Kukavička britanska igra s Goraždem: Nakon povlačenja snaga UN-a, trebalo je postati nova Srebrenica

Britanska vlada izradila je planove po kojima su njihovi vojnici trebali napustiti opkoljene enklave pod kontrolom snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu u ljeto 1995. godine, iako su bili svjesni da pripadnici VRS-a čine masovne ratne zločine.

Nedugo nakon što su ti planovi skrojeni saznalo se da je oko 8.300 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijeno u Srebrenici, drugoj opkoljenoj enklavi, nakon što su se iz nje povukli nizozemski vojnici koji su bili dio kontingenta mirovnih snaga Ujedinjenih naroda raspoređenih u Bosni i Hercegovini.

Iako je od genocida u Srebrenici prošlo četvrt stoljeća, zločina zbog kojeg su tadašnji politički, vojni i policijski čelnici RS-a osuđeni za genocid u Haagu, on je i dalje najteži zločin počinjen na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata.

Deklasificirani dokumenti Vlade Britanije otkrivaju koliko je Goražde, još jedna opkoljena enklava, u kojoj su britanski vojnici činili glavni kontingent mirovnih snaga, bilo suočeno s istom sudbinom kao i Srebrenica. Oni pokazuju da John Major, tadašnji britanski premijer, nije bio voljan pojačati odbranu Goražda kako bi zaštitio njegovo stanovništvo unatoč, kako je rekao njegov sekretar, “mučnim prizorima koji se svakodnevno pojavljuju na našim televizijskim ekranima”. Ti dokumenti otkrivaju kako je Ministarstvo odbrane izradilo hitne planove za evakuaciju britanskih trupa s područja oko Goražda u julu 1995. godine, tačno u trenutku kada je u Srebrenici počeo genocid i kada je napadnuta Žepa, treća opkoljena enklava.

Ta tri mjesta u istočnoj Bosni Vijeće sigurnosti UN-a 1993. godine proglasilo je utočištem za Bošnjake nakon što su njihove domove okupirale snage VRS-a, koju je podržavao Beograd protiveći se proglašenju nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. godine. Rezolucije Vijeća sigurnosti kojima su uspostavljene ove enklave dale su mirovnim misijama UN ovlaštenje da “odvraćaju ” napade, ali ne i da ih “štite” ili “brane”. Sila se mogla koristiti samo u samoodbrani, a mirovnjaci su bili malobrojni i lahko naoružani. Goražde su snage VRS-a žestoko napale 1994. i ponovo u maju 1995. godine.

U Londonu su 16. jula 1995, nakon što je počeo napad na Goražde, za koje su mislili da se ne može odbraniti, u Ministarstvu odbrane dovršeni planovi, koji su dobili kodno ime Operacija “Šrafciger”, po kojima je trebalo evakuirati 350 britanskih vojnika iz grada. Deklasificirani dokumenti pokazuju da je sljedeći dan pismo iz Ministarstva koje sadrži detalje o Operaciji dostavljeno u Downing Street kako bi ga odobrio premijer.

Pune razmjere masakra u Srebrenici u to vrijeme nisu bile jasne, ali međunarodne humanitarne organizacije dizale su uzbunu, a međunarodni mediji izvještavali su o ubijanju civila. Muškarci i dječaci zarobljeni u enklavi bili su odvojeni od žena i djevojaka koje su autobusima prebačene na teritorij pod kontrolom bosanskohercegovačkih vlasti. Otkrivanje britanskih planova o evakuaciji vojnika malo je iznenadilo ljude koji su služili u Armiji Bosne i Hercegovine tokom rata.

Ferid Buljubašić, koji je služio kao potpukovnik u Jugoslavenskoj narodnoj armiji prije zapovijedanja Armijom BiH u Goraždu od sredine 1992. do kraja 1994, podsjeća da su UN-ove snage UNPROFOR-a uglavnom vodili oficiri koji nisu razumjeli prirodu rata. Godine 1994. je, kaže Buljubašić, avion NATO-a bombardirao srpske tenkove koji su već bili uništeni. “Rekao bih da je uloga međunarodne zajednice općenito u Bosni i Hercegovini bila vrlo nečasna”, rekao je Buljubašić. “Moj je opći dojam da nikada nisu razumjeli karakter rata u Bosni i Hercegovini, da nikada nisu bili neutralni, da su lažirali izvršavanje svojih zadataka, a toliko je dokaza da su bili izuzetno skloni Srbima. Oni su ignorirali i zanemarili Vladu Bosne i Hercegovine, kao i Armiju Bosne i Hercegovine. U svemu tome bilo je politike.”

