Na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Kataru najveća senzacija sigurno je Maroko. Riječ je o reprezentaciji koju je na Mundijal odveo naš Vahid Halilhodžić, a s kojom historijske rezultate niže, iako to niko nije očekivao, mladi trener Walid Regragui. Remi s Hrvatskom jasno je nagovijestio da bi ova afrička selekcija mogla daleko dogurati, što su kasnije i potvrdile fenomenalne pobjede nad pirinejskim reprezentacijama – Španijom i Portugalom. Osim što se velikom sportskom uspjehu Maroka raduje oko 400 miliona Arapa u 22 arapske države, raduje se i dobar dio Bosne i Hercegovine. Među njima su, zanimljivo, veće ili manje grupe samih Marokanaca.
Kao što se već zna, među onima koji su se našli na rutama migrantskih pomjeranja bili su i stanovnici ove države na sjeverozapadu afričkog kontinenta. Neke od njih put je doveo i do naše domovine. Iako su bili primorani otići sa zemlje svojih predaka iz različitih razloga, Marokanci se ne prestaju radovati kada čuju u za njih dalekoj Bosni i Hercegovini da Maroko pobjeđuje. U dnevnom integracijskom centru “Intergreat” u centru Sarajeva, koji zvanično postoji od decembra 2021. godine, boravi grupa od nekoliko Marokanaca. U tom prostoru, između ostalog, provode najveći period dana i tu će ostati sve dok ne donesu konačnu odluku kamo dalje. Neki od njih čak bi i ostali u Bosni i Hercegovini, ovdje se skrasili, ali ih ipak muči isuviše složen proces dobijanja potrebnih dozvola za boravak.
Glavna i odgovorna u dnevnom integracijskom centru “Intergreat” jeste Sanela Lepirica, koja već nekoliko godina radi na pomaganju migrantima. Ona nas je ugostila u ovom centru, gdje su nas dočekala i dva mladića iz Maroka. Naš susret upriličen je u srijedu ujutro, na dan odigravanja meča između Maroka i Francuske. Iako nismo bili u prilici skupa s njima gledati ovu utakmicu, oni su s nama podijelili iskustva u vezi s boravkom u Bosni i Hercegovini i dotadašnjim praćenjem utakmica njihove reprezentacije u Kataru.
“Prije ‘Intergreata’ radila sam u Ključu, pri Crvenom križu, kao terenski koordinator. Uključena sam od 2018. godine u ovu priču u vezi s migracijama. Dakle, prvo sam s Crvenim križom radila u Ključu na migrantskim punktovima, gdje je policija zaustavljala ljude koji se kreću prema Unsko-sanskom kantonu. Kroz Ključ prošlo je blizu 40.000 ljudi koje smo mi direktno, kao Crveni križ BiH, uslužili. Njihov ukupni broj bio je mnogo veći. Sudeći prema zvaničnim izvještajima, u posljednjih pet godina bilo je više od 100.000 migranata. Većinom su došli, prošli i otišli, dakle, nisu više u Bosni i Hercegovini.
Radeći s migrantima, uočila sam da postoje i neki drugi problemi. Naprimjer, imate ljude koji žele ostati u Bosni i Hercegovini, koji su tu već duže vrijeme, kojima treba druga vrsta pomoći zbog veza koje su stekli ovdje, koji traže azil i kojima treba stan, kojima treba pomoć oko posla, prevođenje i slično. Ima ljudi koji žele ostati duže ili čak zauvijek. Onda sam počela da u tom pogledu više pomažem i da se intenzivnije uključujem u cijeli proces. Zbog toga sam došla u Sarajevo i oformila ovu organizaciju, barem za ljude koji žele ostati ovdje duže, da pomognem u procesu integracije i inkluzije u naše društvo, tj. da budu prihvaćeni i da se stereotipi o njima razbiju. Da ne budu gledani samo na ulici kako prodaju maramice”, objašnjava nam na početku Sanela Lepirica samu ulogu “Intergreata”.
Ona dodaje da je “Intergreat” registriran kao nevladina organizacija na državnom nivou iako su, kaže, ovakve organizacije obično u domenu entiteta ili kantona. Time je izrazila volju da se pitanje migranata izvan kampova rješava na cjelokupnoj teritoriji države, a ne samo na nekim njenim područjima. Uprkos tome, priznaje da je trenutno najviše bazirana na Sarajevo zbog veće i prisutnosti migranata u našem glavnom gradu.
Dvojica migranata iz Maroka – Monsef i Ali – dočekali su nas zajedno s koordinatoricom u “Intergreateu” i ono što su nam prvo rekli jeste da su sretni što postoje oni koji pomažu migrantima koji se nalaze izvan kampova.
