“Svemu navedenom treba dodati jednu opasnu zamku, koja za svoju posljedicu ima minimizirati zločine počinjene nad Bošnjacima, bez obzira na vrijeme, a ona se očituje u tendenciji njihove individualizacije. Riječ je o obmani koja za svoj osnovni cilj ima amnestirati planere, pokretače i režisere ratova i velikodržavnih ambicija od svake odgovornosti, koja se pod okriljem pravosudnih institucija prebacuje na pojedince koji su prisiljeni da na vlastita pleća prebace cijelo breme odgovornosti. Na taj način se, uostalom, najveći zločini kvalificiraju kao 'tragične greške', a ne brižljivo isplaniranim istrebljenjem”, govoreći o procesima višestoljetnog etničkog čišćenja na prostoru Istočne Hercegovine, u svojim tekstovima upozoravao je književnik i publicist rahmetli Enes Ratkušić.
Tokom godine širom Bosne i Hercegovine organiziraju se brojni programi u povodu obilježavanja događaja iz agresije i odbrambeno-oslobodilačkog rata. Čini se, makar u Hercegovini, da je njihov učinak, uprkos najplemenitijoj namjeri jačanja kulture sjećanja, ipak slab. Ponekad su njihovi efekti, polarizirajući s naglašenim elementima daljeg destrukturiranja društva, a samim time i pozicije za izgradnju zajedništva. Prečesto se u tim programima, organiziranim u povodu neke godišnjice, ne uočava nikakva poruka niti oni potiču na bilo kakvo činjenje. U prvi plan stavljaju se lični utisci, lišeni bilo kakve objektivnosti, pa se takvi programi doživljavaju kao priča zbog priče ili prilika za stjecanje boljeg društvenog statusa. Razvidno je da se u nekim od njih poneko od govornika, organizatora razmaše egom, ličnim impresijama i osjećanjima lične samodopadljivosti, što slušaoce dovodi u poziciju oponenta i tjeranje inata.
U Hercegovini su koncepti programa obilježavanja godišnjica obesmislili sam povod toliko da je i same učesnike tih događaja teško okupiti na istom mjestu. Obilježavaju se godišnjice stradanja civilnog stanovništva i važni datumi jedinica IV korpusa Armije RBiH, godišnjice osnivanja ili važnih bitaka. Obilježavaju se programima vjerskog, komemorativnog, kulturnog i zabavnog karaktera. (Organizirati zabavni program u povodu godišnjice bilo kojeg datuma iz agresije na BiH je besmisleno. Zar zabavi treba povod? Zabava je uvijek zabava i ništa više od toga.) Ponekad isti program sadrži sve ove elemente, što posjetiteljima napravi toliki problem kako se nositi za pokrenutim emocijama i kako sve to razumjeti i posložiti u vlastitoj nutrini.
Bolno je saznanje da na program obilježavanja godišnjice stradanja civilnog stanovništva više od polovine porodica ubijenih nađe razlog da ne prisustvuje tom događaju. Rijetki su programi u kojima se ostavlja jasna poruka za budućnost, obično se pričaju pripovijesti kako je nekada bilo ili dokazuju “literarna umijeća”. Već je ustaljeno da se na nekim od godišnjica stradanja civilnog stanovništva više govori o poginulim borcima Armije RBiH i šehidima već o svirepo ubijenim civilima. Imena zločinaca, i presuđenih i nepresuđenih, usputno se spomenu. Nema ni osvrta na pravosnažne presude Suda BiH izrečene za ratne zločine. Neshvatljivo je da se na takvim godišnjicama pjevaju “prigodne sevdalinke”, i to još u džamijskim avlijama, gdje je program organiziran. Zna se desiti da se na kraju tih programa prouči i hatma, kao da je učenje hatme i učenje dove neka vrsta kulturnog izraza, a ne najdubljih vjerskih osjećanja koja se izražavaju nakon temeljite duhovne pripreme i posvećenosti misli Svevišnjem Gospodaru.
Razloge svim navedenim nejasnoćama, koje, ako se ne definiraju, prijete daljim devijacijama, treba tražiti u činjenici da organizatori, organizacioni odbori u svom sastavu nemaju dovoljno meritornih, akademski obrazovanih ljudi, kulturnih radnika koji bi iz događaja na primjeren način mogli pronaći adekvatan javni izraz. To su na vispren način u vrijeme bivše države radili SIZ-ovi za kulturu i društvene djelatnosti. Sjetimo se samo pjesama koje su spjevane u čast i slavu bivšeg režima. Danas toga svega nema. Sve je to prepušteno pojedincima i ulazi u javni prostor bez ikakvog kritičkog stava, i to na najvažnijim godišnjicama iz novije historije. Nepostojanje budžeta i jasne finansijske podrške od državnih i nevladinih organizacija uveliko doprinosi kvalitetima tih programa.
Obično onaj ko ima mogućnost osigurati određena novčana sredstva koncipira sadržaj programa i odabire govornike. U toj činjenici smješten je i fenomen da većina organizatora više pažnje posveti “prvom redu”, ko će na kojoj poziciji sjediti već porukama koje će biti poslane. S druge strane, dešava se da neki događaji budu organizirani bez nosioca funkcija izvršne i zakonodavne vlasti, bez onih koji i formalno i neformalno predstavljaju Državu. U najkraćem, opravdavaju se činjenicom da im, kad su oni tražili, nisu doznačili potrebna novčana sredstva. Pa za Državu smo se svi borili, a nosioci tih funkcija u ovom trenutku predstavljaju tu istu Državu. Nevjerovatno! U posljednje vrijeme ulazimo u još jedan fenomen, zdravom razumu neshvatljiv.
Godišnjicu formiranja iste vojne jedince Armije RBiH organiziraju dvije skupine njenih pripadnika koji i nemaju nikakve aktivne komunikacije!? Lični utisci i lični dojmovi pretpostavljeni zajedničkim na taj način poništavaju ciljeve postojanja same te jedinice i same Armije RBiH. Zar se Armija RBiH nije borila za jedinstvenu, nedjeljivu, suverenu Državu? Na tim godišnjicama obično se govori o događajima koji su se desili kao posljedica političkog nejedinstva i fragmentacije, kao posljedica nasilja politika projiciranih iz susjednih zemalja. O tome skoro da nema pomena, kao da su te politike i ti nasrtaji zauvijek prestali, pa pričamo pripovijesti zbog samih njih, a ne da bismo naučili mlađe generacije prepoznavati važnost političke borbe i političkog djelovanja, kako se rat desio ne bi. A danas je to od presudne važnosti, jer u Bosni i Hercegovini imamo slobode onoliko koliko konzumiramo političkih prava.
Iz svih nabrojanih činjenica jasno se da primijetiti zašto su programi obilježavanja važnih datuma sve manje posjećeni i zašto nemaju dovoljno medijske pažnje. Sve više su sami sebi svrha i pogodna platforma za isticanje pojedinaca. Mlađe generacije, zbog kojih to, makar u izrijeku i organiziramo, u tako koncipiranim programima ne mogu pronaći sebe niti put u vlastitu budućnost. Neće i ne mogu pristati da budu “posmatrači” u njima poklonjenom vremenu.
