Bio je 19. april 1964. godine kada je agencija UPI objavila kratku vijest. U njoj je stajalo kako je „jugoslavenski sud osudio danas devetoricu terorista na zatvorske kazne od šest do 14 godina zbog pokušaja rušenja komunističke vlade predsjednika Tita. Najstrožu kaznu, 14 godina, dobili su Ilija Tolić, 34-godišnji optuženi kolovođa iseljenih Jugoslavena koji su se ilegalno vratili u domovinu, te Josip Oblak, navodni šef ogranka Hrvatskog revolucionarnog bratstva u Zapadnoj Njemačkoj. Peteročlanim sudom predsjedavao je glavni sudac Mirko Mrduljaš. Četvorica rođaka terorista proglašeni su krivima da su im pružili utočište i osuđeni su na sedam do deset mjeseci zatvora. Pušteni su jer su toliko već bili u istražnom zatvoru“.
Riječ je bila o pripadnicima terorističke neoustaške grupe nazvane Tolić-Oblak koji su sedmog jula 1963. godine ilegalno ušli u tadašnju SFR Jugoslaviju s namjerom uništavanja infrastrukturnih objekata. Vođa grupe bio je Ilija Tolić, rodom iz Dervente, koji se 1962. u njemačkom Münsteru povezao s Josipom Oblakom. Planirali su okupiti grupu od devetero ljudi i izazvati diverziju, rušiti infrastrukturu i ubijati oficire. Kako je kasnije zabilježeno u službenim dokumentima jugoslavenske Službe državne bezbjednosti, devet pripadnika grupe ulazi u Jugoslaviju u noći sedmog jula 1963. s namjerom da miniraju prugu Zagreb – Karlovac. U nakani su djelimično uspjeli jer eksplozija nije napravila veću štetu, a svi su uhapšeni u naredne dvije sedmice.
Da bi saznali otkud Tolić, Oblak i ostali uopće u Jugoslaviji, potrebno se vratiti koju godinu unazad u vrijeme kada se širom svijeta osnivaju emigrantske udruge pa je tako i u Australiji osnovana jedna od brojnih tadašnjih, zvanično, hrvatskih emigrantskih a u suštini ustaških organizacija, nazvana Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB).
Većinu tih udruga činili su ostaci Pavelićevog ustaškog režima koji su se spasili i skrasili u različitim državama svijeta, ali krajem 50-ih godina prošlog stoljeća u njih se sve češće udružuju i momci koji su bili djeca u vrijeme rata i koji bježe iz tadašnje Jugoslavije iz različitih razloga, ali većina je smatrala da će se jednog dana vratiti u nezavisnu Hrvatsku. Jedna takva grupa našla se i u Australiji i postala članovima Hrvatskog oslobodilačkog pokreta (HOP).
Kako stoji u knjizi Bože Vukušića „HRB, Rat prije rata“, među njima su bili Jure Marić (rođen 29. novembra 1931. u Kruševu pokraj Stoca), Geza Pašti (rođen 6. juna 1936. u Čepinu pokraj Osijeka), Ilija Tolić (rođen 30. juna 1930. u Lupljanici pokraj Dervente) i Josip Oblak (rođen 18. septembra 1937. u Španovici pokraj Daruvara). Marić je pobjegao iz Jugoslavije 1957, Pašti 1952, Tolić 1956. i Oblak 1958. godine i vrlo su brzo, tvrdi Vukušić, postali nezadovoljni radom HOP-a.
Smatrali su, nastavlja on, da zapadne sile najviše rade na očuvanju Jugoslavije te na odgodi i sprečavanju dolaska maglovitog i čarobnog „pogodnog trenutka“ pa su počeli razmišljati o osnivanju nove političke organizacije u hrvatskom iseljeništvu koja bi modernizirala politički program, prilagodila ga novonastalim prilikama u Hrvatskoj i svijetu te bi „odmah i svim dostupnim sredstvima“ otpočela bitku za uspostavu samostalne i demokratske hrvatske države. Pod „svim dostupnim sredstvima“ podrazumijevalo su i nasilne akcije. Tako se 1961. godine u Australiji rodila ideja o osnivanju Hrvatskog revolucionarnog bratstva.
Naravno, jugoslavenska obavještajna služba brzo je doznala za ovu organizaciju i još brže imala sve detalje njihovog organiziranja, načina na koji funkcionira i na koji regrutira nove članove. To je mnogo godina kasnije izazvalo i žustru polemiku u hrvatskim emigrantskim krugovima nakon što su se pojavile ozbiljne tvrdnje da je zapravo UDB-a i organizirala HRB. Kako god, u službenim dokumentima službe stajalo je da je vlast HRB smatrala vrlo opasnom i aktivnom ekstremističkom grupom, sumnjalo se da su kasnije njemačke obavještajne i kontraobavještajne službe prešutno tolerirale, pa čak i pomagale rad Bratstva, a detaljnu analizu HRB-a na sedamdesetak stranica napravila je Uprava za istraživanje, analize i informisanje pri tadašnjem Saveznom sekretarijatu za unutrašnje poslove (SSUP).
