Društvo | 14.12.2021.

Laibach za Stav: Postoji osjećaj da se ključ svih rješenja u regiji opet krije u Bosni i Hercegovini

Jugoslavija je stvorena u razdoblju kasnog nadrealizma i hipersocijalnog realizma, klimaks je doživjela za vrijeme popartističnog modernizma, a raspad u postmodernizmu. Ona je, ipak, kao državni i stilski sistem u osnovi bila eklektična i utopijska retroformacija, a ne homogena modernistička tvorevina. Rat u bivšoj Jugoslaviji stoga je u određenom smislu bio logični rezultat kraja utopijskih snova i najvjerovatnije je do njega, zbog viška neakumulirane energije, nažalost trebalo doći. Mi smo na to upozoravali, ali tadašnja politika nas je prekasno počela shvatati ozbiljno, što nam je prije svoje smrti potvrdio bivši jugoslavenski predsjednik Janez Drnovšek, a nedavno i prvi slovenski predsjednik Milan Kučan, od kojeg je Slobodan Milošević tražio da nas sve stavi pod ključ

Razgovarao: MIRZA ABAZ

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, također poznat i kao Dejtonski mirovni sporazum, Dejtonski sporazum ili jednostavno Dejton, pravni je akt sporazumnog karaktera dogovoren u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson kod Daytona, u američkoj saveznoj državi Ohio, kojim je zvanično prekinut rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. godine. Konferencija u Daytonu trajala je od 1. novembra do 21. novembra 1995. godine, a njeni glavni učesnici bili su predsjednik BiH Alija Izetbegović, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, te glavni američki posrednik Richard Holbrooke i general Wesley Clark. Sporazum je zvanično potpisan u Parizu 14. decembra.

Tog 21. novembra 1995. godine, netom prije postizanja dogovora o potpisivanju Dejtona, u Sarajevo je stigao “Laibach”, slovenski avangardni muzički projekt koji je bio samo jedan ekstremitet velikog umjetničkog organizma – Neue Slowenische Kunsta (njemački prijevod za nova slovenska umjetnost). NSK je bio široki umjetničko-politički kolektiv sastavljen od nekoliko zasebnih trupa. Izuzmemo li “Laibach”, NSK su sačinjavale i sekcije IRWIN (vizualna umjetnost), Gledališče sester Scipion Nasice (teatar), Novi zajednički studio (grafička umjetnost), Retrovizija (film i video) te Odsjek čiste i primijenjene filozofije (teorija). “Laibach”, baš kao što je to bio i NSK, od svog osnivanja početkom 1980-ih do današnjeg dana slovi za veliku enigmu. Članove “Laibacha” smatraju najkontroverznijim angažiranim umjetnicima u historiji ovih prostora, što zbog kostimografije i scenografije političkih totalitarizama i nacionalizama, što zbog toga što su se uvijek nalazili na pravom mjestu u pravo vrijeme sa svojim snažnim porukama.

“U ovoj klaonici ste mogli postati zombiji”, rekao je Peter Mlakar Sarajlijama na otvorenju NSK države u još uvijek opkoljenom Sarajevu.

U tom periodu “Laibach” je Sarajevo označio svojom teritorijom – NSK državom, utemeljenom 1991. godine, periodu kada se već počeo odmotavati najcrnji film disolucije Jugoslavije. Izdavali su pasoše, njihov rad bio je neka vrsta vanjskopolitičkog djelovanja, a imali su i svoje konzulate u nekoliko gradova. NSK je imao i vlastite poštanske markice, ali i himnu nazvanu prosto NSK. Interesantno je da je u tekstu imala i dio poznatog govora britanskog premijera za vrijeme Drugog svjetskog rata Winstona Churchilla, u kojem je kazao: “We shall never surrender” (Nikada se nećemo predati). I zaista je tako. “Laibach” ne posustaje. Prošle godine su proslavili 40 godina djelovanja, a ove to slavlje zaokružili objavljivanjem LP-ja We Forge The Future. Također, 2021. godinu obilježili su njihovi nastupi koji će se protegnuti skoro do kraja iduće godine. Valja istaći da je krajem marta 2018. godine u Historijskom muzeju BiH otvorena izložba “NSK država Sarajevo”, koja se sastoji od fotografija Zorana Kanlića i svjedočanstava građana našeg glavnog grada, čime je “Laibach” dobio svoje stalno mjesto u jedinom muzeju koji tretira kompletnu historiju BiH. Izložba “NSK država Sarajevo” Historijskog muzeja BiH u oktobru ove godine postavljena je i u Grenobleu, u Francuskoj.