Kontrolirajući sve ceste koje su vodile u i iz Goražda, snage VRS-a spriječile su snabdijevanje snaga UN-a. Britanci su smanjili dnevni obrok, kuhali na drvima i koristili mazge za opskrbu svojih predstraža. Iz dokumenata se jasno vidi da je John Major bio odlučan da Velika Britanija ne smije biti uvučena u rat protiv VRS-a te da je njegov komandant Peter Inge, prvi čovjek britanskog generalštaba, u potpunosti podržao ovu odluku.

Buljubašić je kazao da je grupa od 20 vojnika iz britanske specijalne službe užurbano evakuirana dok je enklava bila napadnuta u aprilu 1994. godine. U grad su bili postavljeni kao “oči i uši” komandanta UNPROFOR-a, britanskog generala Michaela Rosea. Dvoje je ranjeno, jedno smrtno, za vrijeme srpskog napada. “Kad su došli, bili su napumpani, odjeveni, imali su prsluke, svašta, maskirne uniforme. Čim je stanje postalo zabrinjavajuće, nestali su”, rekao je Buljubašić. “Kako su napadi trajali i, dok su se četnici približavali Goraždu, jedne noći, po sasovce je došao helikopter, uzeli su svoje stvari i pobjegli ne dajući bilo kome išta do znanja. Jednostavno su jedne noći nestali.”

Buljubašić je rekao da nije iznenađen činjenicom da su sastavljeni planovi za povlačenje mirovnih snaga Ujedinjenog Kraljevstva kada je Goražde napadnuto i ne sumnja da bi se to i dogodilo. “Ponašanje snaga UNPROFOR-a bilo je identično ponašanju Nizozemaca u Srebrenici, ako ne i sramotnije.”

Nedavno deklasificirani dokumenti također pokazuju da se, kako se u medijima pojavilo više detalja o masovnim ubistvima u Srebrenici, vlade Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Država nisu uspjele dogovoriti oko toga šta treba učiniti. Velika Britanija i Francuska u to su vrijeme Bosni i Hercegovini osiguravale najveće kontingente mirovnih snaga UN-a. U isto vrijeme bilo je jasno da će američka vojna nadmoć, posebno zračna sila, biti potrebna ako se donese bilo kakva odluka o eskalaciji sukoba.

Jacques Chirac, koji je netom izabran za francuskog predsjednika, kako stoji u britanskim dokumentima, posebno je želio upotrijebiti silu da odvrati VRS-a od daljnjih napada na opkoljene enklave.

Roderic Lyne, Majorov sekretar, čini se, Chiracovu je želju za djelovanjem protumačio kao beznadežno nerealnu. Nakon razgovora s jednim od predsjednikovih savjetnika za vanjsku politiku Jean-Davidom Levitteom, Lyne u pisanoj bilješci obavještava Majora da je “Levitte (...) rekao da je Chirac bio izvan sebe od frustracije.”

“Chirac se upravo vratio s parade povodom Dana Bastille, gdje je vidio sjajno oružje francuske vojske. U čemu je, pobogu, poenta imati vojnike i opremu ako ih niste mogli upotrijebiti da zaustavite strahote u Bosni? Chirac je smatrao da moramo poduzeti neke mjere, između održavanja mira i ratovanja, kako bismo odvratili Srbe...”

Američki predsjednik Bill Clinton u međuvremenu je izrazio svoju frustraciju Vladom BiH. Bošnjaci su se borili bez oružja, što je bila posljedica embarga UN-a na uvoz oružja, dok su snage VRS-a naslijedile velike količine naoružanja od vojske bivše Jugoslavije. Tokom telefonskog razgovora s Majorom zabilježeno je kako je Clinton rekao: “Teško bismo mogli kriviti Nizozemce za napuštanje Srebrenice, kad su i sami Bosanci već digli ruke od borbe.”