Kako je Tomislav Novak napisao u feljtonu objavljenom u Jutarnjem listu, HRB je osnovan s krajnjim ciljem „rušenja poretka SFRJ i uspostave samostalne Hrvatske s granicom na Drini, ali ipak različitom od NDH“. U službenim dokumentima stoji kako su „orijentirani prvenstveno na diverzantsko-terorističke akcije na području SFRJ, ali i na akcije protiv diplomatskih predstavništava u inozemstvu. Načela su prepisana iz ustaškog pokreta od Ante Pavelića, Mile Budaka, Branka Jelića i drugih“. U analizi je također napisano da planiraju stvoriti borbene odrede – trojke – po selima, gradovima, vojnim jedinicama i milicijskim stanicama. HRB-u je na čelu Glavni stan, kojim rukovodi glavni tajnik. Trojke su zamišljene kao sabotersko-terorističke, propagandne i obavještajne. Na čelu svake je zapovjednik, a članovi su izvidnik i atentator. Bratstvo je, pribojavali su se jugoslavenski agenti, planiralo uspostaviti deset hiljada takvih jedinica.
Jugoslavenski špijuni, nastavlja dalje Novak, popisali su glavne frakcije HRB-a u svijetu: najopasnija, bodenska (po Bodenskom jezeru), okupljena oko Dane Šarca, diseldorfska s Blažem Salapićem na čelu, štutgartska, koju je vodio Petar Hinić, te grupa u Nici s Petrom Andrićem kao šefom. Austrijski ogranak vodili su, tvrde službe, Franjo Turk i Slavko Došen, a španski Željko Bebek.
Prema saznanjima SSUP-a, ideološki je HRB vodio Josip Senić, a organizacijski Geza Pašty. Kao predsjednik je u početku figurirao Dragutin Bratuša. Jugoslavenske tajne službe nikad nisu tačno utvrdile broj članova. Znalo se da ih je u početku bilo 20, a do 1963, kad je prva teroristička grupa ubačena u Jugoslaviju, procjenjivalo se da Bratstvo ima oko 200 članova. SDB je 1979. procijenio HRB na 300 članova. Kao prva ozbiljna akcija Bratstva, spominje se ubacivanje devetorke – grupe Tolić-Oblak – na teritoriju SFRJ 1963. Desilo se to sedmog jula, dakle, prije tačno šest decenija.
Vukušić je detaljno obradio akciju grupe Tolić-Oblak, za koju postoje sumnje kako je od samog početka bila pod prismotrom UDB-e te da su s namjerom pušteni u zemlju. Akcija je isplanirana na izričit zahtjev Ilije Tolića, koji je bio određen za vođu devetočlane grupe koju su činili još i Josip Oblak, Radoslav Stojić (Čitluk), Dražen Tapšanji, Branko Podrug, Vlado Leko (Mostar), Mirko Fumić, Krešimir Perković i Stanko Zdrilić. Prije odlaska u Jugoslaviju, u Sydneyu su obučavani za upotrebu eksploziva, sredstava komunikacije, ali i gađanja i borilačkih vještina.
Prvi je u Evropu otputovao Ilija Tolić 20. oktobra 1962. godine, a kratko nakon toga, iz Australije je doputovao Josip Oblak. U Njemačkoj, u Münsteru, stupili su u kontakt s Brankom Orlovićem, jednim od vođa Hrvatskog demokratskog odbora (HDO). Nakon toga sele u Stuttgart i povezuju se s članovima drugih emigrantskih grupa. Sredinom maja 1963. pridružili su im se Stojić, Tapšanji, Leko, Fumić i Perković. Prvog juna 1963. godine uputili su se u okolinu Milana, gdje su im se nakon nekoliko dana priključili Zrilić i Podrug. Tu su zajednički nastavili s vježbama i zadužili naoružanje, eksploziv i ostalu opremu. Dana 27. juna 1963. prebacili su se u Monfalcone kod Trsta.
Petog jula 1963. počinju s intenzivnim promatranjem i izučavanjem mogućih načina prebacivanja preko italijanske granice. U međuvremenu odlučuju podijeliti se u trojke pa Tolić-Oblak-Stojić kreće prema Zagrebu, Slavoniji i sjevernoj Bosni, trojka Tapšanji-Podrug-Fumić prema Gorskom Kotaru i Lici, a trojka Perković-Leko-Zdrilić prema Lici i Dalmaciji.
