U nebo, korakom koji nikad ne presahne, odlučna da pregazi i vječnost, bijelim draperijama sode zastrta, kroči smiono nad ovim gradom njegova neustrašiva kći. Tijelo joj je blago pognuto naprijed, kao da se probija kroz vječitu mećavu, sred koje smrtonosni svoj ples igraju bure prelomljene surovim majevačkim hrbatima, raščupanim od strastvene želje da jednom postanu pravi, suri vrhovi zastrašujuće planine. Hrli ona tako u budućnost, naprijed i naprijed, sasvim oslonjena na tajanstvene vjetrove porođene u nevidljivoj crti gdje se hladnoća surovog bosanskog života, uvijek potlačenog, uvijek gladunjavog, uvijek zaostalog, uvijek pod ledom okupatorskih đonova, sudara s toplotom sanjane budućnosti čije nas raširene ruke čekaju primamljive kao san.

Njena je haljina ratnička. Promahe iz budućnosti njišu je iza njenih leđa, kao da žele osvijetliti mitske puteve kojima je ishodila da bi nam pokazala jedini i pravi smjer kojim valja poći. Kosa joj je vezana u punđu da ne bi smetala licu koje nam pokazuje svoju kamenu odlučnost, licu koje, doduše, ne raspoznajemo dok stojimo pod štrkljastim obeliskom, smanjeni do poslušnosti, ali koje mora biti takvo, jer samo takvo lice pristaje tom tijelu u čijim se pokretima ogleda sloboda.

BAKLJA SLOBODE

Pršti sloboda kao inje pod neprikosnovenim korakom ove djevojke. Ona svoju baklju ne nosi u visoko uzdignutoj ruci nad cijelim okeanom. Njene šake zauzete su ratničkom opremom otetom od krvnika, jer ovdje se sloboda oduvijek osvajala u maršu, u borbi, u krvi. Baklja njene slobode plamti sakrivena u grudima preko kojih su se spleli kaiševi što oko njenog vitkog tijela opasuju boračku opremu, jedino njeno ruho, u tim grudima prkosno izbačenim nad močvarnim obalama Spreče. To ispod nisu rasplamsala svjetla New Yorka, ta to je Lukavac, spokojni bosanski gradić, bijel kao tužne glave visibaba nadnesene nad lokvama u kojima isparava posljednja kaplja rastopljenog snijega.

Da, u ruci, desnoj, drži pušku. Ta puška kao da je srasla s njenim tijelom. Nosi je ona sasvim prirodno, navikla na njenu težinu, svikla zauvijek s opomenom nabijenog kuršuma poduprtog hladnim kliještima zatvarača u tamnoj nutrini cijevi. I pristaje joj kao što savremenoj ženi pristaje torbica, kao što domaćici iz njenog vremena pristaju mašice za razgrtanje žerave na ognjištu, a djevojci ibrik s vodom. Puška u njenoj ruci ne odiše prijetnjom. Ne, to nije oružje, to je alatka, kao motika u ratarevoj ruci, kao kramp u ruci rudara, kao oklagija u krilu majke.



Drugom rukom, lijevom, čvrsto, poduhvatila je naprtnjak koji joj se usjekao u rame. Potezanjem tog remena naprijed ona snažnije priljubljuje ranac na leđima, pa se i on doimlje kao da joj je srastao s tijelom. Nije to onaj uobičajeni partizanski ruksak koji se raširi kao vreća, već ranac s jasno naznačenim okvirom, više podsjeća na one kožnate torbice koje su u Prvom svjetskom ratu nosili vojnici kraljevske i carske vojske, K. und K. armije, poraženog Austrougarskog Carstva, u kojeg ne može stati ni trećina od onog što stane u partizanski ranac.

Da, to je Marija Macan, a to dolje, duboko pod njenim korakom, spomen je kosturnica koju žitelji ovog grada zovu njenim imenom: Kosturnica “Macan Marija”. Dok izgovaraju te dvije riječi koje su se, desetljećima rasijavane iz hiljade grla, stopile u jednu, naravno, oni ne misle samo na djevojku već i na zemne ostatke svih 267 boraca sahranjenih u zajedničku grobnicu, tu, u parku, na mjestu gdje se stari, austrougarski Lukavac sa sodarom u svom središtu prelama u novi, moderni, socijalistički grad skovan čekićem otkovanim sa srpa.