Neki dijelovi britanskog zapisa o tim telefonskim razgovorima Clintona i Majora ostaju skriveni više od četvrt stoljeća kasnije, iz razloga nacionalne sigurnosti, nakon deklasifikacije većeg broja vladinih dokumenata Ujedinjenog Kraljevstva 2019. godine.

U međuvremenu, zabilježeno je kako su se šefovi generalštabova sve tri države okupili na hitnom sastanku u Londonu u nedjelju navečer nakon pada Srebrenice. Britanski zapisnik sa sastanka pokazuje da su trojica komandanata smatrala da postoje samo tri realne mogućnosti: pojačanje s oko 1.100 novih pripadnika mirovnih snaga UN-a i više zračnih napada; nema angažmana snaga na terenu, ali ima jakih zračnih udara i, konačno, nema angažmana na terenu, a Goražde je prepušteno sudbini.

Sljedećeg dana, nakon što je napadnuta Žepa, Major je zaključio da će VRS-a nakon toga okrenuti ka Goraždu. Iz Beograda britanski ambasador izvještava da je VRS-a bila “na visini” nakon zauzimanja Srebrenice uz malo protivljenja UN-a i da je bila opasno nepredvidiva.

Majoru je savjetovano da će se, kako su u tom trenutku stajale stvari, Armija BiH boriti za Goražde, ali da će vjerovatno biti savladana u roku od sedam do 14 dana. Međutim, Major je i Chiracu i Clintonu rekao kako vjeruje da bi se trebao primijeniti samo diplomatski pritisak u pokušaju spašavanja enklave. Pokušaj pojačanja snaga UN-a mogao bi rezultirati “velikim gubitkom života Francuza i Britanaca” i “ponižavajućim” hvatanjem stotina talaca.

Tokom cijele godine VRS je više puta uzimao mirovnjake UN-a kao taoce, od kojih su mnogi bili Francuzi, a povremeno su ih koristili kao živi štit. Nekoliko ih je odvedeno u maju, nakon što je general Rupert Smith, komandant britanskih snaga u Bosni, izveo zračne napade na skladišta municije VRS-a. Među taocima su bila i 33 vojnika iz jedinice “Royal Welch Fusiliers”, stacionirane u Goraždu, zajedno s malim kontingentima ukrajinskih i norveških mirovnih snaga.

Snimke vijesti na kojima se vide mirovnjaci UN-a svezani na mostovima vidjeli su gledatelji širom svijeta. Krajem mjeseca snage VRS-a počele su naređivati ​​britanskim mirovnjacima da napuste svoje osmatračnice oko grada i uzele su neka od njihovih oklopnih vozila. Uz očekivani novi napad Srba, mnogi su se Velšani povukli u šumu, nekoliko sati pješačenja od grada. U slučaju napada snage Armije BiH nadale su se da će im Britanci, nakon evakuacije, ostaviti svoje teško oružje. Ubrzo je na Goražde svakog dana padalo i po 500 granata. Zapovjednik “Fusiliersa”, potpukovnik Jonathon Riley, naredio je da njegovi ljudi koriste samo velški dok razgovaraju preko svojih radija.

Jutro nakon sastanka sa svojim kolegama, admiralom Jacquesom Lanxadeom iz Francuske i generalom Johnom Shalikashvilijem iz SAD-a, Inge je izvijestio Majora. “Sastanak se pokazao teškim i ponekad napetim”, započeo je izvještaj. Iako je Pariz želio braniti Goražde, ako enklava padne, Francuzi bi mogli odlučiti napustiti Bosnu, rekla je Inge. Iza kulisa, Velika Britanija i Sjedinjene Države također su se oštro razilazili u vezi s načinom na koji pristupiti ratu u Bosni.

