Lidija Zelović prijeratna je novinarka sarajevskih Dobrih vibracija, kasnije BBC-a, koja već skoro trideset godina živi i radi u Amsterdamu. Bavi se režijom, snimila je desetak, uglavnom dokumentarnih filmova, čije su teme često i bosanskohercegovačka pozadina rata i postkonfliktno društvo, u kojima hrabro, odlučno i otvoreno suočava i suprotne stavove u vlastitoj porodici o ratu u Bosni i Hercegovini. Osim uspješne karijere s filmskom kamerom, redovno dolazi u Sarajevo te Miljevinu kod Foče, rodno mjesto svog oca. Ponosno čuva sarajevska prijeratna prijateljstva, a ljubav prema Bosni i Hercegovini prenijela je i na sina Sergeja. Za Stav govori o životnom i profesionalnom putu, filmovima koji su u središtu imali pozadinu ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini te o porodičnoj drami u kojoj su se pojedinci okrenuli protiv Bosne i Hercegovine učestvujući u opsadi Sarajeva.
STAV: April i maj tradicionalno su mjeseci prisjećanja na početak Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Opsade Sarajeva, grada u kojem ste odrasli i praktično dočekali rat. Vaši roditelji bili su znatno vrijeme u opkoljenom gradu pa je logično pitati kako s ove distance gledate na najteže dane Sarajeva u njegovoj modernoj historiji?
ZELOVIĆ: Imam potrebu kazati da nažalost nisam rođena u Sarajevu, ali neću tako reći. Rođena sam u Zagrebu, mama mi je odatle i sva mamina porodica. Imam ondje mnogo dragih prijatelja i rođaka i zato neću reći “nažalost”, ali da je Sarajevo srećom moj grad, to mogu reći bez ustezanja. Sarajevo je grad u kojem sam odrasla, u kojem sam naučila hodati, padati, voljeti, tugovati, učila o životu, prijateljstvu, vrijednostima. Upoznala sam u međuvremenu mnoge ljude koji su napustili svoje domove i gradove diljem svijeta. Ja mislim da ću ja do kraja života suzu puštati, baš kao i sada dok vam pišem ove odgovore, kada budem mislila na sve što sam izgubila prinudnim napuštanjem Sarajeva. Kada bi čovjek mogao analizirati moju suzu i suzu bilo kog drugog čovjeka koji je mimo svoje volje napustio mjesto u kojem je bio sretan, ja mislim da bi rezultati bili bolno slični. To je gubitak s kojim se čovjek nauči živjeti. Sarajevo i sve što me vezuje za taj grad definitivno je jedan od najvećih kondicionirajućih faktora u mom životu.
STAV: Kako je bilo slušati vijesti otrgnut od Sarajeva?
ZELOVIĆ: Na početku sam, i pored užasnih novosti, bila puna nade opsesivno tražeći razlog da se mogu nastaviti nadati povratku. Prvo sam bila dva mjeseca u Beogradu, pa deset mjeseci u Zagrebu, a sve u vjeri da ću “sljedećeg prvog u mjesecu” opet biti u Sarajevu. U međuvremenu sam dobila posao kod Ujedinjenih nacija u Karlovcu, kao prevodilac za ljude puštene iz koncentracionih logora Omarska, Manjača i Trnopolje. Jedini uslov koji su UN tražile za taj posao je bio da pričaš engleski. I tako sam ušla direktno u svijet pakla. Imala sam dvadeset jednu godinu. Jedan sam dan, u razgovoru s jednim plavookim momkom mojih godina koji je kompulzivno popravljao svoju frizuru u slomljenom staklu prozora u napuštenoj kasarni u Karlovcu, gdje smo “saslušavali” bivše zatvorenike, shvatila da više nema povratka. Momak mi je u nekoliko minuta ispričao strašnu priču o maltretiranju njegovog oca i strica sve vrijeme češljićem izvađenim iz džepa majice popravljajući zvrk na kosi. Nije me gledao u oči, kao da je iskustvo bilo nepristojno za ponoviti. Nešto u toj neprilagođenoj pristojnosti ovog potkozarskog momka bilo je razoružavajuće. Ta njegova potreba da nas oboje zaštiti od strahote bila je prelijevajuća kap u čaši da shvatim kako sva moja ljubav za moj dotadašnji život ne može prekriti toliko zla koje se u međuvremenu desilo. Ubrzo nakon toga odlučila sam napustiti Zagreb i nadu da ću se vratiti u Sarajevo. Nije mi bilo važno gdje ću otići. Igrom slučaja sam završila u Holandiji.
