Ovih se dana navršilo osam decenija od stravičnog četničkog masakra muslimanskog stanovništva Priboja i okoline, kada je u takozvanoj februarskoj ofanzivi četnička vojska, čiji je zvanični naziv bio Jugoslavenska vojska u otadžbini, pod komandom Pavla Đurišića za svega nekoliko dana pobila po vlastitom priznanju oko osam hiljada muslimana. O ovom masakru izvanredan naučni rad, detaljan i višestruko argumentiran objavio je srbijanski historičar Milan Radanović pod naslovom „Zločini JVuO nad muslimanskim stanovništvom u Pribojskom srezu februara 1943.“, a Stav ga donosi u skraćenom obliku

Po Radanovićevim saznanjima, zločini nad muslimanima na području Priboja od 5. do 25. februara 1943. počinjeni su u skoro svim naseljima u srezu u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo. Ubijen je veliki broj civila, istrijebljene su čitave porodice, a većina žrtava bili su žene i djeca. Četnici su jednostavno, kako su sami kazali u izvještajima svom komandantu Draži Mihailoviću, „trijebili gamad“.

Bio je to najmasovniji zločin četnika Draže Mihailovića počinjen u kratkom vremenskom razdoblju nad stanovnicima jednog sreza tokom čitavog Drugog svjetskog rata. Vrlo slični zločini, po metodama, dogodili su se u istom razdoblju na području Pljevaljskog sreza, Čajničkog sreza i dijelova srezova Foča i Višegrad, iako su zločini u Pribojskom srezu bili najmasovniji. U publikaciji u kojoj je objavljen Radanovićev naučni rad objavljen je poimenični spisak s 3.624 ubijena muslimana Pribojskog sreza.

Radanović na početku pedesetak strana dugog rada pojašnjava kako je imao problema s metodologijom utvrđivanja broja ubijenih u februaru 1943. godine. Svoje istraživanje utemeljio je na tri poimenična spiska stradalih stanovnika Pribojskog sreza. Prvi spisak nastao je 1946. i objavljen je 1996. u Sarajevu. Sadrži podatke za 1.542 ubijena muslimana, među kojima je bilo 460 muškaraca, 393 žene i 689 djece.

Drugi spisak nastao je radom Savezne komisije za popis žrtava rata (SKPŽR) novembra 1964, a objavljen je 1992. u Beogradu. Donekle revidirano izdanje popisa žrtava rata, prethodno publikovano 1992, ponovo je objavljeno u elektronskom obliku od Muzeja žrtava genocida iz Beograda. Taj spisak sadrži podatke za 1.125 osoba muslimanske nacionalnosti smrtno stradalih krivicom četnika na području Pribojskog sreza 1943. U spisku je navedena godina, ali ne i precizan datum stradanja, dok je za većinu žrtava naveden način na koji su ubijene.

Budući da u publikacijama u kojima su objavljeni podaci iz popisa žrtava rata (1964) nisu navedeni precizni datumi stradanja, bilo je nužno potražiti dokumentaciju nastalu radom tima popisivača koji su prikupljali podatke na području Pribojskog sreza. Ta dokumentacija čuva se u Arhivu Jugoslavije u Beogradu, riječ je o kartonima žrtava u kojima su, pored osnovnih podataka, navedeni i precizan datum smrti, ime svjedoka i njegova rodbinska ili poznanička vezanost za žrtvu. Navođenje preciznog datuma smrti je važno zbog rekonstrukcije hronologije zločina.

Uvid u dokumentaciju omogućio je precizno datiranje masovnih zločina nad stanovništvom skoro svih naselja u kojima je muslimansko stanovništvo Pribojskog sreza bilo izloženo masovnom i neselektivnom teroru februara 1943, ma koliko popis sproveden 1964. bio manjkav u pogledu realnog broja žrtava. Naime, spiskovi ubijenih za sva muslimanska naselja u srezu bilježe manji broj evidentiranih žrtava nego druga dva spiska. Budući da je ta pojava zabilježena prilikom popisivanja žrtava u svim naseljima Pribojskog sreza koja su bila izložena upadima JVuO februara 1943, nameće se realan zaključak da je popis žrtava rata, sproveden novembra 1964, urađen aljkavo i neprofesionalno. Ipak, ma koliko bili manjkavi u pogledu realnog broja žrtava, podaci iz tog popisa su u naučnom smislu najrelevantniji jer, za razliku od druga dva spiska stradalih, sadrže informacije o osobama koje su svjedočile o stradanju registrovanih žrtava.

