Jesenja kiša sipala je kao iz kabla. Majevica je krajem jeseni pokazivala svoju nemilosrdnu pripremu za zimu. Svako onaj ko je i pomislio da je jednostavno provesti nekoliko dana u toj planini nerijetko se opekao – i to žestoko. Majevica je mamila svojom ljepotom i nije toliko izgledom podsjećala na neku veliku i opasnu planinu, ali uvjeti u kasnu jesen i u zimu na ovoj planini nisu bili nimalo prijatni.

Posljednji dani novembra ponovo su nas zatekli na Piperima. Kao da nam kiša koja lije već dva dana nije bila dovoljna, odnekud se nakrenuo i jak sjeverac. U tranšejama je nastala prava kaljuga. Čizme koje smo dobili iz Visokog, iako nove, brzo su propuštale vlagu, pa smo nastojali bacanjem debljih grana u tranšeju napraviti koliko-toliko suh oslonac. Ali i ta su drva brzo propadala kroz crvenu zemlju koja se lijepila za čizme.

Tik do sebe začuh smijanje i tapšanje dlanovima. Mirza se smijao i pokazivao na Omera. Očito u namjeri da patentira neke navlake za čizme, Omer se patio navlačeći na noge ambalažu od američkog suhog obroka. Okrenuo se i nekako namrgođeno viknuo: “Šta se ti ceriš, vidjet ćemo hoćeš li se sutra kesiti kad ti noge budu potpuno mokre!?” Mirza se i dalje smijao dovikujući: “Možda bi to i mogao navući na čizmu da nosiš broj 39.” Svi su se u tranšeji smijali, a Omer više nije obraćao pažnju. I dalje je na razne načine pokušavao usavrši svoj patent za “suhe noge”.

Nedaleko od nas odjeknuše rafali, a onda je još jače zapucalo. Zabrektao je mitraljez na “dvojki”, a znali smo da on ne puca tek tako. Rafali ponovo zatreštaše, a onda je u momentu šuma desno od nas proključala.

Linija je zavijala udesno dvadesetak metara od nas pa nismo imali vizualni kontakt od naše do sljedeće zemunice.

Telefon je zazvonio. Hamza se javio, kimnuo je glavom uz kratko: “Razumijem, komandante.” Podigao se uzimajući svoju pušku i dodajući meni moju: “Idemo dolje, izgleda da su krenuli u napad po ovoj kiši. Čini se da su nas iznenadili na ‘petici’.” U putu nam reče da ima ranjenih i da iz svakog rova uzimamo po jednog vojnika. Kako smo se približavali, pucnjava je bila sve žešća i glasnija.

Dok smo prilazili “petici”, zrna su zviždala na sve strane. Ispred nas odjeknuše dvije jake detonacije. Crni dim izvi se u zrak.

Znali smo da je ovo bilo veoma blizu pa smo još brže potrčali. Kad smo prolazili momke koji su uzvraćali vatru, propeo sam se u jednom trenutku iznad grudobrana. Na više od dvadeset metara agresorski vojnici napredovali su bočno prema “petici”. Bilo ih je, u tri grupe, između pedeset i šezdeset.

Na ulazu u tranšeju koja je vodila ka “petici” dočekao nas je težak prozor. Dva tijela prekrivena maskirnim jaknama bila su položena u prostor usječen uz zemunicu. U samoj tranšeji sanitetlija je previjao dvojicu ranjenih dok je treći ležao uz jauke okrenut na bok. Nabrzinu smo pomogli sanitetliji da ranjenike pomjeri ka ulazu u zemunicu i zaštiti i njih i sebe od ručnog bacača koji svakog momenta može zapucati s neprijateljske strane.

Ono što nas je dočekalo u samoj tranšeji još nas je više iznenadilo. Samo jedan čovjek pucao je iz puškomitraljeza prema agresorskim vojnicima i držao ovaj rov. Punih deset minuta sam je odolijevao napadima. Pod njegovim nogama bilo je mnogo čahura, a puške ranjenih i poginulog saborca bile su naslonjene na zid tranšeje pored njega.

