Uspjeh kakav je ostvario Maroko, prvi polufinalista Svjetskog fudbalskog prvenstva iz arapskog svijeta i s afričkog kontinenta, koji će se ove godine boriti za bronzanu medalju, ne može se objasniti samo dobrim igrama ili vještinom izvođenja jedanaesteraca. Imena protivnika koje su pobijedili, Belgije, Španije i Portugala i remi s odličnom Hrvatskom, govore o zrelosti i stabilnosti ekipe koja je skoro pa do vrha svijeta došla iz tri razloga: zahvaljujući brojnim školama fudbala koje je inaugurirao marokanski kralj, uključujući i Akademiju Muhameda VI; drugi je razlog identifikacija sa zemljom roditelja zbog koje je 15 reprezentativaca rođenih izvan zemlje, petnaestero djece migranata, odabralo Maroko; konačno, treći je razlog pomirenje sa zvijezdama koje je iz tima protjerao bivši selektor Vahid Halilhodžić, prije svih Noussaira Mazraouija i Hakima Ziyecha.
Loši rezultati marokanskog reprezentativnog fudbala, koji se nije približio osmini finala Svjetskog prvenstva još od Meksika 1986. godine, natjerali su kralja Muhameda VI da krene u izgradnju trening-centara i škola za mlade talente. Marokanska kruna tako je 2009. stvorila Akademiju nazvanu po monarhu. Smještena u Saléu, sjeverno od Rabata, ima vrlo stroga pravila. Prima samo 50 igrača u dobi od 13 do 18 godina, odabranih od skauta iz cijele zemlje, koji rade u osam sedmičnih termina, uz nastavak akademskog obrazovanja.
Školu finansira kralj i neki lokalni sponzori. Nije stvorena zbog profita, ali ako bilo koji od igrača s Akademije potpiše ugovor s nekim evropskim timom, dio profita vratit će se Akademiji. Tako se dogodilo s Youssefom En-Nesyrijem, napadačem koji je svojim golom protiv Portugala odveo Maroko u polufinale.
Vrlo mladi En-Nesyri bio je mjesec dana na probi u londonskom “Chelseaju”, ali nije išlo. Vrativši se u svoju zemlju, završio je na Akademiji Muhameda VI. Jedan od prvih evropskih klubova koji je imao kontakt s marokanskim napadačem bila je “Malaga”. Dolazak Abdullaha Al-Thanija u “Malagu” pomogao je transfer s obzirom na dobar odnos Al-Thanijevih, vladajuće dinastije u Kataru, s marokanskom krunom. U “Malagu” su otišla trojica mladih Marokanaca, a za En-Nesyrija su platili obeštećenje od 125.000 eura. Od kasnije prodaje “Leganesu”, za četiri miliona eura, jedan je milion otišao Akademiji. “Sevilla” će kasnije za njega platiti 20 miliona.
Marokanske omladinske akademije također obavljaju svoj dio posla, posebno u najmoćnijim klubovima koji se nalaze u Casablanci, kao što su USM i “Wydad”, ali njihovi interesi i opsada lokalnih menadžera u mnogim slučajevima sprečavaju mlade igrače da donesu ispravne odluke za svoju budućnost Na Akademiji su zaštićeniji i zbog toga mnogi roditelji žele da im djeca tamo nastave školovanje, iako je broj mjesta vrlo ograničen.
Marokanski FS mnogo ulaže i u ženski fudbal, koji je također krenuo uzlaznom putanjom kao rezultat velikog plana. Maroko ima dvije profesionalne ženske fudbalske lige (jedina zemlja na svijetu koja ima takvo nešto). Ženski fudbal također je raširen u marokanskim školama u kojima se traga za talentima. Rezultat je bio vidljiv na Afričkom kupu nacija za žene 2022. godine, kada su “Lavice Atlasa” stigle do finala i završile druge nakon poraza od Južne Afrike.
