U razmjerno kratkom razdoblju Bejrut je od sredozemnog grada, kulturnog i privrednog središta regije, bio pretvoren u poprište teških borbi. U junu 1976. godine, na poziv libanskog predsjednika Franyeha, u rat na strani kršćanskih milicija ušla je Sirija. Dvadeset hiljada sirijskih vojnika prelazi granicu, zaposjeda dolinu Bekaa, napada muslimanske milicije i PLO te do jeseni preuzima nadzor nad polovinom zemlje. Dobri odnosi kršćanskih falangista i Sirije trajali su do ljeta 1978. godine, da bi se nakon napada na porodicu bivšeg predsjednika Franyeha, iza kojeg su stajali falangisti, Sirija okrenula protiv kršćanskih milicija. Osim Sirije, pomoć kršćanskim milicijama pružao je i Izrael, koji je falangistima slao oružje i provodio pomorsku blokadu libanske obale. U martu 1978. godineizraelska vojska prvi put je prodrla na jug Libana, uništila palestinske baze i potjerala gerilce PLO-a prema sjeveru. Izrael se iz Libanona povukao u junu 1978. godine.

Početkom osamdesetih godina u Izraelu je na vlasti bio desno orijentirani Likud Menachema Begina, koji je zagovarao politiku čvrste ruke prema arapskim susjedima. Koristeći kao povod palestinski pokušaj atentata na izraelskog ambasadora u Velikoj Britaniji, Izrael je bombardirao uporišta PLO-a u Libanonu, te 6. juna 1982. godine poduzeo novu kopnenu invaziju juga Libana. U operaciji pod nazivom Mir za Galileju izraelske vojne kolone napredovale su prema sjeveru uništavajući palestinska uporišta. Izraelska invazija 1982. godine u pogledu angažiranih snaga bila je znatno opsežnija od prve invazije 1978, te su već peti dan od početka invazije Izraelci nadzirali trećinu libanskog teritorija. Brzi prodor izraelskih oklopnih snaga, kombiniran helikopterskim i amfibijskim desantima u pozadini, izraelsku je vojsku već sredinom juna doveo do vrata glavnog libanskog grada Bejruta, gdje je u njegovom zapadnom dijelu ostalo u okruženju nekoliko hiljada palestinskih boraca i sirijskih vojnika.

Izraelske snage su 13. juna 1982. godine stigle do Bejruta i zauzele istočno predgrađe Baabdu. Od 14. juna počele su borbe za zauzimanje uzvisina iznad grada, koje su potrajale do 26. juna. Osvajanje visova iznad Bejruta omogućilo je Izraelcima vizualni nadzor nad cijelim gradom i istovremeno presjeklo veze opkoljenih Palestinaca u zapadnom Bejrutu sa savezničkim snagama u dolini Bekaa i ostatku Libana. Konačno se 1. jula zapadni dio grada našao u potpunom okruženju izraelskih snaga, koje opkoljeno područje bombardiraju topovskom vatrom. Opkoljeno područje bilo je s dvije strane zatvoreno morem, dok je liniju, koja se protezala od rubova zračne luke na jugu do luke na sjeveru grada, stezala izraelska vojska. Izraelci su zatvorili struju i vodu opkoljenom području, da bi na pritisak međunarodne javnosti 7. jula opskrba ipak bila obnovljena. Procjenjuje se da je tokom borbi u zapadnom Bejrutu ostalo u okruženju između 350 i 500 hiljada civila. Iako većina stanovnika zapadnog Bejruta nije bila oduševljena palestinskim vojnim prisustvom, njihov stav prema Izraelu generalno se može ocijeniti kao neutralan te izraelska vojska tokom borbi od njih nije mogla očekivati direktnu podršku.

Izraelska vojska izvela je 13. julaprobni napad na bejrutski aerodrom, koji je bio odbijen uz nekoliko uništenih oklopnih vozila. Naime, Izraelci nisu bili pripremljeni za urbano ratovanje jer je većina izraelskih vojnih jedinica pred Bejrutom bila oklopna ili mehanizirana, s malim brojem klasičnih pješačkih snaga. Direktni napad na grad u pravilu je implicirao i velike izraelske vojne žrtve, koje bi izraelska javnost i birači teško prihvatili. Osim toga, izraelsko je vodstvo bilo svjesno da vojno zaposjedanje glavnoga grada jedne arapske države nosi i krupne političke posljedice, a protezanje opsade na dugo razdoblje donijet će palestinskom pitanju neželjenu pažnju u inostranstvu. Izraelska vojska kontinuirano je držala zapadni Bejrut pod snažnom zračnom, pomorskom i topovskom vatrom. U više navrata pokušani su atentati na palestinske dužnosnike preciznim bombardiranjem iz zraka. Tako su u više navrata Yasser Arafat i nekoliko njegovih najbližih saradnika bili mete izraelskih bombi, koje su izbjegli za samo nekoliko minuta. Iako je PLO pretrpio velike žrtve tokom opsade i bio u znatnoj mjeri oslabljen napadima, politička šteta u međunarodnoj zajednici nanesena Izraelu bila je mnogo veća od dobitka koju je ostvario opsadom Bejruta. Izraelske granate ubile su velik broj civila koji nisu imali veze s PLO-om, zbog čega je Tel Aviv trpio brojne kritike u inostranstvu.