U noći sa 6. na 7. juli 1963. prelaze italijansko-jugoslavensku granicu blizu Kozina u Sloveniji kreću ka Lici. Nakon nekoliko dana pješačenja, 11. jula 1963, stigli su u blizinu sela Letinac blizu Brinja. Tu su se zadržali tri dana, da bi se 14. na 15. juli 1963. konačno razišli u trojke. Trojka u sastavu Perković-Fumić-Zdrilić nakon prvih kontakata s „jatacima“ odustala je od zadataka i donijela odluku o povlačenju u inozemstvo. Kad su 19. jula 1963. stigli pred italijansku granicu pokraj Sežane, bili su uhapšeni.
Druga trojka u sastavu Tapšanji-Podrug-Leko otkrivena je nakon izvršene diverzije na željezničkoj pruzi pokraj Delnica u trenutku kad je nailazio jedan teretni vlak te je, nakon višednevne potrage, uhapšena 21. jula 1963. u Gorskom Kotaru. Glavna trojka u sastavu Tolić-Oblak-Stojić uhapšena je 22. jula 1963. blizu Karlovca.
Tokom izdržavanja kazne u KPD Zenica Ilija Tolić optužen je naknadno još i zbog „širenja neprijateljske propagande među zatvorenicima“, te je osuđen na dodatnih osam godina zatvora, tako da je ukupno odrobijao 22 godine. Po izlasku iz zatvora, Tolić je pobjegao u Njemačku, gdje je živio do početka raspada Jugoslavije. Umro je 10. juna 1993. Josip Oblak je umro 17. januara 1984. od posljedica teškog zlostavljanja u zatvoru.
Nakon što su svi teroristi poslani u Jugoslaviju pohapšeni, štab HRB-a iz Australije objavio je saopćenje članovima u kojem je, između ostalog, napisano: „Ilija je podijelio trojke na bošnjačku, ličku i dalmatinsku. S te strane je bilo sve u redu i oni su mogli uspješno izvršiti zadatke. Onda se dogodilo ono što više nikada u domovinskim akcijama ne smijemo ponoviti: Ilijina grupa pošla je u okolinu Dervente, a lička u okolinu Brinja. Pošli su u rodna mjesta gdje ih se najlakše moglo uočiti, zapaziti, otkriti i zaskočiti. Ilija je pokušao mobilizirati i nagovoriti svoju rodbinu, prijatelje i poznanike. Netko ga je među njima, pridošlicama, izdao. Fumić i Perković primijenili su još slabiju taktiku. Otišli su na sijelo u Letinac, zabavljali se s djevojkama, napisali pismo svojim užim zemljacima u Melbourneu koji čak nisu bili ni formalni pripadnici naše organizacije. Udbi su bila dovoljna samo ova dva momenta pa da stupi u protuakciju, mobilizira svoje službenike, policiju, vojsku i civilne uhode, te na brzinu sve zaokruži u svoju mrežu...“
To, naravno, nije bila ni prva ni posljednja teroristička akcija koju su u Jugoslaviji, ali i u drugim zemljama svijeta izvodili pripadnici ekstremne hrvatske emigracije. Najranija takva teroristička akcija za koju se zna bila je takozvana Operacija „Gvardijan“ iz 1948. godine, kojom je razbijen pokušaj terorističkih akcija takozvanih križarskih formacija. Akcija je poznata i pod nazivom „Kavran-Miloš“. UDBA je ustaše namamljivala na dolazak, a onda ih hapsila na jugoslavensko-austrijskoj granici i tako je palo ukupno 19 ustaških grupa. Okončana je hapšenjem Božidara Kavrana, glavnog organizatora ilegalnog ubacivanja ustaša. U akciji je ubijeno ili uhapšeno 96 ustaša.
Najpoznatija je svakako akcija „Raduša“, odnosno teroristički upad članova takozvane „Bugojanske skupine“, koja je upala u Jugoslaviju u junu 1972. godine, ali je neutralizirana u svega mjesec dana. Ubijeno je 15 pripadnika skupine, a četvorica pred sarajevskim Vojnim sudom osuđena su na smrt. Trojica su strijeljana na Trebeviću, planini iznad Sarajeva u februaru 1973. godine, a jedan je član skupine pomilovan, a kazna mu je preinačena u 20 godina zatvora. Ludvig Pavlović je bio maloljetan pa je zato pomilovan. S druge je strane ubijeno 13 pripadnika Teritorijalne odbrane i dva vojna policajca.