I ne hvataj se nikakvih historijskih činjenica. Ovdje one ne pomažu. To što znaš da se isti ovakav spomenik propeo nad Batinom, tamo, na Dunavu, gdje voda razdvaja Hrvatsku od Mađarske, ništa ti neće pomoći. Posvećen je čuvenoj Batinskoj bici iz 1944. godine, kada su partizani i crvenoarmejci razbili snage Wehrmachta, pa otvorili sebi prolaz, Rusi krenuše desnom stranom Dunava prema Budimpešti, a Jugoslaveni niz Dravu da oslobode cijelu Baranju. Zove se “Sloboda” i djelo je slavom ovjenčanog Augusta Augustinčića.

Ma ko još mari što se razbacuješ bespotrebnim znanjem davno pokupljenim za takmičenje “Titovim stazama revolucije” i za ovu priliku ovjerenim mucavim srokom jalovih internetskih stranica?! Jer, da znaš samo jedno, da nikakvoj tajni ne pripada činjenica da je autor ovog spomenika, tuzlanski kipar Dragiša Tripković, uradio svoju “Slobodu” po uzoru na onu Augustinčićevu, zauvijek bi zašutio. Ovdje to niko ne spori, kao što niko u ovom gradu i ne pomišlja da djevojka koja stoji nad spomen-kosturnicom, podignutom 13. septembra 1962. godine, na dan oslobođenja Lukavca od fašizma, nije Marija Macan, to nevino lukavičko čedo koje ne dočeka konačno oslobođenje već poginu godinu ranije prilikom ponovnog ulaska njemačkih trupa u Lukavac. I otad se građani ovog grada bude s pogledom na nju i, kud god da kreneš, tvoj se put omotava oko njenih puteva i, gdje god da se uputiš, moraš proći ispod njenog bronzanog tijela tek za tren, časkom, zastalog među oblacima.

STANICA BEZ KOLOSIJEKA

Iza leđa bronzane djevojke koja zrači slobodom vrijeme se naprosto uspaničilo. Duž njegovih rastočenih okrajaka stoljeća se sapliću u stoljeća. Iz tog zmijolikog preplitanja, sikćući opasno, izdižu se vijenci magle i lutaju okolo kao sablasti. Migolje zemljom raskrojeni oblaci, tupi kao krpenjače. To se isparavaju mitske močvare u kojima je zasađen ovaj grad. Svojim avetinjskim rukama stiskaju selo razdijeljeno na gornje i donje, plaze između njegovih isrepadanih duša proganjanih ratovima, kugama, razbojnicima i svakom mogućom nevoljom. U šašu, šušteći sudnjedano, kriju se utvare i sačekuju pralje koje se spuštaju na obalu, ka perilištima. Frca omaha s namočenih lanenih košulja kojima vješta ruka udara u bijeli izlizani krečnjak. U svakom vodenom trunu, probodenom sunčevom strelicom, kovitla vila, a kosa joj kao bič puca i njen pucanj odjekuje zagubljenim vremenom. Uz vodenična ognjišta u sitnim jutarnjim satima smijulje se prikaze. Njihova rodbina igra suludo kolo od kojeg se kruni glina s mlinskih brvana, a šindra na krovu škripi i stenje i snebiva se u plamenu.

I dalje, priča se, stajala su u tim močvarnim ravnicama koje se svijaju u luk oko korita Spreče, ta dva sela. Imena im nadjenuše po luci, livadi usječenoj u grbu rijeke: Lukavac Donji i Gornji – jedni padahu na sedždu, a drugi se krstiše s tri prsta. A kazuje se i da su nazive dobili po nekom Paši Lukavcu, kojem je u otomansko doba pripadala sva zemlja dokle oko seže. Uprkos tome, oni najmaštovitiji, zaogrnuti gunjevima straha i sklupčani u vodenici, bježeći od sna, iskovaše pravu legendu. Oni pričahu kako je u neko vrijeme ovdje bila maltarnica. Nju je u ime golemog carstva držao neki maltadžija koji bijaše tako lukav da se niko pored njega nije mogao iskrasti a da ne plati carinu. Kazuje se da je ogradio sve zaobilazne staze i puteljke, čak i pseće, i na svakom postavio svog čovjeka. Ko god bi pokušao da izbjegne platiti maltarinu, plaćao bi je dva puta, i ondje, na zaobilaznom drumu, i ovdje, na glavnom, gdje bi bio vraćen da se suoči s lukavim carinikom. Eto, po tom Lukavcu ljutiti trgovci i bijesni seljaci nadjenuše ime cijelom kraju koje se zalijepi i za grad i ostade tako da ga niko nikad nikakvom silom ne razdvoji od njega.



