Na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine nalazi se jedno mjesto za koje često kažu da je “najveći mali grad na svijetu”. Dakako, riječ je o Kozarcu, mjestu koje je pretrpjelo teška razaranja, ali je Kozarac opet izrastao iz ruševina i pepela. Kozarac ima i svog imama Amira ef. Mahića. Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Kozarac rođen je trećeg juna 1982. godine u Prijedoru. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu Amir i njegova porodica otišli su u Francusku. Tamo je okončao svoje osnovnoškolsko obrazovanje.
Po povratku u Bosnu i Hercegovinu završio je Medresu “Džemaluddin ef. Čaušević” u Cazinu, potom i Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, gdje je i odbranio magistarski rad na temu Doktorski rad Mehmeda Begovića. Trenutno piše doktorsku tezu, tema mu je Šerijatsko porodično pravo u zemljama Magreba. Njegov najveći uspjeh jeste, svakako, titula hafiza Časnog Kur'ana, koju je stekao 2019. godine.
Prvih desetak godina svog života Amir je proveo u Kozarcu. Kao i svaki dječak, volio je druženje i igru, živio sretnim i bezbrižnim životom. “Najveća razlika Kozarca tada u odnosu na Kozarac danas jeste koliko je ljudi tada živjelo, pogotovo djece. Tadašnje odrastanje jednog djeteta u Kozarcu je značilo prelijepo i ispunjeno djetinjstvo, druženja i prijateljstva koja su se, tada, sklapala u dječijoj toj dobi, značilo je svakodnevnu igru”, kaže nam sjećajući se svog ranog djetinjstva u Kozarcu. “To razdoblje, u kojem se takav život odvijao, pamtim kao jedno od najljepših perioda jer nije bilo tehnologije koja je sada opteretila sve nas, a posebice djecu. Sve je bilo drukčije i bolje, ne samo zbog toga koliko je ljudi živjelo već i zbog same činjenice da su tada ljudi živjeli drugim životima.”
Amir je, skupa sa svojom porodicom, tokom rata otišao u Francusku. Kako kaže, taj period mu je bio traumatičan zbog nagle životne promjene, ali izbjeglištvo je donijelo i lijepa iskustva i uspomene također. “Francusko društvo je bilo jako zanimljivo, izazovno. Mogu kazati da sam i tamo proveo lijepo djetinjstvo. Naučio sam mnoge stvari i stekao mnoga iskustva, koja, zasigurno, ne bih mogao imati na nekim drugim mjestima.” Amir je, kaže, kroz cijelo osnovno školovanje imao jedan, prioritetni cilj – upisati medresu. Povratkom u svoju rodnu grudu, nekoliko godina kasnije, ta mu se želja i ispunila.
“Povratak u Bosnu se desio spontano. Imao sam veliku želju da upišem medresu, što su, naravno, podržali i moji roditelj. Prvom posjetom našoj porodici u Bosni porodično smo donijeli odluku da se vratimo ovdje. Kako zbog moje želje, tako i zbog povezanosti koju smo svi, kao porodica, ponovo osjetili s našom domovinom. Iako tada nismo bili u mogućnosti da se vratimo u Kozarac, jer tada se na ovo područje nije još uvijek smjelo vraćati pa smo otišli u Sanski Most.”
Kada je to postalo moguće, vratili su se u svoj Kozarac i otad ga nisu napuštali. “Nikada se nisam nimalo pokajao što smo se vratili. To je jedna od odluka na kojima se zahvaljujem svojim roditeljima što su ju donijeli za cijelu našu porodicu. Čini mi se da nam je to prva najbitnija stvar nakon rata koja se desila ne samo mom životu već životu moje porodice, a bila je itekako pozitivna stvar.”
Amir kaže kako vjeruje u budućnost u Kozarcu, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini i da nikada u to nije sumnjao. Bosna nudi perspektivu, a oni koji budu željeli sigurno će znati to iskoristiti, dodaje.. “To vam je jedna paralela, kao i u islamu, nekada može izgledati turbulentno i teško muslimanu, ali onoga trenutka kada neko odluči islam napustiti, Gospodar da nekome boljem od njega da kroči u islam. Tako i s ovom Bosnom, onoga trenutka kada mi dignemo ruke od nje, neko će bolji od nas zaslužiti njene toprake i u njenim ljepotama uživati.”