Nepotpunost spiska iz 1964, pored ostalog, uzrokovana je i činjenicom da popisivači na terenu nisu nailazili na članove pojedinih porodica koji bi mogli svjedočiti o stradanju svojih ukućana i rođaka jer su u mnogim slučajevima svi članovi porodice bili pobijeni ili, u slučaju da su pojedini članovi preživjeli, u poslijeratnim godinama nisu živjeli u mjestima u kojima su rođeni.

Treći spisak nastao je radom više desetina popisivača tokom 1964, kako napominje Džemail Arnautović, priređivač spiska. Taj spisak objavljen je 2005. u Prijepolju i sadrži podatke za 2.379 osoba muslimanske nacionalnosti smrtno stradalih krivicom četnika na području Pribojskog sreza.

Prvi naučni rad koji je tematizirao četničke zločine nad muslimanskim stanovništvom tokom vojne operacije od 5. do 13. februara 1943. objavio je historičar Radoje Pajović 1969. godine i prvi je historičar koji je iznio sljedeći zaključak: „To je nesumnjivo jedan od najvećih zločina koji su četnici počinili u jednom mahu u toku rata.“

Pajovićev rad iz 1969. i dio doktorske disertacije posvećen zločinima JVuO nad Muslimanima početkom 1943. nastali su na osnovu dokumentacije JVuO pohranjene u Vojnom arhivu. Budući da u toj dokumentaciji, osim u jednom pogrešno naslovljenom dokumentu nema pomena o aktivnostima JVuO u Pribojskom srezu tokom februara 1943, Pajović nije registrovao činjenicu da su četnici u Pribojskom srezu palili i ubijali u svim muslimanskim naseljima u koja su kročili tokom operacije.

Ipak, Pajovićev rad i knjiga doprinijeli su da u stručnoj javnosti zaživi svijest o masovnosti četničkih zločina januara i februara 1943. Uostalom, on je prvi historičar koji je ukazao na izvještaje majora Pavla Đurišića generalu Dragoljubu Mihailoviću o posljedicama januarske i februarske vojne operacije, prije nego što su ta dva dokumenta integralno objavljena.

Prvi ozbiljan naučni doprinos poznavanju teme zločina JVuO februara 1943. na području zapadnog Sandžaka pružio je historičar Milutin Živković u doktorskoj disertaciji odbranjenoj 2017. na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Poseban značaj predstavlja činjenica da je Živković koristio nepoznatu građu italijanske okupacione vojske iz italijanskih arhiva i nepoznatu dokumentaciju JVuO iz Arhiva Srbije. Dokumentacija italijanskog porijekla koju je Živković koristio potvrdila je pretpostavke o masovnosti zločina tokom februarske operacije i na području Pribojskog sreza.

Februarska četnička operacija protiv Muslimanske milicije u Čajničkom srezu i Bukovici definirana je u štabu majora Zaharija Ostojića i štabu Pavla Đurišića krajem 1942. Major Ostojić je 1. januara 1943. pisao Draži Mihailoviću da su „Turci zagospodarili Čajničkim srezom i presekli vezu [Drinskog korpusa] sa Višegradskom brigadom [JVuO]“. Ostojić je naveo da su kod Baja Nikića, zapovjednika Drinskog korpusa, stigli oficiri iz štaba Mileševskog i Durmitorskog korpusa „radi dogovora“. Upravo su snage ta tri korpusa bile angažovane u operaciji protiv Muslimanske milicije koja je uslijedila 5. februara 1943. Ostojić je napomenuo da „treba pripremiti napad sa četiri strane radi definitivne likvidacije Turaka u Čajničkom srezu“, pri čemu je mislio na Muslimansku miliciju i da je za izvođenje plana potrebno prikupiti 3.000 boraca i „bar tri dana“.

Mihailović je 1. januara, nakon prijema depeše, obavijestio Ostojića: „Povodom projekta za raščišćavanje Turaka u oblasti Čajniče naredio sam Pavlu [Đurišiću] da sa Vojom [Lukačevićem] izvrši potrebne pripreme za polovinu januara... Napad na oblast Čajniče kazao sam Pavlu da pripremi preko Voje. Napad bi išao iz četiri pravca. Od Priboja, Ustiprače, Foče i Čelebića.“ Ključna uloga u napadu na Muslimansku miliciju povjerena je snagama pod komandom Vojislava Lukačevića, pri čemu je planirano da operacijom komanduje Pavle Đurišić.