Naredne godine igrat će na svom prvom Svjetskom prvenstvu za žene 2023. godine, kojem će zajednički domaćini biti Novi Zeland i Australija. Ova priča o uspjehu nije ograničena samo na marokanske reprezentacije, jer marokanski klubovi u posljednje vrijeme također dominiraju kontinentalnom klupskom fudbalskom scenom. Marokanski klubovi trenutno su najbolji klubovi Afričke lige prvaka za muškarce i žene, kao i Kupa konfederacija za muškarce.
Marokanski Fudbalski savez ima odlične trening-centre u Rabatu, ali su također dali velike napore i novac u otkrivanje talenata. S namjerom proširenja igračke baze, Savez je angažirao skaute u Španiji, Belgiji i Francuskoj kako bi pratili fudbalere rođene izvan zemlje, ali i djecu Marokanaca koja u tim zemljama odrastaju. Oni ne traže samo nekoga ko zbog svojih kvaliteta može igrati za reprezentaciju, oni ih nastoje uvjeriti da je to najvažnija stvar na svijetu.
Achraf Hakimi, rođen u Madridu, to objašnjava ovako: “Oduvijek sam se osjećao Marokancem, tako sam odgojen, pa čak i hrana koju moja majka sprema je marokanska.” Ni igrač “Barcelone” Abde nije imao dvojbi pri svom odabiru, za razliku od Munira, koji se prvo odlučio za Španiju. Ukupno je 15 igrača, više od polovine ukupnog broja reprezentativaca koji su rođeni izvan Maroka (tri u Belgiji, tri u Španiji, tri u Francuskoj, četiri u Holandiji, jedan u Italiji i jedan u Kanadi).
Svjetsko prvenstvo već je promijenilo život u Maroku. Veliki naglasak stavlja se na činjenicu da sjevernoafrička, arapska ili afrička ekipa nikada nije stigla do polufinala Svjetskog prvenstva. Identiteti su se spojili, svi su jednaki, i urbani i ruralni, i Berberi i Arapi, a ne zaboravlja se ni evropska komponenta marokanskog identiteta, zbog mnogih igrača rođenih preko mora. “Maroko je stablo čije korijenje seže u Afriku, a diše kroz lišće u Evropi”, rekao je kralj Hasan II.
Posebno se naglašava mjesto žene u marokanskom društvu, na što ukazuju reprezentativci slaveći sa svojim majkama. Sada se sve više Marokanki vidi u javnom prostoru. U marokanskim gradovima majke i nane sjede u kafićima, uživaju u trenutku radosti sa svojim kćerima i unukama. To je u ovoj zemlji nešto gotovo bez presedana i za pamćenje.
Ipak, ulica je i usred slavlja svjesna da se život nastavlja sa svojim nedaćama i poteškoćama. Uspjeh na Svjetskom prvenstvu neće otvoriti nova radna mjesta niti poboljšati uslove života. Svima je u podsvijesti da je ovo ipak sportski uspjeh dijaspore, da je to i surova stvarnost miliona Marokanaca koji su bili prisiljeni pronaći život u inozemstvu, ali san traje, san iz kojeg se Maroko dugo ne želi probuditi.
Porodice s djecom, mlade žene sa zastavama, navijači i tinejdžeri zauzeli su ulicu Grand Rabati, u kojoj se nalazi parlament. Na desetine hiljada je slavilo pobjedu nad Portugalom. Samo dva dana ranije tu je održan najveći protestni marš zabilježen posljednjih godina u Maroku. Demonstriralo se protiv “porasta cijena” (7,1 posto godišnje inflacije) i “ugnjetavanja”.
Po nalogu kralja Muhameda VI, koji je u toj zemlji i na dužnosti vjerskog čelnika, prošle je sedmice Ministarstvo islamskih poslova organiziralo molitve u džamijama i drugim mjestima za molitvu širom kraljevstva “kako bi preklinjali Svevišnjeg” za dolazak “blagodatnih kiša kao znak milosti”. Maroko trpi najintenzivniju sušu u posljednja tri desetljeća i rezerve vode su tek nešto iznad 30 posto. U zemlji vlada veliki strah da neće biti dovoljno vode za navodnjavanje u poljoprivrednom sektoru iz kojeg dolazi 14 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP).
