Dokumenti: Arhiv Federacije Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina je, iako ne formalno, ka svojoj nezavisnosti krenula onoga trenutka kada su građani naše zemlje na prvim demokratskim izborima dali podršku Stranci demokratske akcije (SDA), čiji je tada lider bio rahmetli Alija Izetbegović.

Iako ne jedini, Alija Izetbegović bio je najuporniji, najdosljedniji, najjasniji i najglasniji u zagovaranju jedinstvene, nezavisne, nedjeljive, suverene Bosne i Hercegovine. Svoju viziju Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović podijelio je s 40.000 građana na stadionu Koševo na centralnom predizbornom skupu SDA 1990. godine.

“Da, vi ste dobro vidjeli, uz našu muslimansku zastavu mi smo podigli i srpsku i hrvatsku. Odlučujući se za ovu, za naše prilike malo neuobičajenu gestu, mi nismo imali mnogo dilema. Razmišljali smo: moramo da živimo zajedno, pa kada moramo, dajte da živimo kao ljudi. To je naša poruka danas sa ovog veličanstvenog skupa. Bez te poruke, koja proističe iz našeg najdubljeg uvjerenja i iskrenosti, ove zastave bile bi samo komadi krpe. A one nisu komadi krpe, nego uzvišeni simboli. (...) Svečano poručujemo svim našim sugrađanima, a prije svega Srbima i Hrvatima, da želimo da zajedno s njima sačuvamo Bosnu i Hercegovinu, da u njoj sačuvamo mir, radi mira kao univerzalne vrijednosti, a i kao uslova za rješavanje vitalnih problema naše republike, prije svega ekonomskih, ekoloških, socijalnih.” Obraćajući se bošnjačkom narodu, Izetbegović je rekao: “Činimo i činit ćemo sve da se naša djeca ne stide svog imena, svoje odjeće, svojih historijskih, epskih i kulturnih ličnosti kojih odavno nema u našim bukvarima, u našim čitankama, niti u univerzitetskim udžbenicima. Muslimanski narod krvavo je platio svoju naivnost, svoju lahkovjernost, svoju neobaviještenost i neangažovanost. Bosna je naš topli kućni prag. Ovdje je svaki dobronamjernik naš gost, ali neće više niko moći potezati kartografske crtarije preko naših avlija, naših njiva i naših domova. Mi smo ovdje na svojoj historijskoj baštini sa braćom Srbima i Hrvatima.” (Oslobođenje, 7. oktobar 1990.)

Alija Izetbegović je govorio da će stranka SDA “da se zalaže za ravnopravnost muslimanskog naroda, ne gubeći pri tome nikada iz vida činjenicu da se svoja prava i slobode ponekad najbolje štite zalaganjem za prava i slobode drugih. Naš najviši aktuelni politički cilj je očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine”.

Godina 1991. bila je obilježena približavanjem rata, pregovorima o uređenju Bosne i Hercegovine. U to vrijeme Bošnjaci i Hrvati težili su nezavisnosti, a Srbi ostanku u Jugoslaviji, odnosno Srbiji. Počeli su formirati samostalne oblasti, paradržavna tijela poput Skupštine srpskog naroda, te na kraju Srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu, pravdajući svoje odluke plebiscitom srpskog naroda, koji se u većini izjasnio da želi ostati u Jugoslaviji, odnosno vezan za Srbiju. Odgovarajući na te akcije SDS-a, Alija Izetbegović je kazao: “Bosna i Hercegovina je suverena republika i ona će ostati suverena. Iza takvog koncepta stoje najmanje dvije trećine njenih građana i cijela svjetska javnost. (...) plebiscit srpskog naroda nije doprinos stabilizaciji već daljoj destabilizaciji. To je pokušaj da se dijeli nešto što nije djeljivo. Bosna i Hercegovina može biti okupirana, ali ne i podijeljena. Ali okupacija ne može biti trajna.” (Oslobođenje, 13. novembar 1991.)

KRNJA JUGOSLAVIJA, VELIKA SRBIJA

Nakon što su Slovenija, Hrvatska i Makedonija zatražile međunarodno priznanje nezavisnosti napuštajući Jugoslaviju, istim putem je krenula i Bosna i Hercegovina. Uslov je, kao i u prethodnim slučajevima, bio da se održi referendum i da građani izraze svoju volju. U danima prije referenduma, zakazanog za 29. februar i 1. mart 1992. godine, mnogi su pozivali da se izađe i glasa za nezavisnost. Bilo je jasno da će se Bošnjaci odazvati u velikom broju, za Hrvate se do posljednjeg dana nije znalo kako će reagirati, dok je Karadžićev SDS pozvao Srbe da bojkotiraju referendum.

Među zanimljivijim pozivima da se izađe na referendum jesu i pozivi proslavljenih sportista, proslavljenog fudbalera Sarajeva Mirsada Fazlagića i najboljeg košarkaša Bosne i Hercegovine svih vremena Mirze Delibašića.