“'Laibach' djeluje kao tim (kolektivni duh) prema modelu industrijske proizvodnje i totalitarizma, što znači da pojedinac ne govori; to čini organizacija. Naš je rad industrijski, naš jezik politički”, riječi su koje stoje u prvoj stavki “Laibachovog” manifesta iz 1982. godine i koje dovoljno objašnjavaju zašto je Laibach i za Stav odgovarao kao “Laibach”, a ne kao bilo koji njegov pojedinac. Teme su bile, jasno, umjetničko-političke.

STAV: Sarajevo i grupa “Laibach” imaju snažnu vezu koja se ponajviše ogleda kroz činjenicu da je “Laibach” jedan od sastava koji je nastupio u ratnom Sarajevu u novembru 1995. godine, što se poklopilo s dogovorom o potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. U jednoj medijskoj izjavi Ivan Novak se prisjetio tadašnjeg boravka u Sarajevu te je o Dejtonu rekao: “Bio je još policijski sat i nije se znalo šta će biti s Dejtonom, da li će se potpisati ili ne. Hvala Bogu, sve je dobro prošlo. Ili možda ne. To će vrijeme još pokazati.” Kako danas gledate na situaciju u regiji, kako iz Slovenije gledate na stanje u BiH? Je li “sve dobro prošlo”?
LAIBACH: Upitan o utjecaju Francuske revolucije, pokojni premijer Zhou Enlai je rekao: “Prerano je reći.” Međutim, Slovenija nije baš neka relevantna tačka gledišta o pitanju međunarodnih odnosa, posebno ne u odnosu na BiH, koju nikada nije stvarno razumjela i na nju je uvijek gledala superiorno ili inferiorno, ovisno o temi. Iz Slovenije je pogled prema BiH zato uglavnom deformiran i očito nešto nije uredu s optikom koju ta država koristi. Ako samo, naprimjer, uporedimo čuveni Sarajevo Film Festival sa sličnim međunarodnim filmskim festivalom LIFFE u Ljubljani, onda djeluje kao da se BiH razvila u superuspješnu državu, maltene u velesilu, i da je svjetlosne godine ispred Slovenije. Iako u BiH nakon Dejtona možda nije “sve dobro prošlo”, to se, barem iz naše perspektive, ne vidi dobro i ne doživljava kao nešto nerješivo, pa vjerovatno i zbog toga iz Slovenije olahko padaju na međunarodni diplomatski stol različita pisana i nepisana rješenja. Uz to treba napomenuti da slovenska diplomatija već godinama nije u stanju riješiti problem oko nekih pet metara morske granice sa susjednom prijateljskom državom... Uostalom, gdje je zaista “sve dobro prošlo”?! Svi smo mi donekle osakaćeni i deformirani nakon raspada Jugoslavije, a ni ostala Evropa i cijeli svijet nisu u puno boljoj kondiciji.

STAV: Mislite li da je u BiH moguće “raspakovati” Dejton, koji zapravo predstavlja ustavni okvir naše države?
LAIBACH: U principu, uvijek se sve može “raspakovati” i opet “zapakovati”, pa vjerovatno i Dejton. Ako se sve strane u igri slažu oko toga, zašto ne?! Uostalom, Dejtonski sporazum je nešto što je očito hendikepiralo i paraliziralo BiH, što znači da je tu nastalu situaciju prije ili kasnije potrebno nekako razriješiti osim, naravno, ako BiH možda malo previše mazohistički ne uživa u njoj.