S druge strane, pobjede marokanskih fudbalera na terenu također su poslužile za jačanje veza između više od 37 miliona stanovnika Maroka i najmanje pet miliona Marokanaca koji čine njegovu dijasporu: oko 1,2 miliona Marokanaca je u Francuskoj, oko 800.000 u Španiji, te između 400.000 i 300.000 u Italiji, odnosno Belgiji. Mnogi od njih stekli su državljanstvo zemalja u kojima žive.
U Francuskoj je rođen i selektor Walid Regragui, treći razlog marokanskog uspjeha. Bivši igrač nekoliko španskih i francuskih klubova pozvan je od Saveza u augustu. Slučaj je bio hitan. Dotadašnji selektor Vahid Halilhodžić raspalio je paklenu klimu u reprezentaciji kaznama nekim igračima, između ostalih Mazraouiju, igraču minhenskog “Bayerna”, ili Ziyechu, igraču londonskog “Chelseaja”. Ziyech je bio razlog otkaza Halilhodžiću.
Walida Regraguija danas zovu “marokanskim Guardiolom”. On je jedan od najzaslužnijih što se čitav arapski, ali i muslimanski svijet ujedinio oko ekipe koja je već ušla u legendu. Gol En-Nesyrija ili odbrane Bona rukopis su Walida Regraguija, rođenog u francuskom gradu Corbeil-Essonnes 1975. godine.
Njegova karijera napredovala je strelovitom brzinom. Godine 2016. bio je na čelu FUS “Rabata”, kluba osnovanog 1946. godine, i vodio je taj tim do osvajanja prve lige u historiji. Godine 2020. godine otišao je u Katar i osvojio ligu s “Al Duhailom”, na čijim terenima Maroko trenira tokom Svjetskog prvenstva. Kasnije je otišao u “Wydad Casablancu”, s kojom je osvojio afričku Ligu prvaka protiv velikog favorita “Al Ahlyja”. Tada mu je jedan tuniski komentator dao nadimak “Marokanski Guardiola”, iako su Walidovi trenerski uzori Diego Simeone i Carlo Ancelotti.
Vrata mu je otvorio sukob FS Maroka s Vahidom Halihodžićem i nakon toga je u septembru preuzeo reprezentaciju. Tri mjeseca kasnije, nakon osam utakmica u kojima nije izgubio i u kojima je primio samo jedan (auto)gol, odveo je Maroko u polufinale Svjetskog prvenstva.
Regraguijevi roditelji preselili su se iz Fnideqa, grada koji se nalazi kilometar od španske enklave Ceute, u Corbeil-Essonnes, na periferiji Pariza. Tamo, na broju 25 Avenida Presidente Allende, Regragui je odrastao s loptom. Bio je fizički veoma jak i u Montconseilu, komšiluku u kojem je odrastao, već je od malih nogu dobio nadimak “čudo od djeteta”. U tamošnjoj ekipi otkrio je Rudija Garciju, koji je 1994. godine napravio prve trenerske korake.
Njegova majka Fatima nikada ga nije gledala kako igra niti ga je kasnije gledala na trenerskoj klupi. Sada ju je Walid ubijedio da otputuje u Katar i uspio ju je uvjeriti. Ići zagrliti majku bila je prva stvar koju je napravio čim je eliminirao Portugal.
Regraguijeva misija bila je misija mirotvorca. Skromnog profila, ali čvrst u svojim uvjerenjima, uspio je ponovo okupiti tim i stvoriti stubove marokanske čvrste odbrane i brzog raspoređivanja po krilima. Lavovi Atlasa su njegove ideje demonstrirali u Kataru i svojim pobjedama izveli arapski svijet na ulice, od Dohe do Rabata. I još dalje. Čak i po Bosni i Hercegovini.
