U uvodu je navedeno da je svrha filozofije razumijevanje, a ne utjeha, a želja autora doprinijeti sretnijem životu čovjeka na ovom svijetu, s punom sviješću o svojoj smrtnosti – u vremenu potpunog zaborava svoje biti kao smrtnosti. 

Ali nije lahko o smrti nešto novo razumjeti bez promjene stava o njoj. Taj ontološki ponor nebića ostaje nam nedostupan, a afektivni odnos spram neminovnog nepostojanja teško je izmijeniti racionalnim argumentom. To bi možda bila zadaća umjetnosti i religije (mada je u knjizi navedeno da religija uopće ne uzima u obzir pojam smrti, nego vječnog života). Autor se odlučio svesti smrt na pravu dimenziju i posvetiti se strpljivom raspetljavanju pojmovnih zavrzlama te osvjetljavanju kompliciranih filozofsko-antropoloških rasprava, čime će, ne sumnjamo, mnoge čitaoce nadahnuti i podstaći na dublje razumijevanje. 

U prvom dijelu knjige autor izlaže temeljne pojmove i pretpostavke kojima će se voditi u ostatku spisa/monografije biografije. Odmah na početku ukazuje na Granice znanstvene spoznaje smrti. “Nauka i scijentizirana filozofija nemaju odgovor na pitanje šta je smrt iz dva razloga: što se na proučavanje smrti ne može primijeniti naučno tehnička, matematsko fizikalna, labaratorijska metodologija mjerenja i statistike, s jedne, kao i zato što ne postoji i nije moguće iskustvo svoje smrti na osnovu kojeg bi hermeneutički mogli razumjeti i objasniti šta je smrt, s druge strane. Ni oni koji imaju iskustvo kliničke smrti ne mogu nam mnogo reći o smrti, jer su ipak ostali živjeti. Doživljaj tuđe smrti, smrti Drugog, bez obzira na težinu i dubinu osjećaja tuge, bola i praznine, ne nastaje iz vlastite smrti; jedno je bol zbog smrti bližnjeg, a drugo je svoja smrt. Doživljaj smrti bližnjeg je spoznaja smrti kao objektivnog događaja, za njega je smrt izvanjska činjenica, nije samo iskustvo smrti, ma koliko bio bolan i težak; on nastaje zbog i na osnovu tuđe smrti, stoga nije samoiskustvo, iskustvo svoje smrti. To znači da na fenomen smrti ne možemo primijeniti ni znanstvenu kao ni hermeneutičku metodu razumijevanja i interpretacije smrti. Dakle, sam fenomen smrti, smrt kao takvu, smrt po sebi, nije moguće spoznati niti znanstvenom niti historijsko duhovnom, hermeneutičkom, scijentiziranom filozofijom.” 

U poglavlju Granica filozofskog poimanja smrti profesor Halilović ističe kako su se Jaspers i Heidegger najdublje suočili s ovom problematikom. Prvi bitno određuje čovjeka “brigom o smrti” i konstatuje kako ipak Smrt (kao neizbježni egzistencijalni okvir svakog života – uz Borbu, Patnju i Krivicu) jedina ne može da se podijeli s drugima. Heidegger čak definira čovjeka kao “biće-ka-smrti”, ostajući pri stavu da je smrt metafizička datost svakog ljudskog života, da se ne može hermeneutički istražiti i da ne pruža nikakav odgovor na pitanja o svom smislu i o eventualnom “životu poslije smrti”.  

Dok u poglavlju Osnov islamskog razumijevanja smrti objašnjava: “Na pitanje: zašto postoji smrt, zašto je čovjek smrtno biće, odgovor daje teologija (...). Ona kaže: smrt jeste zato što je On tako odredio, čovjek je smrtno biće zato što ga je takvim, smrtnim, bićem učinio, stvorio Bog. On je tako odlučio i odredio, ne pitajući nikoga, pa ni samog čovjeka. Samo On zna zašto je uradio tako a ne nekako drugačije, ali cijelo čovječanstvo je upoznao s tim zašto je to uradio. Uradio je to Prvom muškarcu i Prvoj ženi zato što su se 'približili' drvetu kojem im je zabranio da se približavaju. Stvoritelj nam nije kazao u čemu se sastojalo njihovo približavanje drvetu. Kazao nam je da Prvi muškarac i Prva žena prekršili zabranu približavanja, ne znamo kojem drvetu, i ne znamo u čemu se približavanje drvetu sastojalo. Znamo da ih je On nakon toga, nakon približavanja drvetu, izveo 'iz onoga u čemu su bili', ne znamo odakle ih je izveo, u čemu su bili do tada.  