“Referendum čekam kao šansu za poravnavanje rezultata, za izjednačenje s drugima, s glasom ‘za’. Valjda je to bitna pretpostavka međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Zapravo, za mene je pomalo čudno to pitanje jeste li ‘za’ ili ‘protiv’? To je kao da me pitate prije meča ‘jeste li za poraz ili pobjedu’? Dakle, ja sam kao sportista uvijek za pobjedu, a nikad se nisam mirio, niti bih se mogao pomiriti sa neuspjehom”, izjava je Mirsada Fazlagića u Oslobođenju od 27. februara 1992. godine. U istom broju svoje viđenje referenduma dao je i Mirza Delibašić: “Pitaću i odgovoriću. Ko treba da odluči kako će i gdje da živi? Narod. To je sasvim normalna stvar. Upravo prilazimo građanskom referendumu i ja ću glasati. Ne kažem da ću se izjasniti za ili protiv, ali kažem da svako treba pristupiti tom činu, a onda ćemo stavove prebrojati. (...) Novo pitanje: zašto da ne ulazimo u krnju Jugoslaviju? Odgovor: Zato što, desili se to, naprimjer, iduće godine Srbija može raspisati referendum za novo ime, ime Srbija. I onda svi mi iz Bosne i Hercegovine postajemo manjina. U životu čovjeka i u cijelom svijetu – najveće osjećanje je patriotsko. Zbog toga ljudi ubijaju ili pristaju da budu ubijeni, polažu zakletve... Meni jeste žao Jugoslavije. Jugoslaven sam do dna duše, u miješanom sam braku, imam dva sina (Danka u Sarajevu i Darija u Beogradu). Naravno da nam ništa od razbijanja nije trebalo, ali kad se već desilo – ja sam za to da imamo našu državu.”

Ohrabrenje uoči referenduma došlo je i od bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji je poslao pismo predsjedniku Vlade SRBiH Juri Pelivanu u kojem odgovara na poziv da dođe u Bosnu kao posmatrač referenduma. Izvinjavajući se što nije u mogućnosti doći, jer je kasno dobio poziv da bi stigao organizirati dolazak posmatračke misije, Carter piše: “Sa velikim zanimanjem čitao sam vijesti o referendumu svih građana Bosne i Hercegovine, koji će biti održan 29. 2. i 1. 3. 1992. godine. Zadovoljstvo mi je da vidim da vaš narod preduzima taj korak na putu prema demokratiji. Predstojeći referendum nudi ne samo šansu već i odgovornost prema demokratiji. Dužnost je građana vaše republike da izraze svoju odanost demokratskim procesima tako što će biti dovoljno hrabri da glasaju. Dok u nekim zemljama sam čin glasanja nosi sa sobom lični rizik, tek kada dovoljno građana pokaže spremnost da taj rizik na sebe preuzme, strah i zebnja mogu biti prevaziđeni, a demokratija zagarantovana za sve”. (Oslobođenje, 21. februar 1992.)

Građani Bosne i Hercegovine su se na referendumu za nezavisnost izjašnjavali po referendumskom pitanju koje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.” Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum izašlo je i glasalo 2.073.568 građana s pravom glasa ili 64,31% građana. Od ukupno izašlih na glasanje, njih 99,7% glasalo je za nezavisnost Bosne i Hercegovine, a 0,3% protiv takve odluke.

Ovi rezultati omogućili su međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Rezultati referenduma prihvaćeni su 6. marta iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija.

PRAZNIK I RAT

 

Prvi mart postao je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine 28. februara 1995. godine, kada je Parlament Bosne i Hercegovine donio odluku da se ovaj datum slavi kao praznik. Povodom prve proslave Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović kazao je: “Prvi mart je bio naša sudbina i neumjesno je, pa i grešno, pitanje da li je išta moglo biti drugačije. Izbora, ustvari, nije bilo. Sve je bilo odlučeno karakterom našeg naroda. Našu slobodu mi nismo mogli upotrijebiti na drugi način. Prije tri godine smo se našli na raskršću: pognuti glavu i ostati u krnjoj Jugoslaviji, odnosno ‘velikoj Srbiji’, ili se uspraviti i krenuti u pravcu slobode. Mi ne bismo bili ono što jesmo da smo u ime sumnjive sigurnosti izabrali potčinjavanje. Istina je da patimo i ginemo, ali za slobodu Bosne. Ionako bismo ginuli za tuđi račun, za slavu i veličinu ‘velike Srbije’. Dakle, postojao je samo jedan put i naš narod je prije tri godine krenuo tim putem. (...) Svaki narod ima svoju obećanu zemlju. Naša obećana zemlja je Bosna.” (Oslobođenje, 3. mart 1995.)

