Međunarodna organizacija za migracije procijenila je ovih dana kako u cijelom Unsko-sanskom kantonu ima i do tri hiljade migranata koji borave u improviziranim skloništima ili u šumama, mimo kampova. Rezultat je to činjenice da u Bosni i Hercegovini različiti nivoi vlasti uopće ne koordiniraju mjere, država nema ovlasti nikome ništa narediti, a entiteti i kantoni stihijski odlučuju kako postupati prema migrantima, pri čemu ih najčešće jednostavno protjeraju sa svoje teritorije.

U isto vrijeme, entitet Republika srpska otvoreno odbija pomoći u rješavanju migrantske krize.

Većina migranata koji su na svom putu ka Zapadu zastali u BiH želi azil u zemljama EU, ali im je onemogućen ulazak na područje Unije. Evropska komisija saopćila je u septembru plan reformi o migraciji i azilu. Prijedlog se fokusira na vraćanje, provjere prije ulaska te partnerstvo s trećim zemljama kako bi se spriječio priliv migranata.

Dok se to ne desi, teret migrantske krize na plećima je lokalnih vlasti u Bosanskoj krajini, tamošnjih humanitarnih organizacija i volontera i jednog ministarstva u Vijeću ministara.

Dok Oružane snage BiH, nakon akcije ministra sigurnosti Selme Cikotića, uređuju kamp “Lipa”, Crveni križ Bihaća migrantima koji se tamo nalaze dijeli drva kako bi se zgrijali i tople obroke koji stižu kao donacija iz BiH i ostatka Evrope. Dok se polahko stabilizira život u kampu, u kojem vlasti BiH, a ne IOM, postavljaju agregate za struju, šatore, krevete i uvode vodu, humanitarni radnici koji pomažu migrantima suočavaju se s brojnim problemima.

“Niko od zvaničnika nije osudio nasilje, štaviše, svjedočimo da postoji mnogo ljudi koji pozivaju na progon migranata, na zlostavljanje, na protjerivanje. Čisti fašizam, usudila bih se kazati”, kaže za Stav Zahida Bihorac-Odobašić, humanitarna radnica iz Velike Kladuše.

“Već se odavno priprema teren za ovakav scenarij putem određenih portala. Napada se ljude u pokretu, napada se aktiviste i volontere. Ovo je treća zima da se ljudi na području USK nalaze van kampova, da spavaju na otvorenom i da su prepušteni na milost i nemilost lokalnom stanovništvu, humanitarnim organizacijama i pojedincima. Strane organizacije budu ovdje mjesec i odu. Ako je IOM međunarodna organizacija, kako može taj IOM napustiti svoju osnovnu misiju, ostaviti nezbrinute ljude, ostaviti ih nasred polja, pokupiti se u svoja auta i otići? Apsolutno ne razumijem nebrigu IOM-a za ljude koji se nalaze van kampova. Ti bi ljudi umrli od gladi da nije volontera i da nije domaćeg stanovništva koje im pomaže”, oštro je kritizirala politiku stranaca u Bosanskoj krajini.

Ona tvrdi kako u Krajini postoje mediji koji namjerno raspiruju mržnju prema migrantima i šire dezinformacije kako bi teška situacija postala još složenija. “Po čijem su nalogu radili, ko ih je zato plaćao, oni znaju, ali su prekršili sve granice novinarske etike. Kod nas se podgrijava mržnja. Nije mi jasno jesmo li toliko željni tuđe patnje, tuđe krvi. Jesmo li tako brzo zaboravili sve ono što se nama dešavalo?”

Dodaje i kako su tri godine krize ostavile trag na Krajišnicima koji imaju sve manje empatije prema migrantima. “Imali smo čovjeka s trećim stepenom opekotina, niko ga nije htio primiti. Mjesecima je bio njegovan u napuštenoj kući i, srećom, sada se nalazi u Italiji.

Tri privatne ordinacije u Velikoj Kladuši nisu željele pomoći tom čovjeku. Nijedan zubar neće primiti čovjeka u ordinaciji da mu izvadi zub samo zato što je druge boje kože. Kaže, ako ga primi, neće mu dolaziti naši ljudi. Nijedan frizer ih neće primiti. Mogu dobiti kafu za ponijeti, ali u kafić im ne daju. U autobusu moraju strogo sjediti na zadnjem sjedištu. U svemu ovome profitiraju samo kriminalci”, kaže Bihorac-Odobašić, zaključujući:

“Kakvu poruku šaljemo generacijama koje dolaze ako je sasvim normalno i sasvim prihvatljivo da ljude druge boje kože može na ulici udariti bilo koji zaštitar? Nekoga ko ne zna jezik, ko ne zna zakone i ko je već toliko puta premlaćen? Potpuno smo se dehumanizirali kao društvo, nemamo empatije, a sve se podgrijava na portalima i društvenim mrežama.

Razumijem ljude u USK, nije jednostavno živjeti u ovakvoj situaciji, gdje im nepoznati ljudi prolaze kroz posjede, pored kuća, gdje se boje za djecu dok idu u školu, ali institucije moraju osigurati stanovništvo. Ne smije to raditi ulica, ne smije ulica uzimati zakon u svoje ruke i da ona sudi. Ulica pali smještaje, mlati migrante, tuče volontere koji pomažu. Institucije na to šute, naš pravni sistem je zakazao.”