STAV: Kada biste imali mogućnost direktno intervenirati u BiH, šta biste prvo učinili?
LAIBACH: Vratili bismo vrijeme sarajevske Olimpijade te se pobrinuli da Jure Franko i još neko iz tadašnje reprezentacije osvoji zlatnu medalju. I prejeli bismo se dobrog bureka.

STAV: Šta mislite da je spas za BiH?
LAIBACH: Možda Treći svjetski rat?! Ili da promijeni ime u SiH (Srbija i Hrvatska)?! Šta bi bio spas za sve nas?! Možda univerzalna ljubav, dobri prevodioci i nešto malo više pameti.

STAV: Kakva vas sjećanja vežu za novembar u Sarajevu 1995. godine?
LAIBACH: Svakako herojska i romantična u mnogim pogledima, a posebno u pogledu međuljudskih odnosa. Uz svu dramu i tragediju koja se tada zbivala u BiH i u Jugoslaviji, bilo je to općenito bolje, bogatije i kvalitetnije vrijeme nego što je danas. Ali prošlost uvijek mora biti bolja, da naš život ima malo više smisla i da s nešto optimizma kopamo i po budućnosti.

STAV: Šta vas je nagnalo da te 1995. godine Sarajevo označite NSK državom? I koji su vam generalno bili kriteriji pri davanju pasoša “NSK Statea”?
LAIBACH: Osnovni princip NSK države jeste da je to utopijska država bez teritorije i bez granica te da postoji samo toliko koliko njeni građani vjeruju u nju. Tadašnje Sarajevo i cijela država BiH bili su upravo to – utopijska država, bez jasno definirane teritorije – idealna konstelacija za NSK. Prilikom dodjeljivanja pasoša jedini nam je kriterij bio da nismo pravili razliku i davali smo pasoše svima koji su ih htjeli ili trebali.

STAV: Peter Mlakar je na nastupu u Sarajevu 1995. godine rekao: “Patnja i smrt onome ko je napravio zločin, to je uredu. Ali tek kroz praštanje ćete preraditi zločinca u ćevapčiće i pljeskavice, tek u opraštanju najgoreg straha osjetit ćete pravu sreću. Bit ćete poklik slobode. Bit ćete gospodari mira. Tada će poraženi biti konačno poražen, vaš prijatelj bit će Bog, pobjednik će nositi vaše ime.” Vrijedi li ova poruka i danas? I da li treba, uprkos spominjanju praštanja, i dalje biti oprezan?
LAIBACH: Naš prijatelj i saradnik Peter Mlakar je katolički usmjeren filozof milosti i praštanja, pa treba ovu izjavu razumjeti u tom kontekstu. Oprostiti je možda najviša ljudska sposobnost, ključna za naš opstanak, ne samo nas samih, već i naše vrste općenito. Ukratko, moramo nastojati da oprostimo neoprostivo. Ovaj čin radikalnog praštanja je izuzetno težak jer se naš instinkt za pravdom i osvetom čini daleko prirodnijim i ljudskijim nego da nađemo u sebi tu snagu da oprostimo. Instinkt za osvetu, okrenut unutra i iznutra, može biti apsolutno poguban. Ipak, postoji put naprijed, a to je da moramo pokušati odvojiti sam čin od osobe koja ga je izvršila. Osuđujemo čin, ali smo milostivi prema onome ko ga je počinio. Naročito ako ga je u međuvremenu već saletjela zaslužena kazna – patnja i smrt.