Kada sam došla ovdje, nastavila sam gledati vijesti, ali je bol bila drugačija. Nisam se više nadala da ću se vratiti, bol je postala hronična tuga nekoga ko s distance gleda raspadanje svega što poznaje i voli.
STAV: Filmovi Vam uglavnom tematiziraju postkonfliktna društva, pa tako i tragičnu sudbinu Bosne i Hercegovine i njenih naroda te Sarajeva. Nije se malo vaših kolega okrenulo lakšim temama, a Vi i dalje tragate za nekim odgovorima iz domovine. Zašto?
ZELOVIĆ: Ja pravim specifičnu vrstu dokumentarnog filma koji se zove autorski film. A pošto se ovaj autor bori s grupnom tragedijom iz koje dolazi, onda to i moji filmovi reflektiraju. Meni bi, znači, bilo mnogo teže pokušati ne baviti se našom sudbinom, nego zaroniti baš ondje gdje boli. Znate, moji su filmovi i neka vrsta terapije. Ja na ovaj način pokušavam shvatiti šta se to nama sve izdešavalo, zašto i kako. Ali razumijem ljude koji se ne bave ovim temama i da su za sebe našli drugu vrstu terapije. Jer to što se ti autori ne bave ovim temama ne znači da ne pate isto koliko i ja.
STAV: Da, tu se posebno ističe Vaš film My Own Private War (Moj vlastiti rat). Možda jedan od Vaših najangažiranijih filmova o pozadini rata u Bosni i Hercegovini i Opsadi Sarajeva. Vi u njemu hrabro i žestoko polemizirate sa stricem u Miljevini i ocem u Amsterdamu zbog nekritičkog stava o četničkom pokretu, Opsadi Sarajeva, svirepom ubistvu Pece Mulahasanovića, komšije i dragog prijatelja kojeg niko nije zaštitio. Kako je bilo snimiti tako težak film u krugu familije i ostati profesionalac, ali i Sarajka odgojena u duhu tolerancije i antifašizma?
ZELOVIĆ: My Own Private War jeste prikaz mog života, mog sukobljavanja s mojom najbližom okolinom oko svega šta se dešavalo u ratu. Nije ga bilo teško snimati. Iako moja porodica i ja imamo potpuno suprotne političke stavove, mi se, prije svega, jako mnogo volimo. Ta bezuslovna ljubav omogućila je snimanje ovakvog filma jer je premisa da nekoga snimate o tako bolnim stvarima ta da vam ta osoba prije svega vjeruje. Ista ta ljubav oslikava u filmu epicentar bosanskohercegovačke tragedije – jaz koji je nastao između ljudi koji su na toliko mnogo nivoa bliski, i njihovi konstantni, često bezuspješni, pokušaji da se taj jaz prebrodi.
STAV: U filmu otvoreno govorite da Vam je djed bio četnik u Drugom svjetskom ratu, da Vam je nećak bio snajperista tokom Opsade Sarajeva, ne libite se kazati da se zbog toga sramite! Kako Zelovići u Bosni i Hercegovini gledaju na Vaše filmove?