Istraživanja historičara Milutina Živkovića pokazuju da u Pribojskom srezu i najvećem dijelu Pljevaljskog sreza, ako izuzmemo Bukovicu, pogranični dio Pljevaljskog sreza prema Bosni nastanjen pretežno Muslimanima, od sredine 1942. nije bilo organizovane muslimanske milicije. Ona je bila organizovana u gornjem Podrinju između desne obale Drine i granice s Pljevaljskim i Pribojskim srezom. Radilo se o, kako navodi autor, kolaboracionističkoj formaciji koja je bila organizirana u dijelu NDH istočno od Drine, kao i na razmeđu sjeverne Hercegovine i istočne Bosne, pod neposrednom kontrolom italijanskog okupatora.

Vojnom operacijom koja je 5. februara, prvog dana operacije, zahvatila teritoriju Pribojskog sreza, zapovijedao je Štab Mileševskog korpusa JVuO, na čelu s kapetanom Vojislavom Lukačevićem, komandantom Mileševskog korpusa. Glavni cilj jedinica Mileševskog korpusa bio je izbijanje na Drinu i suzbijanje Muslimanske milicije s teritorije koja gravitira prema desnoj obali Drine, a koja je pripadala dijelovima Višegradskog i Čajničkog sreza. Isti zadatak dobile su jedinice Drinskog korpusa, Pljevaljske brigade Mileševskog korpusa i 1. durmitorske brigade Durmitorskog korpusa.

Na području koje je bilo zahvaćeno operacijom nije bilo ni partizanskih ni ustaških jedinica ili grupa, što je omogućilo da učinak vojne četničke operacije bude zastrašujući. Predstavnici muslimanskih političkih i vojnih struktura su se u potpunosti oslonili na okupatora, smatrajući da će lojalnost okupatoru i vojna i politička kolaboracija garantirati zaštitu muslimanskom stanovništvu. To se pokazalo kao kobna greška.

Prvog dana vojne operacije jedinice pod Đurišićevom komandom ubijale su u Pribojskom, Pljevaljskom i Fočanskom srezu, a sutradan i u Čajničkom i Višegradskom srezu. Narednih dana, osobito nakon 10. februara, i u selima Pribojskog i Pljevaljskog sreza, koja su prvog dana operacije bila pošteđena masovnih zločina. Uostalom, bilo bi neobično da se vojska koja je mjesec dana prije toga spalila najmanje 33 muslimanska sela u Bjelopoljskom srezu i u njima ubila veliki broj civila, pod istim komandantom koji je zapovijedao i februarskom vojnom operacijom, ponaša drugačije u vojnom pohodu protiv stereotipiziranog arhineprijatelja „Turaka“.

Đurišićevo naređenje od 8. februara, u kome se insistira na ubijanju svih muslimana na zauzetom području gornjeg Podrinja, ne ostavlja sumnju o ideji namjernog istrebljenja što većeg broja muslimana, bez obzira na pol i dob, kao što dodatno ukazuje na to da je zabrana ubijanja muslimanskih žena i djece u naređenju od 29. januara bila formalne prirode.

Prema zapovijedi Vuka Kalaitovića za 5. februar 1943, desna kolona Pribojske grupe, ukupno 300 boraca Pribojske brigade JVuO, pod komandom poručnika Vukole Tomića, krenula je u ranim jutarnjim časovima 5. oktobra iz Pribojskih Goleša u pravcu pretežno muslimanskih selâ Požegrmac i Kasidoli, nakon čega se zaputila prema selima Međurečje i Batkovići, preko kojih je stigla do srpskog sela Bare na granici s Bosnom.

Četnici su pod komandom Vukole Tomića 5. februara u Požegrmcu ubili najmanje 37, a u Kasidolima najmanje 68 osoba. Međutim, navedeni su podaci nepotpuni i značajno su manji od realnog broja ubijenih stanovnika u ta dva sela, a prema podacima iz popisa žrtava rata (1964), tokom 1943. u izbjeglištvu u Priboju i Sjenici, ili u zbjegovima u planini umrlo je najmanje 19 djece iz Kasidola. U Miliješi su 5. februara 1943. četnici ubili 20 stanovnika, među njima troje djece. Desna kolona Pribojske grupe je nakon Miliješi, Požegrmca i Kasidola 5. februara prošla kroz Međurečje i Batkoviće, što je poznato na osnovu Kalaitovićeve operativne zapovijesti koja je nastala istog dana.