A kada se razgrne sve to vrijeme, ostaje sama i vidi se sasvim jasno, tu, iza leđa bronzane djevojke, u bijeloj sjeni sodare, zagubljena među krošnjama koje su je davno prerasle, kao odbačen sat kojem je vrijeme skrunilo zupčanike, sve dalja, stara željeznička stanica. Kao da jedan spomenik odlučnim ženskim koracima pod kojima se uvijaju nabrekli trusi oblaci putuje naprijed, u sigurnost budućnosti, a drugi, kao otkačen vagon, nevidljivim tračnicama klizi unazad, u neizvješće prošlosti. Kao da se međusobno odbijaju. Ali, kada se raščupa cijeli jedan vijek spresovan u taj tanak prostor između njih, ostane ipak jedna tanka i nepouzdana veza, i spomen-grobnica “Macan Marija” i stara željeznička stanica upisane su na Listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

POSLJEDNJA PUTNICA

Ovdje je, u temeljima ove zgrade, zasijano sjeme ovog grada. Kazuje se da je prvo kroz šaš i trstiku potekla pruga, a onda na samoj obali Spreče niknu i parna pilana, u njoj su rezani pružni pragovi kojima se mreža kolosijeka sve silovitije raspinjala cijelom Bosnom. Iz dalekih podmajevičkih sela dolaziše seljaci zaogrnuti gunjevima da vide tu oklopnu aždahaku, koju od milja zovu vlak, a tepaju joj voz. Pa bi stajali tako, raskrečeni u čudu, čekajući da se pojavi ushuktali kotao na njenom čelu iz kojeg bije para kao da se zemlja pod njima otvorila. Oni koji bi pobjegli, nemajući hrabrosti da dočekaju ushuktalu gvozdenu neman, vraćali bi se kući bijeli od prašine koja se dizala oko zgrade što je Švabe podigoše da u njoj drobe kamenje, a oni koji bi ostali do kraja vraćali bi se crni kao ugarci, baš kao da je ondje, u tom tek niklom gradu s njima čistilo dimnjake na radničkim barakama.



I na kraju sve usahnu. Cijelo jedno vrijeme i život zasađen u njemu skruni se u prah. Ima li išta na svijetu žalosnije od željezničke stanice do koje više ne vode kolosijeci? Presahnuo je ovdje svaki put. Tu, u nekadašnjem stjecištu ovog grada, sada je sablasno od pustoši. Davno su kondukteri izbušili i posljednju kartu kupljenu na ovoj biletarnici. Svi su putnici ovdje zaokružili sva svoja putovanja i pomirili se sa svojim neostvarenim željama. Pa ipak, ostao je jedan. Ustvari putnica, devetogodišnja djevojčica krotkog pogleda – Indira. Pod ovim rastočenim krovom našla je ona svoju jedinu kuću i svoj dom. Eto, ipak, svemu uprkos, ovdje, oko ovih tužnih zidina zaboravljenih od svake vlasti, razmotava se cijeli jedan svijet. A, uvečer, kada se u pljesnjivim sobama pogase svjetla, ta djevojčica, širom otvorenih očiju zagledana u leđa djevojke koja, s puškom u ruci, pod dukatom mjesečine, kroči u plavetne daljine, kreće na beskrajna putovanja tom mrežom tračnica rasijanih u svemoćne kolosijeke djetinje mašte nadojene fantazmagorijskim romskim pričama i pred njom tad, duboko u tami, otvore se svi putevi, sve staze i bogaze koje su u svom veličanstvenom milenijskom lutanju ponižavane i proganjane, nikada prihvaćene, pregazili njeni preci, hrabro noseći ugarak duše na dlanu i nudeći ga svakom žaru, svakoj buktinji i svakoj vatri koja je sagorijevala uz svaki njihov drum.