Iako je već jednom bio uhapšen, njemačke snage su ga oslobodile te mu pomogle da zavlada sjeverom Italije. Milanom je u to vrijeme vladao teror. Kako je Hitler bio okružen trupama saveznika u Berlinu, Mussolini više nije htio riskirati.

Mussolini se 25. aprila 1945. godine pristao sastati s partizanima. Tom je prilikom doznao da je Njemačka započela pregovore za njegovu kapitulaciju, što ga je jako uznemirilo. S dugogodišnjom ljubavnicom Clarom Petacci pobjegao je na sjever. Pridružio se njemačkom konvoju koji se kretao prema švicarskoj granici. Vjerovao je da će uspjeti pobjeći, no bio je u krivu. Iako je bio prerušen u njemačku vojnu uniformu, partizani su ga prepoznali, nedostajalo mu je samo nekoliko kilometara do slobode. Njegova ćelava glava, izražena čeljust i prodorne smeđe oči odmah su ga odale. Mussolini je godinama stvarao kult ličnosti i svi su znali kako izgleda. Njegovim je licem bila oblijepljena čitava država. To mu se osvetilo.

Bojeći se da će ga nacisti opet spasiti, italijanski su partizani Mussolinija i njegovu ljubavnicu smjestili u kuću na osami. Sljedeće jutro naredili su im da stanu uza zid kod ulaza u vilu Ville Belmonte, u blizini talijanskog jezera Como, i strijeljali ih. Bilo je to 28. aprila 1945. godine. Duce je, navodno, dok je umirao vikao: “Ne! Ne!”

Da je prošao još nekoliko kilometara Mussolini bi bio slobodan. Ovako je njegov nasilan život na kraju završio nasilnom smrću. No, “pravo nasilje” tek je slijedilo. Narod Italije bijes prema Mussoliniju iskalio je na njegovom mrtvom tijelu. Prijezir je bio toliko jak da su partizani njegovo mrtvo tijelo, zajedno s još sedamnaest tijela, među kojima su bila i tijela njegove ljubavnice i njezinog brata, dovezli u Milano na središnji trg, piše Express.hr. Na isti trg na kojem su godinu ranije Mussolinijevi ljudi brutalno strijeljali petnaest antifašista.

Taj događaj stanovnici Milana nikada nisu zaboravili, pa su se za dvadeset godina frustracija i bijesa iživjeli na leševima bivšeg diktatora i njegovih najužih suradnika. Po Mussoliniju su prvo počeli bacati truhlo povrće. Zatim su ga počeli tući i udarati. Jedna je žena smatrala da Duce nije dovoljno mrtav pa je iz blizine ispalila pet hitaca u njegovu glavu; po jedan metak za svakog sina kojeg je izgubila u Mussolinijevom neuspjelom ratu.

Masu je to još više naljutilo. Jedan je muškarac primio njegovo mrtvo tijelo ispod pazuha i podigao kako bi ga publika mogla vidjeti. No, ni to im nije bilo dovoljno. Ljudi su donijeli užad i sve leševe objesili za naglavačke za kuke za meso. Masa je vikala: “Podignite ih više, više! Ne vidimo ih! Objesite ih na kuke kao svinje!” Uistinu njihova su trupla izgledala kao meso koje visi u klaonicama. Mussolinijeva su usta još uvijek bila otvorena. Čak i u smrti njegova se usta nisu htjela zatvoriti. Clarine oči još su bile otvorene i zurile su u daljinu.

Vijest o Mussolinijevoj smrti brzo se proširila. Kada je tu vijest čuo na radiju, Hitler je sam sebi obećao da njegov leš niko neće oskrnaviti. U svojoj na komadu papira napisanoj oporuci Hitler je zapisao: “Ne želim pasti u ruke neprijatelja koji žele novi spektakl koji će organizirati Židovi kako bi zabavili histerične mase.” Dana 1. maja, tek nekoliko dana nakon Mussolinijeve smrti, Hitler je ubio sebe i svoju ljubavnicu. Njegovi bliski saradnici spalili su njegovo tijelo prije dolaska ruskih snaga.

Što se tiče Mussolinijeve smrti, ta priča još nije bila gotova. U popodnevnim satima oskvrnavljene leševe Mussolinija i njegove ljubavnice američki vojnici i katolički kardinal odnijeli su u lokalnu mrtvačnici, a službeni je fotograf američke vojske fotografirao ostatke njihovih tijela. Par je na kraju pokopan u neoznačenom grobu na milanskom groblju.

No, lokacija na kojoj su pokopani nije dugo ostala tajna. Fašisti su na Uskrs 1946. godine iskopali Mussolinijevo tijelo. Ostavili su poruku na kojoj je pisalo kako fašistička stranka više neće tolerirati “kanibalska oskvrnjenja koja je organizirao ljudski talog iz komunističke partije”.

Četiri mjeseca kasnije tijela su pokopana u samostanu u blizini Milana. Ondje su ostala punih jedanaest godina, sve dok talijanski premijer Adone Zoli Mussolinijeve kosti nije predao njegovoj udovici koja ga je 1957. godine sahranila u obiteljsku grobnicu u gradiću Predappiju.

No priča tu nije završila. Američka je vojska 1966. godine komadić Mussolinijevog mozga predala njegovoj obitelji. Vojska je, naime, uzela komadić Mussolinijevog mozga kako bi ga testirala na sifilis. No, test nije bio pouzdan pa je uzorak vraćen obitelji.