Analizom tri spiska žrtava moguće je zaključiti da su četnici Pribojske brigade 5. februara 1943. u Požegrmcu, Kasidolima, Miliješi i širem području Međurečja ubili nekoliko stotina Muslimana. Prisustvo poručnika Vukole Tomića, kao zapovjednika cjelokupne Pribojske brigade, ukazuje na važnost tog pravca nastupanja. Iako Tomićeva kolona nije bila brojna (300 boraca), bila je u stanju da u toku jednog dana likvidira više stotina ljudi zbog toga što nije naišla na bilo kakav oružani otpor.

Četnici pod komandom Radoslava Nikolića, oficira Novovaroške brigade, 5. februara u zaseoku Potoci, u Pribojskim Golešima, ubili su najmanje 37 osoba. Nakon dva dana u tom selu su ubijene još najmanje 22 osobe. Prilikom popisivanja žrtava, krajem 1964. godine, evidentirano je još petoro žrtava ubijenih u selu nenaznačenog dana, februara 1943. To ukupno čini 64 stanovnika Potoka, ubijenih od četnika 5. i 7. februara 1943, koji su evidentirani u saveznom popisu 1964.

 

Petog februara počinjen je masovni zločin nad muslimanskim stanovništvom Hercegovačkih Goleša. Nema sumnje da je naređenje o ubijanju civila u zaseocima na putu tri čete Novovaroške brigade izdao poručnik Vuk Kalaitović, komandant Novovaroške brigade i ujedno zapovjednik Pribojske grupe Mileševskog korpusa u februarskoj operaciji. Kalaitović je u operativnoj zapovijesti od 5. februara 1943. naredio „čišćenje svih muslimanskih sela“ na potezu od Pribojskih Goleša do bosanske granice.

Kroz Pribojski srez, odnosno preko teritorije seoske općine Sočice, prema Drini, 5. februara 1943, osim oko 1.000 boraca Pribojske grupe Mileševskog korpusa, pod neposrednom komandom poručnika Vuka Kalaitovića, zapovjednika Novovaroške brigade Mileševskog korpusa, prošlo je i oko 800 boraca Prijepoljske grupe Mileševskog korpusa pod komandom poručnika Aleksandra Šoškića, zapovjednika Bjelopoljske brigade Mileševskog korpusa. Nema dokaza da je Prijepoljska grupa 5. februara na putu prema Bosni izvršila masovna ubistva, ali su popalili kuće u svim muslimanskim zaseocima i selima kroz koja je prošla.

Prema operativnoj zapovijesti od 31. januara 1943, snage Pribojske grupe Mileševskog korpusa trebale su da se pod Kalaitovićevom komandom objedine nakon izlaska desne kolone iz Bare, lijeve kolone iz Zabrđa i glavnine (srednje kolone) iz Ćetanja. Riječ je o zaseocima sela Zabrđa, smještenim uz granicu s Bosnom. Tako sjedinjene kolone su preko podnožja visova Veliki i Mali Tmor trebale da izvrše prodor prema muslimanskom selu Zagrađe u Višegradskom srezu.

Recentni ustaški obavještajni izvor od 9. februara 1943. navodi: „Po izjavi starješine sela Sokoloviće, kotar Višegrad, kao i ostalih izbjeglica iz pomenutoga sela, izjavili su da su 6. veljače oko 21 sat napali četnici sa svih strana i da su popalili njihova sela i to: Staro Rudo, Podlimlje, Parnice, Zubanj, Grivno, Doriće, Kosoviće, Viti Grab, Zagrađe, Budalice, Obrvine, Sokoloviće, Popoviće, Gaočiće te Pašino Brdo. Ova popaljena sela, osim Starog Ruda, nalaze se s lieve strane rieke Lima u kotaru Višegrad.“

Objedinjene snage Pribojske grupe 6. februara izvršile su masovni zločin u selu Zagrađe, dok je lijeva kolona pod Kalaitovićevom komandom izvršila masovni zločin u selu Zubanj. Oba sela su teritorijalno pripadala Višegradskom srezu, a nakon rata općini Rudo. U Zagrađu je 6. februara 1943. ubijeno 10 muslimanskih mještana. Četnici su februara 1943. ubili 39 mještana Zubnja. Za osam žrtava navodi se da su ubijene 6. februara 1943, dok za ostale nije preciziran datum.

Neko je odlučio da nakon okončanja vojne operacije u Čajničkom srezu i Bukovici započne lov na preostale Muslimane Pribojskog sreza. Muslimani su hvatani po šumama, u zbjegovima ili na ostacima opustošenih imanja. Stanovnici muslimanskih sela i zaselaka u sočičkoj općini uoči i nakon 10. februara pokušavali su da se probiju prema Pljevljima. Bjekstvo prema Pljevljima bilo je teško jer je trebalo preći zaleđenu planinu Gradinu.