Prihvatili smo borbu. Agresorski vojnici počeli su zalijegati i nisu više tako brzo napredovali. Bacili smo i nekoliko ručnih granata, a oni su ponovo odgovorili projektilom iz ručnog bacača. Snažna eksplozija odjeknula je nanovo nadglašavajući gromoglasnu pucnjavu.

Omer se uhvatio za rame i čučnuo u tranšeju. Bio je pogođen gelerom projektila iz ručnog bacača. Krv mu je brzo natapala jaknu.

Kiša se krupnim kapima pretvorila u jak pljusak. Ni to nije omelo agresore da nastave s napadom. Kao da su bili osjetili da bi na ovom dijelu mogli izvršiti prodor kroz našu liniju.

Uzeo sam Omera ispod ruke i pogureno ga doveo do sanitetlije. Momak podiže glavu i nekako preplašeno upita šta se to dešava, zašto nam ne dolazi još pojačanja. Nisam mu imao vremena odgovarati, uzeo sam zavoj iz džepa pantalona i dobacio mu ga da previje Omera. Bilo mi je jasno zašto pojačanje nije dolazilo. Dolje niz liniju ključalo je kao u loncu, a detonacije su odjekivale jedna za drugom. Znao sam da je odmah nakon napada na naš dio linije sigurno krenuo i napad na još nekoliko mjesta. Pojačanje će stići, ali je udaljeno, trebat će približno pola sata da stignu. Do tada moramo izdržati.

Čim sam se vratio, Mirza mi dobaci motorolu i pucajući viknu: “Daj vidi, neko je na vezi, a ništa ne čujem.” Brzo sam se zavukao u usjek do zemunice i otvorio signal. S druge strane dopirao je glas, neko je uporno ponavljao: “204, potvrdite trebate li artiljerijsku podršku.” Odgovorio sam: “204 potvrđuje, trebamo hitno podršku.” Čulo se s druge strane: “Ostani na kanalu, dolazi probna, potvrdi tačnost.”

Nekoliko sekundi poslije preko visokih borova doletjela je najvjerovatnije minobacačka granata od 120 mm i pogodila prostor na tridesetak metara ispred nas. Detonacija se razlijegnula šumom. Kliknuo sam kanal i potvrdio pogodak.

Uskoro je preko borovih krošnji, uz huku, proletjelo nekoliko granata i stropoštalo se ispred nas uz jake povezane detonacije. Nakon toga, tri granate velikog kalibra također su pokrile prostor ispred nas. Snažne detonacije protresle su nas u tranšeji. Geleri su letjeli na sve strane praćeni komadima drveća koje su usputno kidali.

Čovjek kojeg smo samog zatekli u rovu zviznu i popravi svoju beretku: “Auuuu, brale, al ih poklopiše. Aferim, momci, ljubim vam rore!”

Ispred nas je dopirala sporadična pucnjava, a na stotinjak metara od nas, ka uzvišenju prema protivničkoj liniji, vidjeli smo agresorske vojnike kako se povlače.

Naslonio sam se na zid tranšeje i othuknuo. Mirza skide šljem i podrpa se po glavi. “Ovo je bilo blizu, mislio sam da nećemo izdržati.”

Gledao sam u čovjeka koji je sam branio ovaj rov prije nego što smo stigli u ispomoć. Smireno je punio okvirove odložene na grudobran ispred njega. Velika kršna leđa pravog gorštaka crne kovrdžave kose i debelih uredno potkresanih brkova stvarali su osjećanje pouzdanosti čim ga vidiš. Pravi bosanski div-junak. U sebi sam pomislio: “Dok je ovakvih, nemamo se mi šta brinuti za svoj opstanak. Dok je ovakvih, bit će i Bosne i nas u Bosni.”

Kiša je i dalje neumoljivo padala. Ni ona, ni mokre noge nisu nam predstavljale problem. Još jedna pobjeda u nizu sve je to činila podnošljivim i zanemarivim.