Alija Musić pripada skupini najznačajnijih pripovjedača u novijoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Stablo u dnu sobe, Poljana kod Šeste vodenice, Gradska kapija, Stanica bez perona, kao i izvrsni roman Zemlja kamenih svatova – to su naslovi knjiga ovog autora, koji je u više od pola stoljeća svog književnog stvaralaštva ovjenčan brojnim književnim nagradama (Nagrada Kočićevog zbora, Nagrada “Ivo Andrić” za priču lista Oslobođenje, Nagrada “Zija Dizdarević” te Nagrada “Glasa” i Radija Federacije za priču, Nagrada Fondacije za izdavaštvo FBiH, Srebrno “Planjaxovo” pero).

Pišući prozu za djecu i omladinu i uređujući Male novine, dao je veliki doprinos afirmaciji naše književnosti za djecu i mlade – iako su najbolja njegova ostvarenja i inovativnost njegovog duhovnopoetičkog postava najviše došli do izražaja u prozama za odrasle (Stablo u dnu sobe i Zemlja kamenih svatova). Osim dvojezičnog izdanja Stabla u dnu sobe (i na holandskom) 2016. godine (“Buybook, Sarajevo/Zagreb), pjesme i proze su mu prevođene na njemački, engleski, švedski i bugarski jezik. Od 1995. skoro dvije decenije živio je i radio u Holandiji kao novinar, a posljednjih desetak godina živi u Sarajevu.

Petnaest pripovjedačkih dionica (teško ih je, naime, nazvati pričama) sačinjavaju ovaj kratki roman, koji je redaktor u podnaslovu odredio kao “roman antihroniku” (a s čim se autor, šta bi drugo, i sam složio); antihronika i nije loše određenje upravo zato što Musić u ovoj prozi, uplićući jedne s drugima motive iz baštine (starine) i narodnih legendi sa sadržajima života u bivšoj zajedničkoj nam državi i s poslijeratnim zbivanjima i iskustvima svojih likova, odbija evocirati ili sugerirati bilo kakav povijesni kontinuum, odriče se svake mogućnosti rekonstruiranja bilo kakve cjelovite slike svijeta (sredine, mentaliteta, kulture): krhotinska priroda ambijentacije u koju smješta svoje likove svjesno je odabrana upravo kao takva – kao što su i izraz, ekspresija, pa i konstrukcija ovih proza mozaični, izvedeni kao na prvi pogled nepovezani niz crtica, anegdota, začudnih ili čak fantastičkih otklona od stvarnosti.

Musić u ovoj knjizi često će nas podsjetiti na Harmsov apsurdizam, na marksovsku hiperbolizaciju sirove realnosti, na plemenitu, a u isto vrijeme i razornu ironiju jednog Perutza (iz romana Noću ispod Kamenog mosta): on se očito poigrava s dojmovima, predstavama, doživljajima, očitovanjima svojih manje-više fantastičnih likova (od kojih se njih nekoliko provlači kroz više dionica romana – Tasin Bregat, teleprinterist/stenodaktilograf, Dažden, umjetnik, roker Miro Lampa, Nadr, čovjek s pogrešnim imenom, penzionirani profesor Stane, advokat Beganović, potom irealni trolik/trolist zvani Hata-Nata-i-Kata)...

To su sve likovi koji su možda nekad bili to što su bili, ali su u tome što jest romaneskno “sada” poprilično zalutali/zabludjeli: autor ih provodi od jednog do drugog suočavanja i očitovanja, od jednog do drugog nesporazuma/iskliznuća – postižući taj “antiefekt” još više kad se radi o priči, o fabuli (nego kad se radi o nekom slijedu i kontinuitetu, o nekoj povijesnosti svijeta koji se predstavlja).