Kratko primirje, koje je trajalo između 13. i 21. jula, obje su strane iskoristile za konsolidaciju. Izraelska je vojska posebno snažno bombardirala Bejrut između 4. i 12. augusta, kada je grad bio doslovno u plamenu. Artiljerijski napadi bili su uvertira u dugo očekivani masovni izraelski napad koji je počeo 4. augusta i koji je na četiri mjesta probio palestinsku obranu. Najuspješniji izraelski prodor bio je na jugu grada, gdje je zaprijetio kako će ugroziti i samo sjedište PLO-a. Nakon početnog uspjeha izraelska je vojska zastala samo da bi 9. augusta obnovila napade koji su kulminirali 12. augusta snažnim zračnim i artiljerijskim udarima, koji su i među bejrutskim civilima odnijeli više stotina života.

Istovremeno, dok su trajale borbe, uz američko posredovanje počeli su pregovori između predstavnika PLO-a i izraelske strane u kojima je odlučujuću posredničku ulogu igrao posebni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država Phillip Habib. Vođa PLO-a Arafat odbijao je odstupiti, prijeteći borbom do posljednjeg čovjeka i pretvaranjem Bejruta u novi Staljingrad. Naposljetku je 12. augusta, u jeku najtežih izraelskih napada, Arafat pristao povući PLO iz Bejruta u zamjenu za prekid borbi, pod uvjetom da u zemlji budu razmještene međunarodne mirovne snage koje trebaju zaštititi Palestince koji ostaju u Libanu. Važan korak ka postizanju trajnog primirja bilo je pristajanje Sirije i Tunisa da prihvate borce PLO-a.

Dana 21. augusta 1982. godine u Liban je stiglo prvih 350 francuskih vojnika iz međunarodnog vojnog kontingenta, a sljedećih dana i ostatak međunarodnih snaga. Palestinsko povlačenje iz zapadnog Bejruta bilo je završeno 1. septembra, te je približno 10.600 palestinskih gerilaca i 3.600 sirijskih vojnika bilo evakuirano u Tunis i Siriju, a Yasser Arafat odlazi u izgnanstvo u Tunis. No, nekoliko hiljada gerilaca PLO-a koji su držali položaje na drugim dijelovima zemlje ipak je ostalo u Libanu pod zaštitom sirijske vojske na području doline Bekaa. Nakon što je povlačenje PLO-a iz Bejruta dovršeno, međunarodne snage su se 10. septembra počele razmještati iz središta Bejruta u baze na rubovima grada.

Izraelska opsada Bejruta bila je i u vojnom i u političkom smislu uspjeh. Iako PLO nije bio vojno uništen, njegova evakuacija znatno je oslabila pritisak na Izrael i smanjila prekogranične upade. Dana 26. septembra 1982. počelo je i izraelsko povlačenje iz Bejruta, da bi se 1985. godineizraelska vojska povukla na jug Libanona, a u potpunosti se povukla iz zemlje tek 2000. godine.

Međutim, libanski građanski rat još je bio daleko od završetka – 14. septembra 1982. godine ubijen je libanski predsjednik Bashir Gemayel, a dva dana poslije neslavno je propala i preuzeta obveza međunarodne zajednice da zaštiti palestinske civile u bejrutskim izbjegličkim kampovima. Naime, u palestinske logore Sabra i Shatila, koje su izraelske snage držale u okruženju, pušteno je 300 naoružanih falangista pod zapovijedanjem bliskog Gemayelovog saradnika Eliea Hobeike sa zadaćom hvatanja preostalih boraca PLO-a, za koje se pretpostavljalo da se kriju među izbjeglicama. Međutim, falangisti su počinili masovne egzekucije palestinskih civila u kojima je tokom dva dana ubijeno više od hiljadu Palestinaca.