Major je vjerovao da će svaki pokušaj ukidanja embarga UN-a na oružje dovesti do toga da će Srbi i Hrvati, koji su se također borili za teritorij, brzo razbiti Bosnu i Hercegovinu prije nego što Bošnjaci uspiju nabaviti bilo koje teško oružje koje im je prijeko potrebno i da će to ugroziti britanske trupe. Budući da su se mnogi u Washingtonu zalagali za ukidanje embarga, Major je kasnije u svojim memoarima napisao da bi se “politička neslaganja oko postupanja s Bosnom proširila u najozbiljnije angloameričko neslaganje od Suecke krize prije trideset godina.”

Amerikanci su Goražde smatrali problemom koji trebaju riješiti Velika Britanija i Francuska, a odbranu Sarajeva vidjeli su kao ozbiljniji strateški cilj. Inge je u međuvremenu vjerovao da se Francuzi još uvijek nisu suočili s vojnom stvarnošću “u onome što postaje igra pokera sa sve većim rizikom”, a Amerikanci su se, napisao je, činili voljni slijediti “galski znak”. Preporučio je da, ako Vlada Velike Britanije odluči da njezine trupe ostanu u Goraždu, “to činimo što je moguće robusnije pod čistom opcijom mirovnih i humanitarnih mandata, a zatim tražimo povlačenje putem pregovora s dostojanstvom kao što su to učinili Nizozemci, ali pripremljeni za upotrebnu zračne snage”.

Inge je jasno rekao da je pokušao Francuze i SAD usmjeriti prema ciljevima koje je Downing Street postavio u dopisu koji mu je dan prije sastanka šefova osoblja. Dokumenti sugeriraju da je njegov opis nizozemskog povlačenja iz Goražda za koje tvrdi da je izvedeno “dostojanstveno” također mogao biti izrečen kao stav koji je dogovoren s Downing Streetom. Nekoliko dana ranije bijesni Chirac javno je osudio ono što je opisao kao “kukavičluk” 700 nizozemskih vojnika koji su napustili Srebrenicu.

Znajući da se izrađuju planovi za evakuaciju britanskih mirovnih snaga iz Goražda, Major je nazvao nizozemskog premijera Wima Koka kako bi mu rekao da je “ogorčen” Chiracovim komentarima. Major je rekao da je upravo razgovarao s Clintonom, “koji je bio slično razljućen”. Britanski ministar vanjskih poslova Malcolm Rifkind poslao je nakon toga telegram Koku. “Ujedinjeno Kraljevstvo smatra da su nizozemski mirovnjaci u Srebrenici izvršili svoju dužnost veličanstveno i s velikom hrabrošću. Nizozemska može biti ponosna na njih.”

Veza između Chiraca i Koka bila je već zategnuta. Major će se u svojim memoarima prisjetiti da je nekoliko sedmica ranije, na večeri u Parizu, Chirac prokazao Koka kao predsjednika “narkodržave” i požalio se da droga iz Amsterdama uništava francusku mladost. Odnosi između Londona i Pariza također su bili isprekidani: početkom ljeta Velika Britanija počela je sumnjati da je Pariz sklopio dogovor sa Srbima nudeći obustavu zračnih napada za puštanje francuskih talaca zauzvrat. Iz New Yorka stalni predstavnik Velike Britanije pri UN-u David Hannay izvijestio je da je Kofi Annan, u to vrijeme funkcioner UN-a odgovoran za mirovne operacije, bio “duboko bijesan zbog francuskog držanja”.

Rezimirajući dilemu Velike Britanije, još jedan od Majorovih sekretara Edward Oakden napisao je da je imao izbor. “Ili smatramo da je ovo presudan trenutak i da nacionalna čast, naš širi položaj u svijetu i naša moralna dužnost znači odbaciti naša vojna kolebanja, slijediti ono što smatramo ispravnim i prihvatiti vjerovatne britanske žrtve kao potrebnu cijenu za zaustavljanje neporecivog zlog ponašanja bosanskih Srba u enklavama... Ovo je osnova na kojoj je pokrenuta operacija na Falklandima... To bi značilo objavu rata, a za to bi bile potrebne američke kopnene trupe 'u ozbiljnom broju'. Ili Velika Britanija mora 'zauzeti stav da nismo spremni promijeniti mandat UN-a i zaratiti sa Srbima'. Ako se Major odlučio na potonji kurs, Velika Britanija bi trebala izbjegavati da bude identificirana kao zemlja odgovorna za poraz muslimanske Bosne zbog 'implikacija na naš trgovinski položaj itd. u arapskom svijetu.”