STAV: Kolika je važnost, prema vašem mišljenju, prisutnosti umjetnosti u kriznim situacijama i u konfliktnim zonama kao što je to bilo Sarajevo u prvom dijelu 1990-ih godina, ali i cijela bivša Jugoslavija u to doba?
LAIBACH: Bilo je to vrijeme kada je umjetnost još uvijek mogla imati važnu simboličku i aktivirajuću ulogu, a mnoge pozorišne i koncertne akcije domaćih i stranih umjetnika u okupiranom Sarajevu to su uspješno dokazale. Zapravo, cijela Jugoslavija je u to vrijeme izvodila neku vrstu nadrealnog, farsičnog balkanskog akcionizma, travestiju “Pozorišta u kući”, ali su neki od aktera svoje uloge uzimali “krvavo ozbiljno”. Ovo je vjerovatno bio posljednji period kada je umjetnost još mogla koliko-toliko relevantno prakticirati nekakav moralni imperativ sa smislom.

STAV: Ima li danas istinske umjetnosti? Neki će kazati da je danas i “umjetnost” postala “industrijalizirana”, tj. da je postala nešto za široku upotrebu, te da je potrebno imati samo dobar marketing kako bi se neko predstavio umjetnikom. Šta je dovelo do devalvacije vrijednosti i do toga da nakon egzistencijalizma gotovo i nemamo organizirani umjetnički pokret na globalnom nivou?
LAIBACH: Čini se da danas “prava umjetnost” – umjetnost sa socijalno pokretačkim značenjem – zaista više ne postoji, iako se još uvijek nešto koprca. Umjetnost je iscrpljena i njen je smisao izgubljen. Izgubila je pokretački naboj i kontakt s publikom kakav je prakticirala avangarda i dio popularne (kontra)kulture od početka 20. stoljeća naovamo. Šta je dovelo do devalvacije njene vrijednosti, teško je definirati u nekoliko riječi, ali sve se nove definicije života danas odnose na kontradiktornu prirodu interneta i društvenih mreža, koje postaju dominante vrijednosti novog vremena – beskonačne mogućnosti za samoobrazovanje s jedne strane, lažne vijesti i dezinformacije s druge strane; kvalitetna zabava s jedne strane, more intelektualnog junk fooda s druge; smislena horizontalna komunikacija s jedne strane, trolovanje i online nasilje s druge. Mnogo toga se odnosi i na svijet umjetnosti, koji je na internetu, kao i u stvarnom životu, uklesan između mlinskih kamena kvaliteta/smišljanja i bezvrijednosti/bezukusa. Dok je mnogim umjetnicima internet pomogao da prošire svoj kreativni izraz, on također potiče eksponencijalnu hiperprodukciju. Isto tako, ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri internet ima pozitivan ili negativan utjecaj na “vizualnu pismenost” ljudi. Sve to, a ponajviše hiperprodukcija te informacijska prezasićenost, potpomoglo je devalvaciji vrijednosti kompletnog socijalnog života i umjetnosti. Umjetnost, izgubljena u traženju svog smisla, danas se uglavnom perpetuira i larpurlartistički hrani sama sobom, zombijaški parazitira na vlastitom tijelu te interpretira samu sebe. Takva umjetnost, naravno, više ne može imati isti društveno-politički i estetsko-etički naboj kao prije. Ono što postoji uglavnom je više neke vrste konzumni post-art, uhvaćen u logici postindustrijalizirane proizvodnje i nepredvidivih tržišnih marketinških kodeksa. Globalizacijski procesi, hiperprodukcija, prezasićenost i digitalna distribucija otuđili su, trivijalizirali i opljačkali njen sadržaj kao i općenito život i ljudske odnose. Zato je danas umjetnost čak i teško nazvati “umjetnošću”, osim kao nešto redundantno i bezvrijedno. I možda je dobro da je tako. Možda je došlo vrijeme da se umjetnost opet radikalno redefinira i pronađe neke nove oblike postojanja i djelovanja. I možda svi mi sada živimo u periodu nekog momentalnog “mračnog srednjeg vijeka” koji će pripremiti vrijeme za novu renesansu. Za to istinski nema baš puno nade, ali sve dok život postoji, vrijedi vjerovati u nju. Pa makar i u onu nakon smrti.