“Volim reći da je Maroko moja prva kuća, ali su Sarajevo i Bosna i Hercegovina definitivno druga. Međutim, tužni smo što ćemo najvjerovatnije u nekom momentu biti primorani otići jer teško ćemo dobiti dozvole za boravak, o državljanstvu da i ne govorim. Dok smo tu, učimo bosanski jezik, idemo na fudbalske treninge, imamo utakmice sa Sarajlijama, zajedno kuhamo marokanska jela s njima i generalno radimo sve zajedno. U ovom centru, osim nas iz Maroka, trenutno ne stanuju drugi migranti niti neki privremeni i specifični slučajevi. Imamo jedino momka iz Afganistana koji ide na dijalizu, kojem su bubrezi otkazali kada je došao ovdje, on spada u kategoriju ranjivih. Kod nas je jer mu treba njega 24 sata. Pošto Sanela Lepirica nema radnike koji bi bili tu 24 sata, ona je preuzela tu brigu, zajedno s nama koji se trudimo maksimalno pomoći”, rekao je Ali.
Baš kao i većina drugih migranata, Monsef i Ali također su krenuli od svoje kuće u potrazi za boljim životom, nešto izglednijom perspektivom. Ipak, ne kriju da im je i znatiželja bila jedan od bitnijih motiva.
“Željeli smo vidjeti neke druge dijelove svijeta i upoznati neke nove ljude. Usput, mi u Maroku volimo Bosnu i njen narod. Ja sam sa svojih 12 godina maštao o dolasku ovamo. Sjećam se da smo bili na jednom sijelu na kojem se govorilo u koje gradove i zemlje bi bilo lijepo otići. Neki su rekli da hoće u Njemačku, neki u Italiju, neki u Sloveniju, ali ja sam izabrao Bosnu i Hercegovinu jer su ljudi u Bosni i Hercegovini i Maroku izuzetno slični. U obje ove države ljudi nose islam u srcu, žene u ove obje države ponosno nose mahramu na glavi. Kada sam prvi put došao u ovu regiju, mogu reći da sam dosta posmatrao društvena kretanja u zemljama u kojima sam se zadesio – Crnoj Gori i Albaniji – koja mi se nimalo nisu dopala.
U Crnoj Gori živio sam sedam mjeseci prije nego što sam došao ovdje. Radio sam s čovjekom koji se zvao Emir i dobijali smo neke dnevnice. Međutim, kada sam u jednom momentu ostao bez novca, zajedno s još nekim migrantima zaputio sam se u Bosnu i Hercegovinu. Kada smo krenuli, autobus nam se pokvario na putu za Mostar, tako da su me pronašli sakrivenog ispod autobusa. No sada sam tu i ostat ću ovdje. Prihvatio sam to. U Bosni i Hercegovini sviđa mi se dobrota u ljudima i, naravno, to što su vjernici muslimani”, nadovezao se Monsef.
S obzirom na to da se nije mogao školovati u Maroku, Monsef je deset godina radio kao moler, što bi volio raditi i u Bosni i Hercegovini.
“Nisam nešto posebno školovan, tako da nisam ni znao kako da ulažem u neki biznis iako volim taj poduzetnički svijet. Pošto se bavim molerskim zanatom, jedan prijatelj rekao mi je da trebamo poći u Njemačku ili Italiju, da ondje gradimo svoje živote. Najprije je on otišao u Njemačku, a onda mi je kupio avionsku kartu i rekao mi da ga obiđem barem kao turist. Htio sam vidjeti kakav je grad, kakva je država, gledao sam ljude i mogu reći da mi se nije svidjelo. Vidio sam stvari koje bih mijenjao. Tako da sam na kraju donio odluku da idem negdje drugo i, evo, sad sam ovdje”, pojasnio nam je Monsef.
Ali priča da je bitno razbijati predrasude prema migrantima koje su već ustaljene u Evropi, ali i kod nas. Iako priznaje da postoje problematične grupe među migrantima, podvlači da većina njih imaju svoj jasan cilj, a to je stvaranje perspektive za život dostojan čovjeka u nekoj od zapadnoevropskih zemalja. Priča da je tekuće Svjetsko prvenstvo izuzetno bitno jer potvrđuje da i većinski muslimanske države, na koje se nerijetko ne računa, mogu igrati bitnu ulogu na globalnoj sportskoj sceni, ali dati doprinos i u skidanju okova islamofobije.
“Kada se priča o nama migrantima, većinom je to spominjanje vezano za neku senzaciju ili za nešto negativno. Rijetke su pozitivne priče. Stoga smo, iskreni da budemo, u isto vrijeme iznenađeni i sretni što ste nas odlučili posjetiti i porazgovarati s nama ljudski, prikazati nas u pozitivnom svjetlu. Nogomet je ovih dana Maroko vratio u centar pažnje. Kažem ‘vratio’ jer ne smijemo zaboraviti da je u prošlosti naša matična država igrala bitnu političku, društvenu, kulturnu, pa i svaku drugu ulogu. Drago nam je što smo uspjeh našeg nogometnog tima proslavili na Baščaršiji, s našom braćom i sestrama, dijeleći kolače”, napominje Ali.