Deklasificirani papiri pokazuju da je neko u Downing Streetu, vrlo vjerovatno Major, štrihirao ovaj posljednji odlomak. U isto su vrijeme u Goraždu pripadnici Armije BiH na prepad zauzeli logor koji su držali ukrajinski mirovnjaci i oteli im oružje, pancire, komunikacijsku i medicinsku opremu.

Tada je finaliziran plan za evakuaciju britanskih mirovnih snaga iz Goražda. Označen kao “tajna” i samo za britanske oči, plan Operacije “Šrafciger” zahtijevao je 1.500 pripadnika na frontu i pomoćno osoblje, flotu od 30 helikoptera, 14 borbenih aviona i upotrebu aerodroma u Italiji.

Komandant Inge razgovarao je sa svojim italijanskim kolegom, koji je obećao da će osigurati formalno odobrenje svoje Vlade. Povlačenje ne bi počelo prije nego što VRS napadne enklavu i tek kada snage Ujedinjenog Kraljevstva pretrpe prve gubitke jer Vlada Britanije nije željela da se vidi kako napuštaju enklavu i njezino stanovništvo bez ispaljenog metka.

Iako su svi dijelovi Operacije “Šrafciger” već bile stavljene u stanje pripravnosti, trebalo bi im do osam dana da ih premjeste u Italiju, a zatim da počnu evakuaciju. U ručno napisanoj bilješci uz popratno pismo koje je pratilo Majorovu kopiju plana, Oakden je rekao da ga smatra “opreznim, čak i prema vojnim standardima”, iako je dodao da “operacija očito nosi relativno visok element rizika”. Ono što nije zabilježeno u deklasificiranim dokumentima jeste da je u jednom trenutku, na vrhuncu krize oko Goražda, Major telefonirao Rileyu i pitao ga vjeruje li da bosanski Srbi namjeravaju zauzeti grad. “Naravno da Srbi namjeravaju zauzeti grad”, odgovorio mu je Riley.

Međutim, kako nakon pada Srebrenice ipak nije uslijedio novi napad snaga VRS-a na Goražde, Operacija “Šrafciger” nije ni trebala biti provedena. Krajem mjeseca, nakon međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini u Londonu, ministri NATO-a složili su se da u slučaju bilo kakvog napada na enklavu treba doći do ciljanih zračnih napada, što je uvijek bila opcija koju je preferirao Clinton. Major je u svojim memoarima primijetio da su do kraja konferencije “SAD odustale od insistiranja na generaliziranom bombardiranju, a Francuzi su imali nekakve planove za ponovno zauzimanje Srebrenice”.

Zračni napadi na kraju su pokrenuti sljedećeg mjeseca, nakon što su snage VRS-a izvele minobacački napad na pijacu u Sarajevu usmrtivši 43 osobe i ranivši njih 75. Nakon zračnih napada, dogovoren je prekid vatre i do novembra je sklopljen mirovni sporazum. Desetine hiljada pripadnika mirovnih snaga nakon toga je raspoređeno širom Bosne i Hercegovine pod zapovjedništvom NATO-a.

Srebrenica je nastavila proganjati Nizozemsku godinama: 2002. Wim Kok dao je ostavku, zajedno s cijelim svojim kabinetom, nakon što je službeni nizozemski izvještaj krivicu prebacio i na politički i vojni vrh zemlje. Veliku Britaniju nikada nije grizla savjest zbog propuštenih prilika za djelovanje.

Robert Hunter, koji je u to vrijeme bio američki ambasador u NATO-u, rekao je da “Britanija ima ogroman teret odgovornosti za ono što se dogodilo u Srebrenici”, dodajući da odgovornost za “NATO-ovo propuštanje djelovanja leži u Londonu”. John Major je kasnije napisao: “Kao čelnik jednog člana međunarodne zajednice, prihvaćam krivicu koja mora pasti na sva naša ramena zbog neadekvatnosti odgovora vanjskog svijeta na krizu i tada i u sljedećim godinama. Ipak treba priznati da je Britanija učinila mnogo više od većine.”