STAV: Ono što kroz historiju nije uspijevalo ratovima i elementarnim nepogodama čini se da je pošlo za rukom kreatorima reality programa i stražnjicama starleta – potpuno je izgnana kvalitetna rasprava o umjetnosti iz javnog prostora, ljudi se uglavnom bave trivijalnostima. Kako kulturu, pa tako i umjetnost vratiti na mjesto kojem pripada? Ili je zapravo istinska umjetnost uvijek bila underground?
LAIBACH: Iskreno moramo priznati da “Laibach” baš i nije neki veliki fan kulture i umjetnosti uprkos činjenici da se u njoj može pronaći mnogo uzbudljivog sadržaja. Više nas zanima kontekstualizacija umjetnosti i njena “korisna” vrijednost. Underground svakako uvijek može biti relevantan u produkciji novih umjetničkih kodova, i to je jedna od relevantnih opcija koju nikada ne treba potcijeniti, ali nije jedina opcija. Što se tiče reality programa, nemojmo zaboraviti da su oni uglavnom svi fake, da su zapravo igrani i da svakako ne odražavaju stvarnost. U tom smislu su sličniji pornografskom kodu. Učesnici se prostovoljno ponižavaju i iskorištavaju, glamuriziraju se vulgarnost i materijalizam. I sve to samo zbog Warholovih “15 minuta slave” i Bowiejevih “heroja za jedan dan”. No činjenica je da je savremeni život, paradoksalno, sve više počeo oponašati reality programe, da se i tu događa prostovoljno ponižavanje i iskorištavanje, glamuriziraju se vulgarnost i materijalizam, pa se zapravo i u tom kontekstu zbivaju nevjerovatne permutacije, tako da bi to zapravo trebala biti jaka inspiracija za kvalitetnu novu umjetnost.

STAV: Kako “Laibach” uspijeva trajati četiri decenije? Ako se ne varamo, prošle godine proslavili ste 40. rođendan.
LAIBACH: Istina, prošle godine smo i zvanično proslavili četiri decenije postojanja, s dvije izložbe, s tri nova albuma i nekoliko koncertnih nastupa, koliko nam je aktualna pandemija dozvoljavala. Inače, jedemo dosta špinata i pijemo hermeliku, to nam pomaže u našem dugovječnom maratonu.

STAV: Svojom karakterističnom pojavom, simbolikom političkih totalitarizama, subverzivno ste djelovali na druge totalitarizme koristeći umjetnička iskustva dadaizma. Da riješimo misteriju – koji su razlozi da ste se baš odlučili za ovakav pristup?
LAIBACH: Bili smo zapravo inspirirani kompletnom avangardom, ne samo dadaistima, a i ne samo avangardom uopće, nego smo crpili inspiraciju iz čitave historije ideja. Odlučili smo se za takav pristup jer nam se tada, početkom 1980-ih, činio najprikladnijim i najinspirativnijim i tu nema nikakve misterije. Historiju smo uvijek smatrali nepresušnim izvorom ideja za sadašnjost i budućnost.

STAV: Totalitarističke težnje su, prema svemu sudeći, nešto što je nemoguće pobijediti. Znači li to da će i “Laibach” uvijek imati materijala za rad?
LAIBACH: Istina, totalitarizam je sveprisutan, neuništiv i sveobuhvatan i oni koji su mislili da će on završiti raspadom Sovjetskog Saveza, Jugoslavije, Istočnog bloka, Varšavskog pakta i padom Berlinskog zida živjeli su u dubokoj zabludi. Najokorjeliji i najefikasniji totalitarizam ugrađen je u osnovne postulate liberalnog kapitalizma i demokratije.