I šejtan ih navede da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. 'Siđite!' – rekosmo Mi – 'jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete biti i do roka određenog živjeti' Kur'an, 2:36.” 

Sabirući različita gledišta, moguće je distingvirati dva različita pristupa smrti: smrt u napetosti spram zdravlja i smrt kao egzistencijalna familijariziranost s Bogom, koja se opet očituje u izvjesnom trajanju odvremenovane egzistencije kao ljubavi za one ostajuće u vremenu, kao i u mogućem bolu ne-prebolu osobe prepuštene nemogućnosti kognitivnog prodora u smrt. 

Misaono neizdrživa besmislenost smrti kompenzirala se i do danas se kompenzira shvaćanjem makrokosmičke mijene cikličnog ponavljanja i vraćanja “jednog te istog” kao činjenice bez saznatljivog posljednjeg uzroka. Pri tome je, kao što je to dokumentirano u fragmentima i sentencijama u prastarih mudraca, smjenjivanje života i smrti samo jedan od zatvorenih dvotaktnih kozmičkih ritmova nastajanja i nestajanja.  

U poglavljima Humin let u pećinu, Humin bljesak prishtine, Prvi let i pjesma ptice Hume, Humin let na zapad na visinama sedmoga neba, Ptica Huma kao pčela, Izletišta ptice Hume, Umjetnički izrazi ptice Hume profesor Halilović ispisuje životopis svoje kćeri Eroldine na izniman način. Imenujući je Pticom Humom (Ptica Huma, legendarna mitska ptica sreće, dobrote i slobodoumlja; nakon perioda zaratrustrizma javlja se kao čest motiv u sufijskoj poeziji Perzije i divanskoj poeziji Turske. Postoje mnoge legende o njoj, ali sve je predstavljaju kao pticu koja nikada ne odmara, čitav svoj život leti nevidljivo visoko iznad zemlje i nikada na nju ne silazi, ima veoma dug život, ali nakon smrti oživi; simbol je besmrtnost i samooživljenja, uskrsnuća, s jedne, i izvrsnosti i ljepote, s druge strane.) – on na neobičan način metaforičko-simbolički, uzražajno i misaono obogaćuje sam žanr monografije. Biografije obično obuhvataju životni vijek onog o kome se piše, od rođenja do smrti, te uključuju glavna događanja u javnom i privatnom životu. Profesor Halilović zahvata i u one skrivene i po mnogo čemu ekskluzivne segmente: Eroldininu psihologiju, te njene emocionalne, intelektualne i duhovne živote (vjera, sufizam, nauka, muzika, poezija, humanizam, aktivizam, putovanja), ali i segmente različitih percepcija onih koji su je poznavali, onih čiji je đak ili student bila (profesorske preporuke za Eroldinin upis na Univerzitete u SAD), te onih porodica u kojima je dio života boravila kao đak i student. 

Ovu knjigu, između svega ostalog, ponajprije i ponajviše odlikuju iskrenost i neposrednost. Ona je neka vrsta lične i duboko intimne historije, jer sadrži događaje koji su utjecali kako na Eroldininu sudbinu, tako i na autorovu. Jasno je da knjigu ispisuje osoba snažnog duha koja želi sačuvati svoja osjećanja i misli povodom raznih događaja u Eroldininom životu, kao i u društvu u kojem je živjela. Oblici saopćavanja su različiti, u vidu filozofsko esejističkih pasaža, monologa, pripovjedne proze, do drugih slobodnih formi pisanja, što ovu knjigu čini izuzetnom i posve jedinstvenom u novijoj književnoj i publicističkoj produkciji na našim prostorima, i što taj prostor, u višestrukom smislu, doista čini bogatijim. Knjiga je dvojezična (bosansko-engleski), ilustrovana, znalački (dakle, profesionalno) dizajnirana i uređena, i na isti način štampana. 

Eroldina Halilović, Utihla svjetlost, monografija biografije; Preporod, Sarajevo, 2022.