Međunarodni vojni kontingent poslan u ljeto 1982. godine također nije bio pošteđen napada. Nakon što je u aprilu 1983. godine u samoubilačkom napadu uništena američka ambasada u Bejrutu, u loktobru iste godine simultano su napadnuti glavni štabovi američkih i francuskih snaga u Bejrutu, pri čemu je ubijeno gotovo tri stotine vojnika. Serija napada na međunarodne ciljeve direktno je vodila i do povlačenja američkih, britanskih i italijanskih vojnika iz Libana u februaru 1984. godine, iza kojih je nekoliko mjeseci kasnije uslijedilo i francusko povlačenje.

Libanski građanski rat nastavio se sljedećih šest godina i tek je potpisivanje sporazuma u saudijskom gradu Taifu u oktobru 1989. godine označilo završetak rata. Ali u godinama koje su dolazile, vojna pobjeda Izraela u Libanu iznjedrila je još jednu organizaciju kojoj je misija borba protiv Izraela – Hezbollah, koji ima značajnu podršku Irana. Ova organizacija odgovorna je i za jedan od rijetkih vojnih poraza Izraela.

Kada su se 2000. godine izraelske vojne snage povukle iz južnog Libana, Hezbollah je to odmah slijedio te se smjestio uz granicu. Iako je UN potvrdio da se suverenitet Libana poštuje jer su se svi izraelski vojnici povukli južno od službene granice dviju država, Hezbollah je, uz objašnjenje da Izrael i dalje kontrolira sporne Shebaa farme te drži zatočenim stotine libanskih zatvorenika, nastavio napade preko granice te upotrijebio taktiku otmice izraelskih vojnika za razmjenu zarobljenika. Jedna takva razmjena dogodila se 2004. godine kada je oteti izraelski biznismen Elchnan Tenenbaum i troje leševa IDF vojnika razmijenjeno za 30 libanskih zarobljenika, 59 leševa libanskih militanata, 400 palestinskih zarobljenika te karte koje pokazuju lokacije mina u južnom Libanu. Pozicija UN-a je da se područje Shebaa farmi ne nalazi u sklopu Libanona, nego Sirije.

Skupina pripadnika Hezbollaha lansirala je 12. jula 2006. godine rakete na izraelske vojne pozicije, selo Zar’it, Even Menahem te grad Shlomi kako bi odvratila pozornost, te je nakon toga prešla granicu, upala u sjeverni dio Izraela, ubila tri vojnika i otela dva kako bi ih iskoristila za zamjenu za zarobljene libanske zatvorenike. Prema izraelskoj verziji, Hezbollah je ušao na teritoriju Izraela i zarobio vojnike, dok su prema verziji Hezbollaha izraelski vojnici ušli u selo na libanskom teritoriju.

Još pet izraelskih vojnika je poginulo, a jedan je izraelski tenk uništen na libanskom teritoriju u misiji spašavanja otetih vojnike. Izrael je već nekoliko sati kasnije umarširao u Liban, a ministar Ehud Olmert izjavio je da takvu akciju smatra "objavom rata" koja će imati "ozbiljne posljedice". Libanski premijer Fouad Siniora demantirao je da je išta znao o Hezbollahovoj otmici te da ju nije odobrio. U naredne četiri sedmice Izrael je izveo potpunu pomorsku blokadu Libana, onesposobio jedini funkcionalan aerodrom u zemlji, raketirao libanske gradove, natjerao stotine hiljada civila u bijeg.

No, Hezbollah je uzvraćao gađajući izraelske gradove. Ono što je do tada bilo nezamislivo, desilo se – rakete su padale i na Haifu i druge urbane centre Izraela. Libanska vojska u tom ratu između Izraela i Hezbollaha uglavnom nije učestvovala. Ipak kopnene operacije izraelske vojske nisu imale značajnijeg uspjeha. Uspjeli su ući tek 4-5 kilometara unutar libanskog teritorija. Kako je vrijeme odmicalo Izrael je povećavao broj vojnika na terenu, no, u tri ključne bitke Izraelci su poraženi. Nakon vojnih poraza Izrael je pristao na pregovore. Rat je završen tako da se Izrael povukao iz Libana, i sve strane su proglasile pobjedu. Po nekim anketama 63 posto Izraelaca smatralo je da Olmert treba podnijeti ostavku zbog ratnih neuspjeha, dok je Hezbollah u Libanu konačno dobio značajniju podršku stanovništva.

Ipak, vođa Hezbollaha Hassan Nasrullah izvinio se Libancima zbog velikih gubitaka te izjavio: “Da smo znali da će otmica dvaju vojnika voditi do ovoga, nikada ju ne bismo izveli.”

Bez obzira na potpisana primirja i mirovne ugovore, bez obzira na prisustvo međunarodnih mirovnih snaga, u Libanonu više od pola stoljeća nema mira.