STAV: Jugoslavija je bila utopija i kao takva nije mogla opstati, je li tako? Vi ste bili kolektiv koji je samo upozoravao na to?
LAIBACH: Jugoslavija je stvorena u razdoblju kasnog nadrealizma i hipersocijalnog realizma, klimaks je doživjela za vrijeme popartističnog modernizma, a raspad u postmodernizmu. Ona je, ipak, kao državni i stilski sistem u osnovi bila eklektična i utopijska retroformacija, a ne homogena modernistička tvorevina. Rat u bivšoj Jugoslaviji stoga je u određenom smislu bio logični rezultat kraja utopijskih snova i najvjerovatnije je do njega, zbog viška neakumulirane energije, nažalost trebalo doći. Mi smo na to upozoravali, ali tadašnja politika nas je prekasno počela shvatati ozbiljno, što nam je prije svoje smrti potvrdio bivši jugoslavenski predsjednik Janez Drnovšek, a nedavno i prvi slovenski predsjednik Milan Kučan, od kojeg je Slobodan Milošević tražio da nas sve stavi pod ključ.

STAV: Žive li još neke države u našoj regiji svoju vlastitu utopiju? I koliko je to opasno, posebno za mir?
LAIBACH: Zaista djeluje kao da sve zemlje u regiji žive u tom nekom pobjedničkom postratnom transu, kao nekakve autonomne utopije, koje za sebe vjeruju da su veće i važnije nego što zapravo jesu i da ih glavna bitka u ratu još uvijek čeka. Kada bi politička inteligencija u principu bila realističnija i pragmatičnija, onda male države uopće ne bi smjele postojati, jer se u imitaciji velikih zemalja uglavnom ponašaju potpuno glupo i patetično. Prije nego što se takve male države odluče za bilo kakav rat, bilo bi preporučljivo da njihovi ratni huškači pogledaju film braće Marx Duck Soup (Pačija supa), gdje mogu naučiti briljantne lekcije o vojnoj i političkoj strategiji malih zemalja. Ako im to ne bi bilo dovoljno, trebali bi kao obaveznu lektiru pogledati još i Velikog diktatora Charlieja Chaplina. Tada bi mir u regiji sigurno bio znatno manje ugrožen. Ako bi, naravno, uopće razumjeli poruku tih filmova.

STAV: Janezu Janši, premijeru Slovenije, pripisuje se autorstvo tzv. non-papera koji je ranije ove godine uzburkao duhove, posebno zato što se u tom dokumentu navodno nalaze vizije o prekrajanju granica, što je uvijek osjetljiva tema na ovom području. Kako ocjenjujete njega i njegov rad?
LAIBACH: Kao što je poznato, Janez Janša voli operirati nepostojećim činjenicama, pa je njegovo autorstvo tog tzv. non-papera vrlo moguće. Zaista nema ništa loše ako takav neformalni dokument postoji i ako otvara problematična pitanja i nudi nemoguća rješenja; to je ono čime se iskonski bavi politika koja stalno štiti i širi svoje pragmatične interese, a BiH je svojim Dejtonskim sporazumom zahvalna žrtva takve trgovine dušama i teritorijom. Kao što je već rečeno, postoji osjećaj da se ključ svih rješenja u regiji zapravo opet krije u BiH, odnosno u očigledno nefunkcionalnom Dejtonskom sporazumu, te da BiH u vezi s tim stalno pomalo čeka neko novo rješenje izvana. Kod ovog non-papera bilo bi zanimljivije saznati ko je zapravo pravi autor inicijative za pokretanje takvih ideja. Izrazito sumnjamo da bi to bio Janez Janša i pored sve svoje netaktičnosti. Iza njega vjerovatno stoji neki kum, a Janez Janša je samo njegov pijun na šahovskoj tabli.
Što se tiče njegovog premijerskog političkog rada, mora se priznati da je, nažalost, Janez Janša trenutno jedini aktivni političar u Sloveniji koji ima dugoročnu viziju države i spreman je da je, zajedno s fanatičnim pristalicama, sprovede u djelo svojom nezaustavljivom i, uprkos svim promašajima, inteligentnom taktikom. To je totalno preuzimanje zemlje u stilu Orbanove Mađarske i to Janez Janša nikako ne krije. Ne smijemo zaboraviti da ga je na vlast izvorno doveo narod, uz široki konsenzus cijele lijeve scene, zajedno s najradikalnijim ljevičarskim filozofima i ideolozima građanske alternative 1980-ih. Čak se i njegova aktualna vlada dogodila kada mu je tzv. lijeva politička sredina širom otvorila vrata vlasti. Dakle, ako Janez Janša sada konačno uspije u svom beskompromisnom potčinjavanju države, onda Slovenija, naravno, zaslužuje takvog vođu i tu nema puno filozofiranja. Pod njegovom vlašću zemlja će se dugoročno pretvoriti u još veću i morbidniju karikaturu nego što već jeste, a veliko je pitanje hoće li onda braća Marx uopće moći konkurirati toj državi sa svojom političkom mudrošću.