Masovni zločini nad Muslimanima Pribojskog sreza nakon 9. i 10. februara po masovnosti nadilaze zločine izvršene 5. februara. Korišteni izvori ne pružaju odgovor na pitanje ko je i zbog čega donio odluku da se uništavanje muslimanskog stanovništva u Pribojskom srezu nastavi i nakon okončanja vojne operacije i apsolutnog vojnog trijumfa četnika na širem području između Lima, Tare i Drine.

Međutim, izvjesne su sljedeće činjenice. Druga etapa sprovođenja masovnog ubijanja Muslimana Pribojskog sreza od četnika započela je sutradan nakon što je Pavle Đurišić 8. februara 1943. naredio četničkim komandantima da njima potčinjene jedinice prokrstare zauzeto područje u gornjem Podrinju (Čajnički i dijelovi Fočanskog, Goraždanskog i Višegradskog sreza) „i unište sav muslimanski živalj“.

„Trupe ostaviti na položajima pod komandom dobrih starešina. Skrenuti pažnju starešinama na obezbeđenje od r. Drine, a izdati pored toga naređenje da pojedinim odelenjima prokrstare okolni teren i unište sav muslimanski živalj na koji naiđu.“ Citirano naređenje ukazuje na Đurišićevu spremnost na najekstremnije odluke koje su podrazumijevale nemilosrdno istrebljivanje civila, bez obzira na pol i uzrast. Nakon što je u večernjim satima 7. februara ostvaren primarni vojni cilj operacije, izbijanje na Drinu, započelo je „čišćenje“ zauzete teritorije, odnosno „čišćenje i pretresanje terena i šumovitih predela“, o čemu Đurišić govori u izvještaju Mihailoviću 13. februara.

Đurišić je bio obaviješten da su snage pod njegovom komandom u prva tri dana vojne operacije ubile, kako navodi Đurišić u jednom dokumentu, „oko 1.500 žena i dece“ i spalile sva muslimanska sela koja su im bila na putu. O Đurišićevim saznanjima o zločinima nad civilima svjedoči i njegov izvještaj Draži Mihailoviću od 13. februara 1943. Đurišić u izvještaju, nakon što je pomenuo da su sva muslimanska sela na području koje je zahvatila operacija „potpuno spaljena“, navodi: „Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve. Naše ukupne žrtve su bile 22 mrtva, od kojih dva nesretnim slučajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih žrtava: žena, staraca i dece. Za vreme početnih operacija muslimani su se dali u begstvo ka Metaljci, Čajniču i r. Drini. Na Metaljci je našao sklonište mali deo stanovništva. U Čajniču se računa da ima do 2.000 izbeglica, a jedan deo je uspeo da umakne preko Drine pre nego što su određene jedinice izvršile presecanje mogućih odstupnih pravaca na tom sektoru. Sve ostalo stanovništvo je uništeno.“

Kada je 10. februara počelo masovno ubijanje mještana nekoliko muslimanskih naselja u Pribojskom srezu, poručnik Jovan Jelovac, komandant Pljevaljske brigade Mileševskog korpusa, uputio je naređenje Baju Pivljaninu, komandantu 4. bataljona Pljevaljske brigade, naredivši nastavak ubijanja muslimanskih civila, uključujući žene i djecu: „Postupajte i dalje prema već izdatom naređenju. Hvatajte i ubijajte sve muslimane, žene i decu... Hvatajte tu gubu i sve ubijajte, to je naređenje naših najviših starešina i to moramo izvršavati. Raditi i samo raditi ovih dana to je naša svetinja ovih dana... Radite i držite zasede i ubijajte sve što vam dođe do ruke. Sada nastaje čišćenje do kraja.“

Druga etapa sprovođenja masovnih zločina nad muslimanima Pribojskog sreza započela je 9. februara 1943, kada je stradao Strmac. Zatim je 10. februara započelo ubijanje i u drugim obližnjim muslimanskim naseljima u kojima nisu zabilježena ubistva tokom 5. februara, pri čemu nije isključeno da su počev od 10. februara zločini vršeni i u pojedinim selima koja su stradala 5. februara, što se prvenstveno odnosi na Potoke. Masovna ubijanja Muslimana u Pribojskom srezu od četnika trajala su sve do 25. februara. Do kraja februara na području Pribojskog sreza, osim u gradu Priboju, nije bilo muslimanskog stanovništva. Oni koji nisu pobijeni izbjegli su u gradove pod italijanskom kontrolom, odnosno u Priboj, Pljevlja, Rudo, Višegrad i Sjenicu.