Na poziv imama, priča, odlučio se vrlo lahko, kako kaže, vjeruje da bi mu bilo puno teže odlučiti se za bilo kakav drugi poziv osim onoga da bude imam. “Prije svega je to bila ogromna povezanost s vjerom još od djetinjstva, ta želja da se živi vjera, a činilo mi se i kao djetetu da je najlakše vjeru živjeti kroz taj imamski poziv, u to sam se, na kraju krajeva, i uvjerio.” Glavni je imam MIZ Kozarac, a svoju imamsku dužnost obavlja u džematu Kamičani. Džemat Kamičani broji oko 1.000 domaćinstava, zanimljivo, danas ima mnogo više domaćinstava nego što ih je imao prije Agresije. Ljudi koji tu žive stalno nema toliko, ali kozaračka dijaspora, rasuta doslovno po cijelom svijetu, podupire svoje džemate. Jer bez takve srčane podrške, teško da bi opstali.
Medžlis Islamske zajednice Kozarac broji 21 džemat, a prije rata Kozarac je imao 24 džemata. Tokom rata je porušeno 15 džamija i 10 mesdžida. Kada pokuša opisati Kozarac, Mahić kaže da on ne može zamisliti da je bilo šta drugo sem Kozarčanin, da ga ne bi mogao posmatrati iz tuđe perspektive, što govori koliko je ovo mjesto posebno i koliko ga njegovi stanovnici ljubomorno čuvaju i vole.
“Kozarčani kao narod su bogomdani. Nevjerovatno humani, dobri, plemeniti. Veliki broj vrlina i dobrih osobina ovaj narod ima. Svakako, one su prvenstveno ono što meni daje posebnu snagu živeći među njima. Svaki narod ima loših osobina, ima ih i ovaj, ali po mom sudu i svakodnevnoj interakciji, ovi ljudi imaju daleko više pozitivnih osobina nego onih drugih”, tvrdi Amir.
Amir je jedan od organizatora projekta izgradnje memorijalnog centra žrtvama ubijenim tokom Agresije s područja doline rijeke Sane, što uključuje općine Ključ, Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. U planu im je da projekt prošire, da poprimi drukčiji obris. Ovo područje Bosne i Hercegovine jeste područje na kojem se desilo mnogo teških, brutalnih ratnih zločina. Od krucijalne je važnosti da se te zločine pamti, da budu opomena u stvaranju temelja boljeg suživota naroda ovih krajeva.
“Projekt će javnosti biti prezentiran 20. jula, povodom obilježavanja 30. godišnjice genocida na ovom području. Onda će imati svoje vizualne konture i napravit ćemo određene korake ka njegovoj izvedbi i izgradnji. Do sada su to bili sve idejni temelji. Cilj tog centra jeste, prije svega, da se na lakši način može obilježavati 20. juli, te osim toga, da se tokom cijele godine svako u ovoj regiji može podsjetiti na sve ono što se dešavalo tokom '90-ih godina. Isto tako, bit će to mjesto za sve one koji dođu ovdje da se mogu na jednom mjestu upoznati i informirati o činjenicama koje su vrlo često u sjeni, o stvarima koje su se desile na ovom području.”
Bošnjaci u manjem bosanskohercegovačkom entitetu susreću se s raznim izazovima i poteškoćama. Ipak, Amir ističe da ne možemo porediti život Bošnjaka u Kozarcu i život Bošnjaka, naprimjer, u Foči. Svako mjesto ima svoje posebnosti i sve se svodi na to koliko Bošnjaka negdje ima. Bošnjaci su u Kozarcu većinsko stanovništvo, tako da se ovdje posjetilac i ne osjeća kao da je u RS-u. “Gdje je Bošnjaka malo, tu imaju malo i prava. A gdje je većina, tu ne mislim da se i osjeti neka razlika između RS i FBiH, osim kada su u pitanju institucije i administrativna posla”, zaključuje Mahić. “Problem u našoj državi jeste što stvari cirkulišu onako kako to politika želi, ozbiljne institucije imaju slab utjecaj na dešavanja u našoj državi, što se odražava na potrebe i želje naših ljudi. Onda kada društvo sazrije i kada društvo bude bolje, onda ćemo i vidjeti neke promjene. Do tada, ne možemo očekivati prosperitet.”