STAV: Kako generalno Slovenija danas stoji?
LAIBACH: Slovenija je danas epidemiološki najgora država na svijetu, s glavnim gradom koji je, doduše, nedavno bio proglašen zelenom prijestolnicom Evrope, ali je, po najnovijim statistikama, i četvrti najmračniji grad na svijetu. Svakog trećeg dana u slovenskim gradovima održavaju se masovni antivladini protesti tokom kojih policija na narodu veselo testira svoje vodene topove i drugo prikladno oružje. Dakle, osim što život u državi momentalno djeluje beznadežno, morbidno, paranoično, bespomoćno i otuđeno – što je sasvim normalno u vrijeme pandemije i trenutne antikulturne politike ove vlade – mora se reći da je Slovenija zaista u iznenađujuće dobrom ekonomskom stanju, da je u zemlji koja je, opet statistički, najsigurnija(!) na svijetu zaposlenost porasla na rekordan nivo i znatno je iznad prosjeka EU, da su porasla ulaganja u zemlju, da je povećan uvoz i izvoz te da shodno tome raste i BDP. Dakle, ova vlast ipak nešto izgleda da radi kako treba, što je, naravno, teško povjerovati, a još teže priznati.

STAV: Gdje vidite budućnost Evropske unije, pa i svijeta, posebno u kontekstu još uvijek aktualne pandemije i strahota neumoljivog kapitalizma?
LAIBACH: Budućnost izgleda loše, ali to, naravno, ne znači da je neće biti. Kako stvari trenutno stoje, situacija u Evropi i svijetu samo će se još pogoršavati. Međutim, može doći do suštinskog pomaka koji će radikalno promijeniti javnu klimu nabolje, pomak koji se, primjerice, dogodio početkom 1960-ih, sredinom 1970-ih i opet kasnih 1980-ih. Ali to je optimistična želja...
Što se Evrope tiče, ona svakako nema druge mogućnosti osim da se čvrsto ujedini. Jedino je pitanje na kakvoj osnovi će se to ujedinjenje realizirati. Jasno je da Evropa kakvu bismo danas svi htjeli ne postoji. Ona je fikcija, želja, fatamorgana, utopija. Evropa koja istinski postoji sistem je u konstantnom raspadanju. To njeno raspadanje jedini je izgleda stabilni princip na kojem se ta politička i ekonomska zajednica de facto formira. Sa svakim raspadanjem je, gledano u historijskoj perspektivi, Evrope sve više i nakon svakog raspadanja ona je sve stabilnija. Zato ipak vjerujemo u EU (po mogućnosti do Tokija kada i Srbija postane njen dio) kao što smo uvijek vjerovali u utopije i nadamo se da je ideju o takvoj Evropi moguće realizirati. Ali to ne smije biti hladna Evropa kakvu razvija politička tehnokratija iz Bruxellesa te bankarski sektor iz Frankfurta i koja djeluje po diktatu neoliberalne dogme, nego repolitizirana Evropa, utemeljena na zajedničkom emancipacijskom projektu. Evropa i svijet danas trebaju pravu kulturnu, ekonomsku i političku revoluciju; potpuno je promašena ideja da se ciljevi socijalne pravde, finansijske stabilnosti i održivosti okoliša mogu postići jedino unutar parametara globalnog kapitalističkog sistema. Pravi uzroci ljudske bijede, na kraju krajeva, nisu uzrokovani korupcijom nekoliko stotina političara ili pohlepe nekoliko hiljada bankara, nego strukturnom dinamikom sistema