Među prvima koji su nam čestitali tek uspostavljeni državni praznik, Dan nezavisnosti, bio je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bill Clinton: “Mi, u Sjedinjenim Američkim Državama, već se dugo divimo hrabrosti i odlučnosti vašeg naroda da izgradi društvo bazirano na principima sloboda, demokracije i pluralizma. Zaista je za divljenje da ste vi u ovome išli naprijed uprkos potresima i nasilju koje je preplavilo vašu zemlju od njene nezavisnosti. Mi smo veoma svjesni ogromnih izazova sa kojima se susrećete u naporima da olakšate akutne patnje prouzrokovane ratom.” (Oslobođenje, 1. mart 1995.)

Prvi put je, dakle, Dan nezavisnosti obilježen u jeku Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, i to svečanom akademijom i prigodnim programom. Povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine Predsjedništvo je odlikovalo jedan broj stranih državljana koji su pomogli da teškoće s kojima se susreću građani BiH budu manje. Zlatnim ordenom “Zmaja od Bosne” odlikovani su ministri vanjskih poslova Austrije Alojz Mok i Irana Ali Akbar Velajati, te premijer Malezije Muhamed Mahatir i saudijski princ Salman. Zlatnim ordenom bosanskog grba odlikovan je biznismen i humanitarac George Soros.

Neizbrisivi zlatni ljiljani

 Često se pogrešno misli da su zastava i grb samostalne, nezavisne Republike Bosne i Hercegovine nastali u jeku Agresije 1992. godine. Istina je zapravo da su grb i zastava rezultat rada komisije koja je posao započela još 1991. godine, a članovi komisije bili su i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati. Stručna podgrupa Ustavne komisije Skupštine Bosne i Hercegovine 18. oktobra 1991. godine potvrdila je prijedlog novog državnog grba i zastave i uputila ga Ustavnoj komisiji u dalju proceduru.

O tome kako smo dobili zastavu i grb s ljiljanima u Oslobođenju je 27. maja 1992. godine pisao Petar Nuić: “Razmišljanja o grbu i zastavi počela su polemikom u dnevnom listu Oslobođenje još marta 1991. godine poslije provedenih demokratskih izbora. Bilo je jasno da se sa starim znamenjima ne može dalje. Podgrupa Ustavne komisije se sastala sedam puta, za sedamdesetak sati napornog rada, bez mnogo nesporazuma, usaglasili su se da bi grb trebao da bude sa pečata kralja Tvrtka I Kotromanića iz 1377. godine. Uostalom, sve je potvrđeno arheološkim iskopinama u selu Arnautovići kod Visokog još 1909. godine, kada je otkopana grobna crkva kralja Tvrtka I Kotromanića, čije rezultate iskopavanja arheologija, nažalost, ni do sada nije objavila.

Tako je, nakon usaglašavanja sa kulturnim društvima ‘Prosvjeta’, ‘Napredak’, ‘Preporod’ i ‘La Benevolencija’, sačinjen marketing-projekat za promociju još u oktobru 1991, a do promocije nije došlo, prije svega zbog tada nejasnog stava SDS-a prema samostalnoj, suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Znamo da se imidž države gradi godinama, decenijama, pa i stoljećima. Nažalost, mi u Bosni i Hercegovini od 1463. godine pa do danas, radi niza okolnosti, nismo gradili sliku o sebi onako kako su to radili drugi. Sve donedavno skoro da i nije postojao identitet Bosne i Hercegovine. Ništa ga nije potvrđivalo pred očima domaće i svjetske javnosti kao identifikacijski sistem ili znak koji je sastavni dio njegovog ukupnog imidža pred svijetom.

Tek 17. aprila 1992. godine odlukom Vlade BiH prvi put promoviše se kao privremeni grb, da bi se 5. maja 1992. godine također privremenom odlukom Vlade BiH našao i na zastavi čija je osnova bijele boje, mada je na osnovu istraživačkog projekta trebala biti svijetlo plava. U međuvremenu događaju se dvije stvari. Mnogi branioci i šehiti ginu, dajući svoje mlade živote za slobodu, zajedništvo i prosperitet ove mlade države, noseći to znamenje. I zato sam siguran da nikad niko više neće zbrisati zlatne ljiljane i tamnoplavi štit sa srebrenom gredom. I druga stvar, dana 21. maja 1992. godine na East Riveru u New Yorku pred palatom OUN-a prvi put na svjetlo dana podiže se zastava Republike Bosne i Hercegovine, 177. države članice OUN-a, podignuta je da nije zvanično promovisana ni u Sarajevu, ni bilo gdje drugdje u Bosni i Hercegovini, paradoksalno, ali istinito.”

Pet puta smo Dan nezavisnosti slavili dižući uvis bijelu zastavu sa zlatnim ljiljanima i plavim srcolikim štitom. Šestu proslavu Dana nezavisnosti dočekali smo s novom zastavom Bosne i Hercegovine – plavom zastavom sa žutim trouglom i zvijezdama.