Fantastički motivi (hvatanje sjenki kipova, čime se bave Dažden i Nadr, pojava usred čaršije “urotničkih” malih obavijesti/cedulja s ispisanim citatima iz Mesnevije, koja izaziva uzbunu kod vlasti i kod “pravovjernih”, obnavljanje devastiranih kuća i stanova pomoću skrivenog zlata, bajkovite epizode o nasljednicima koji se vraćaju da bi “dovršili” ili ispunili sudbinu nesretnih predaka, “prirodna medicina” Hate-Nate-i-Kate) uvijek se već vezuju za krugove koje pravi tramvaj broj 3 (na relaciji Baščaršija – Ilidža): u tom tramvaju Tasinov ispisnik s mature saznaje da mu je nestali sin prepoznat na nekoj fotografiji kao ratnik u Siriji, u tom tramvaju Hata-Nata-i-Kata (koje su rat preživjele jer su stanovale u zgradi na liniji razgraničenja, u koju ni jedna strana nije pucala) iscjeljuju putnike, pjevaju im pjesme i paze da se ne poskliznu i ne padnu na ulazu u vozilo, u tom tramvaju profesor Stane na spektakularan način objašnjava kako je izgubio profesiju (jer nikom više, naime, ne trebaju instrukcije ni iz čega – trebaju samo ljudi kojima će se dati pare da “srede stvar”) i kako se zato morao početi baviti stajanjem u redovima za druge, u tom tramvaju se evocira sudbina Đerzelezove sestre Ajkune (koja je od ruke brata pala kao prva heroina u borbi za ravnopravnost polova)...

Musićeva ironija vrtoglavo je duboka, istine kojih se on na ovaj način dotiče strašne su i jedva podnošljive, apsurdna sučeljavanja smisla i besmisla ogoljavaju sve do kosti i svedena su sama na sebe – ali nema pri tome nikakve grimase, nema emocije koja bi bila (pre)naglašena, nema očitovanja, zaključka, poente, pouke nekog “sveznajućeg pripovjedača”, pripovjedačkog subjekta ili autora: sve je upravo sastrugano do kosti i čitalac se posve sam sučeljava i sudara s apsurdom, dvosmislenostima ili besmislom toga što bi trebalo da bude neko Postojanje.

Prepoznatljivost tih tamnih gama postratnog Sarajeva obrnuto je proporcionalna nastojanju autorovom da se povodom svega o čemu piše izjasni: redukcionizam se i ovdje (naprimjer, i u Zalihićevoj prozi Tuga je golub u bijelom) ispostavlja kao učinkovitiji u smislu dosezanja umjetničke istine od svakog “angažmana”, od svakog izravnog ideološkog ili svjetonazorskog očitovanja autora i njegovih likova.

Cjelokupni postupak gradnje i ispisivanja ove proze mogao bi se uporediti s nekom polivalentnom društvenom igrom – u kojoj sudionici trebaju nizati jedne uz druge posve različite i nepovezane elemente/fragmente/slike stvarnosti, a da pritom za samog trajanja igre (ili u toku čitanja) tek otkrivaju šta je zapravo to što pokušavaju složiti ili poredati. Gledano retrospektivno, poslije prvog čitanja ove knjige učinit će vam se da ne mogu biti razbacanije krhotine/fragmenti od kojih se ona sastoji – ali učitavajući se u tekst, kristalizirat će se u vašoj glavi kao čvorišta, surogat-poente ili “fleš”, sažeci svih tih čuda kojima je prepunjena naša svakodnevica, no na koje se “navikavamo” kao na svoju stvarnost (iako tako malo ili ništa u njima na bilo kakvu realnost doista može i podsjećati): snažni efekti košmarnog sna neprestano nas drže blizu i sve bliže i bliže zapitanosti i upitnosti svijeta i života u kojima i koje, navodno, živimo.

Ovakav pristup autora postamentiran je duhovnopoetički već u romanu Zemlja kamenih svatova – čija se završna poglavlja temelje upravo na ovom efektu košmarnog sna, na toj vrsti začudnosti koja nas kao čitaoce primorava da rekonstrukciju svijeta i doba kojima pripadamo provodimo upravo onako kako je isključivo i moguća: kao samootkrivanje i anihiliranje (poništavanje) Bola, Zla, Nesreće, Nepravde, Straha... u nama samima (pa tek onda i oko nas).