koja uopće omogućava i nagrađuje takvo ponašanje. Današnja kriza ne može se zato riješiti novim regulacijama ili nekakvom “estetskom hirurgijom”. Ona se može riješiti samo radikalnom transformacijom u jedan potpuno drugačiji i humaniji sistem. EU mora pronaći svoju pravu viziju i identitet, ali ne na temelju religije ili na podjeli između ljevice i desnice, koja još uvijek diktira cjelokupni politički prostor. Jačanje desnice u Evropi je posljedica klasičnog razvoja “demokratskog fašizma” i dejstva da ljevicu vode uglavnom između sebe zavađeni salonski intelektualci s donekle romantičnim idejama o komunizmu i bez prave pokretačke harizme. Prave i pametne ljevice, koja bi bila u stanju udružiti široke ljudske mase i koja ne bi bila kompromitirana prošlošću, nema.
Što se tiče kapitalizma, možda će on konačno progutati samoga sebe, ali je vjerovatnije da će ga zamijeniti još autodestruktivniji i autokratskiji oblik eksploatacije ljudi i Planete. Postoji, doduše, realna mogućnost globalne katastrofalne krize koja bi možda mogla dovesti do kolapsa kapitalizma, naprimjer, nekakva biološka ili ekološka kriza, globalno širenje smrtonosnog virusa ili nuklearni rat. Ali realnost neoliberalnog kapitalizma je da se on može lahko prilagoditi promjenjivim okolnostima, pa dobro apsorbira svakakve krize, koje za kapitalizam također funkcioniraju kao “iracionalni racionalizatori” sistema koji je inherentno kontradiktoran. Krize su, ukratko, neophodne za evoluciju kapitalizma kao što su novac, rad, moć i sam kapital. Lakše je, zapravo, u tom smislu zamisliti kraj svijeta nego zamisliti kraj kapitalizma. Međutim, možemo se praviti da je zapravo sve uredu, u čemu ste vi u BiH najbolji od svih.

STAV: Na samom kraju, voljeli bismo se prisjetiti jedne važne ličnosti za “Laibach” i generalno NSK. Da je danas živ, 8. novembra ove godine Tomaž Hostnik proslavio bi svoj 60. rođendan. Iduće godine će također biti obilježeno i 40 godina od njegove smrti. Iako je kratko bio član “Laibacha”, možete li nam reći koliki je ostavio trag? I naslućujete li motiv njegovog samoubistva? Teško je povjerovati da je sve to bio performans, kako neki pomalo uvrnuto misle.
LAIBACH: Svaki je samoubilački akt djelomično i radikalni performans, naročito kod mladog čovjeka od 21 godine, koliko je tada imao Tomaž Hostnik. NSK je stvoren nakon njegove smrti, ali i na njegovim postulatima pošto je on bio jedan od bitnih tvoraca ranog “Laibacha”. Tako da je njegov trag u NSK ogroman. Još se uvijek ne zna za tačan motiv njegovog samoubistva, ali se naslućuje. Bilo je tu više razloga, a jedan od njih bi mogao biti i taj da je on kao aktivni član Saveza komunista navodno bio i doušnik Službe državne bezbjednosti te da jednostavno više nije mogao podnositi vrebanje vlastite grupe i samoga sebe.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Podignimo naše zastave

Održana komemoracija Hakiji Hadžaliću, čovjeku čiji su snimci zapaljene Vijećnice obišli svijet

Svemir umire

Ukidanje nacističkog zakona o abortusu