ZELOVIĆ: Ako odlučite napraviti ovakav film, tu nema nikakvog prostora za sakrivanje bilo kakvih detalja. Kako reče Herodot prije skoro 2.500 godina, okolnosti upravljaju čovjekom, čovjek ne upravlja okolnostima. Život je na našim prostorima kompleksan, istorija mu je puna ljudi koji su nespremni morali donositi egzistencijalne odluke. A kad se jednom takve odluke naprave, onda više nema povratka. Mog dedu nisam poznavala, ubijen je kad je moj otac imao deset godina. Ja samo odrasla s pričom: “Deda jeste bio je četnik, ali nije imao nikakav drugi izbor i nije radio nikakva zla.” Ja sam to uzimala zdravo za gotovo. Onda je počeo ovaj naš rat i cijela istorija moje porodice došla je pod novo svjetlo. Moj rođak, nekadašnji snajperista, kaže mi da ni on nije imao nikakvog izbora. On je bio Srbin i išao je na srpsku stranu. Šta bi bilo s mojim dedom i rođakom da su živjeli u pragmatičnoj Holandiji, gdje se ne moraju u svakoj drugoj generaciji praviti ovakve egzistencijalne odluke? Ali nije to njihov slučaj, nafaka moje porodice je Bosna i moj deda i rođak pravili su odluke kakve su u datom trenutku mislili da moraju napraviti. Poslije nije bilo povratka. A pošto je Bosna i moja nafaka, a ja nisam ni Srpkinja, ni Hrvatica, ni Muslimanka, odgojena sam (od istog tog oca s kojim se politički ne slažem) kao Bosanka i Jugoslavenka, moja odluka bila je, a i sada je, praviti filmove koji će pokušati praviti stabilne mostove, bazirane na iskrenosti i ljubavi, koji će prebroditi taj jaz. Ne kažem da ću uspjeti, ali sve su šanse da ću i ostariti i umrijeti pokušavajući.
STAV: “Za pet dana je sve puklo”, kaže vaš stric u filmu, ciljajući na lažno bratstvo i jedinstvo u bivšoj Jugoslaviji devedesetih godina. Imate li ikoliko razumijevanja za tako pojednostavljenu tezu o naprasnom okretanju srpske politike protiv Sarajeva i bivših komšija te konačno i Opsadi glavnog grada Bosne i Hercegovine?
ZELOVIĆ: Na početku nimalo! Sjećam se da sam početkom 1992. pitala svoje roditelje: “Kako ste dozvolili da se ovo desi?” Bila sam u šoku, iako još nisam znala da će postajati sve strašnije. Tražila sam od svojih roditelja da preuzmu odgovornost, da bilo šta urade. Mama je išla s nama na one demonstracije u aprilu. Ali tada je već bilo kasno. A pogledajte šta se sada dešava u svijetu, u Evropi i u Holandiji – rasizam na sve strane, mržnja cvjeta, fašizam se budi... Poučena bolnim iskustvom bivše Jugoslavije, ja pišem, borim se, izlazim na sve demonstracije. Gledam oko sebe rođene Holanđane kako samo posmatraju situaciju oslonjeni na inerciju, baš kao i mi svojevremeno, vjerujući da će sve na kraju biti uredu. Jer “nisu ljudi ludi da dozvole mržnji da prevlada”. A ja znam da ljudi jesu ludi i strašno mi je što ovo gledam. A samo čekam momenat da me sin pita: “A šta si Ti, mama, uradila da ovo zaustaviš?”
Tako to valjda bude, kako dolje, tako i ovdje, tek kad se čovjeku tlo pod nogama totalno otme, tek onda tih pet dana počne da broji. Samo je tada već kasno.
STAV: Već ste dugo u tuđini, kakve su vam veze sa Sarajevom danas, jesu li preživjela prijeratna prijateljstva?
ZELOVIĆ: Ljubav je preživjela, a prijateljstva treba hraniti, zalijevati. Ja sam jako loša u održavanju kontakta na daljinu. Nisam na socijalnim medijima, mene svi ti kontakti iz prošlosti jako uzbude i ne znam se s tim nositi. Većina mojih starih prijatelja sada živi u inostranstvu. A kad god odem u Sarajevo, a to je svakog ljeta, osim ovog prošlog, koronskog, javim se prijateljima koji su ondje. Za tih nekoliko dana živimo tu našu prošlost i započnemo komadić sadašnjosti. Podsjetimo se da se volimo i da smo tu. Navikli smo se u međuvremenu na ovu novu vrstu prijateljstva. Nije to nikako idealno, ali život je čudo. Opet u situacijama kad jedni drugima trebamo pomoći ispadne da smo bezuslovno tu jedni za druge. A to je, nakon tolikih godina, ipak jako vrijedno.
STAV: Može li “planeta Sarajevo” kao ideja i koncept života preživjeti? Jeste li optimist?
