Miris kahve - nadajmo se jedna od nagrada u boljem svijetu

Mnogi su dolazili i naručivali kahveh samo radi toga da gledaju Basurmedžidovog momka kako iz velike vreće kašikom vadi zelenkasta zrna, pažljivo odmjeravajući količinu, stavlja ih u posudu od finog tankog lima, a onda tu posudu nadnosi nad stalno upaljeni plamen od nafte, kakav Zarduštovi sljedbenici imaju u svojim hramovima, i drži je nad plamenom da bi se zrna zagrijala.

Momak je treskao posudu, oštrim pokretima je pomjerao gore-dolje i lijevo-desno, a iz nje se širio čudesan miris s kojim se ne da usporediti ništa poznato. Ponekad bi kašikom promiješao zrna, koja su već dobila tamnosmeđu, gotovo crnu boju, a tada bi se miris još pojačao. Kad mu se učini da su zrna dovoljno popržena jer su gotovo izgubila težinu, momak je išao do Basurmedžida, noseći mu zrna na pregled. A on je sjedio na niskom podiju u vrhu prostorije, težak i krupan, s velikim stomakom i sporim pokretima, uglavnom šutljiv i preko svake mjere glasan kad progovori, sve u svemu – već pravi ozbiljan gospodin.

Basurmedžid bi tada istresao zrna na dlan, bacajući ih uvis da ga ne bi opekla, omirisao ih i pažljivo razgledao, onako potamnjela, a onda bi kratkim pokretom glave odobrio momku da nastavi i vratio zrna u posudu, koju je ovaj sve vrijeme držao u ispruženoj ruci. Nakon što bi dobio dobrenje, momak se vraćao u prednji dio lokala, istresao zrna u granitnu stupu i počinjao ih sitniti, udarajući ih i meljući granitnim tučkom. Prah nastao mljevenjem zrna istresao bi u malu bakrenu posudu, malo zagrijao na onom plamenu na kojem je ranije pržio zrna, a onda prelivao vrelom vodom.

Čitavu prostoriju i sve prisutne zapljusnuo bi pravi džennetski miris, nadajmo se jedna od nagrada koje u boljem svijetu čekaju na pravednike, dok se u bakrenoj zdjelici, koju je momak vratio na plamen, naglo dizala pjena koja je prijetila da prekipi. Gotovo nikad nije prekipjela, uvježbani momak je znao u zadnji čas skloniti zdjelu s plamena i dosuti vrelu vodu gotovo do samog ruba zdjele, ali su mnogi uvijek iznova napeto pratili njegovo poslovanje i pitali se hoće li se pjena preliti preko ruba zdjele ili neće. Valja priznati da su mnogi uživali u novom napitku, za koji se već odomaćilo ime kahva, a mnogi su ga pili, bez stvarnog užitka, jer su se uvjerili da prija stomaku, vraća snagu i osvježava. Ali u njegovom pripremanju, u ritualima koje je Basurmedžidov momak izvodio s vidnim užitkom, i u njegovoj igri, sigurno su uživali svi koji su dolazili ovamo.

Dževad Karahasan, Sjeme smrti, 2012.