Zvonko Bušić osuđen je na kaznu doživotnog zatvora u SAD zbog otmice aviona. Desetog novembra 1976. godine su postali preteča Al-Kaide, oteli su avion kompanije TWA kako bi skrenuli pažnju na svoju borbu za nezavisnost Hrvatske, a u toj je akciji ubijen jedan policajac. Njegova sestra Zdravka Bušić visoka je zvaničnica Hrvatske vlade i često je u službenim posjetama Bosni i Hercegovini, odnosnom dijelovima države u kojoj je na vlasti HDZ.
Treba podsjetiti kako je HRB stajalo iza likvidacije jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića 1971. (Miro Barešić i Anđelko Brajković), iza dizanja u zrak predstavništva JAT-a u Frankfurtu 1972. (Mirko Radoš i Ivan Andabak), postavljanja bombi na Željezničkoj stanici u Beogradu ili u beogradskom kinu kada je ubijena jedna, a ranjeno 85 osoba, ubistva službenika u konzulatu u Njemačkoj, kao i niza drugih manjih terorističkih akcija poput postavljanja bombi i atentata.
Ali čini se kako im Služba nije ostala dužna jer je Geza Pašti nestao u Francuskoj 1965, a ubijeno je također još nekoliko čelnika organizacije. Hapšenje grupe Tolić-Oblak dovelo je, piše Vukušić, do dekonspiracije suorganizatora akcije u Njemačkoj, nakon čega je Beograd uputio oštre diplomatske proteste Bonnu, glavnom gradu tadašnje SR Njemačke. Uslijedila je široka akcija njemačke policije te su Geza Pašti, Marijan Šimundić i Nikola Kovačić bili 3. oktobra 1963. uhapšeni i optuženi zbog „udruživanja u tajnu terorističku organizaciju“. Šimundić i Kovačić osuđeni su na kraće zatvorske kazne, a Geza Pašti na sedam mjeseci te izgon iz Njemačke.
Saznavši za Paštijeve aktivnosti u Evropi, australijske vlasti 12. juna 1964. poništavaju njegov pasoš. Nakon nekog vremena Pašti se nastanjuje u francuskom gradu Nici. U pismu od 2. augusta 1964. izvještava vodstvo HRB-a u Australiji da nastavlja aktivnost.
Sredinom juna 1965. Geza Pašti i Marijan Šimundić posjetili su Vjekoslava Maksa Luburića, predsjednika Hrvatskog narodnog odpora u Španiji. Pašti je Luburiću ponudio saradnju HRB-a i HNO-a. Jugoslavenski agent izvijestio je sredinom juna 1965. svoje nalogodavce u Beogradu da je locirao Paštijevo prebivalište. U njegovom je izvještaju je stajalo: „Telefonirao sam Škrinjariću da me nazove pa je to nakon dva neuspjela puta ipak ostvareno. Na telefonu Škrinjarić mi je ponovio da ni Geze Paštija ni Marijana Šimundića nema u Nici i da je Petar Andrić, kod kojega je Geza stanovao, priopćio da se Geza nalazi na novoj adresi: Hotel Parisienne, Rue Angleterre, Nice. Škrinjarić tvrdi da su obojica otišli u Madrid ili Valenciju kod Luburića na razgovor.“
Prema pisanju Vukušića, taj je jugoslavenski agent bio emigrant iz Sarajeva koji se u Rimu uspio približiti velečasnom Krunoslavu Draganoviću, uz čiju se preporuku povezao s nizom uglednih hrvatskih emigranata i postupno postao jedan od najvažnijih Udbinih agenata u hrvatskom iseljeništvu. Pašti se s putovanja po Evropi vratio 28. jula 1965. u Francusku, u Nicu. U večernjim satima otišao je u hotel u kojem je odsjeo. Sljedećeg je dana trebao navratiti kod Petra Andrića, koji ga je potražio u hotelu. Nije ga našao, kao ni sutradan, pa je krenuo u potragu za njim. Nakon nekoliko dana Petar Andrić je, putem brata Adolfa, koji je bio stožernik HRB-a u Australiji, između ostalog, izvijestio: „Prekopali smo sve. Bez rezultata.“
Nešto manje od dvije godine kasnije UDB-a u Osijeku sastavila je sljedeću informaciju: „Prijedlog: Geza Pašti, prijedlog za brisanje iz obrade: Njegove veze smo našim mjerama pasivizirali tako da ne predstavljaju interes. Imajući u vidu ove momente i sugestiju kolege Šimurine iz RSUP-a, predlažem da brišemo iz evidencije lice pod obradom. Vođa operativne skupine Đuka Dragojlović; operativni radnik Dragan Krnić; suglasan načelnik Centra DB Zvonko Gotal.“