ZELOVIĆ: Ja mislim da sam optimista po odluci, a sve manje po ubjeđenju. Jako malo toga što se u Sarajevu dešava zvuči obećavajuće. Ali ko sam ja da to kaže?! Iz ove perspektive vidim Sarajevo u kontekstu nečeg većeg, u kontekstu Evrope. A pošto vidim da se Evropi tlo pod nogama trese, brinem se, uz sve ostale bosanskohercegovačke probleme, kakve šanse Sarajevo ima. Ja ne znam šta treba uraditi da se stanje popravi. Ako neko zna, a smatra da ja, na bilo koji način, mogu uticati na situaciju – molim vas, računajte na mene.
STAV: Vaš četrnaestogodišnji sin Sergej posebna je priča. Iako rođen u Amsterdamu, snažno je vezan za Bosnu i Hercegovinu i ne samo zbog fudbalskog uzora Edina Džeke. Kako ste to postigli u tuđini?
ZELOVIĆ: Sergej je uistinu slučaj za sebe. Njegova vezanost i ljubav za Bosnu izuzetno je specifična, a opet jako obična. Dijelom sam mu ja, nehotice, prenijela svoju nostalgiju, a dijelom je njegova potreba da nađe svoje mjesto u holandskom društvu takođe bila odlučujuća. Moj sin se bori za sebe i traži svoja prava. Sergejev otac pola je Jermen, a pola Švicarac, rođen na Kipru, odrastao po cijelom svijetu, a nosi američki pasoš. Majka mu je rođenjem Jugoslavenka, Bosanka, iz srpskohrvatskog braka. A naš sin, rođen i odrasta u Amsterdamu, samo je – Bosanac! Ja sam prvi put shvatila da se Sergej tako osjeća kada je imao nekih sedam-osam godina. Na putu do škole svakodnevno smo prolazili kroz Trg muzeja. Jedno bogato prelijepo zdanje, trg okružen muzejima najveće svjetske vrijednost. Bilo je toplo ljetno jutro, turisti su još spavali, Amsterdam se budio u svoj svojoj veličanstvenosti. I kažem mu ja usput, više retorički: “Je l’ da nam je prelijep ovaj Amsterdam?” Kad čujem svog sina: “Meni je ljepše u Ocrkavlju.” To je selo odakle je moj otac, tridesetak razuđenih kuća i jedan stari put koji su Turci onomad još postavili. Kažem mu ja da se Ocrkavlje i Amsterdam ne daju porediti, a on veli: “I ne daju se porediti, mama. Znaš kad smo prošlo ljeto bili u Ocrkavlju i sreli smo nekog starog čiku kojeg nismo znali i on me pitao: Čiji si ti mali? Ja sam mu rekao da sam ja unuk Voje Zelovića, a on je meni rekao: Pa Ti si onda Sergej. Vidiš, mama, to je tek lijepo.”
Jako je to interesantno. Prije, dok sam živjela u Sarajevu, gledala sam jednu moju prijateljicu, koja se rodila i odrastala u Njemačkoj, kako je vanredno bila vezana za Sarajevo. Svaki odmor trčala je nazad u Bosnu, iako joj je cijeli svijet bio na dlanu. Meni je to bilo fascinantno. A sada ja gledam svog sina koji navija za “Romu” protiv “Ajaxa” samo zato što Edin Džeko u njoj igra. A vrhunac njegovog odmora jeste odlazak u Bosnu. E, ja o tome sada pravim novi film.
STAV: Imate dobru reputaciju u holandskoj filmskoj industriji, filmova ne fali, radite mnogo, prisutni ste i u medijima, debatama na televiziji. No, sada smo duboko u pandemiji koja je iscrpila kućne budžete mnogih i iz svijeta filma. Kako opstajete u teškim vremenima? Može li se živjeti od filma?
ZELOVIĆ: Teška su ovo vremena za sve ljude, pa tako i za filmadžije. Još su prije korone desne političke akcije uticale na to da se holandski budžeti kulture dobrano smanje, tako da je ta borba počela prije pandemije, a s koronom su se, naravno, stvari još više zategnule. Ipak, Holandija je za vrijeme korone mogla podržati opstanak svih firmi, tako i kulturnih. Ovo je bogata država koja se ne raspada tek tako. Trenutno je stanje u holandskoj politici izuzetno napeto i vidjet ćemo dokle će nas sve ovo odvesti. Sada je vrijeme da kulturni radnici, više nego ikad, budu aktivni i da na svoj način pokušaju pokazati narodu gdje smo. Ja sam jako intenzivno uključena u tu borbu.
