Svi planovi srpske politike u ranijem periodu, svodili su se na jedno, a to je prisajedinjenje Bosne i Hercegovine Srbiji. Sjedinjenjem Države SHS sa Srbijom, pobornici takve politike, vidjeli su ostvarenje davno zacrtane ideje širenja i stvaranja “Velike Srbije”. Pitanje ujedinjenja u atmosferi završetka Prvog svjetskog rata, i “slavne bratske srpske vojske” svakako nije ni bilo upitno. Međutim, ono što je trebalo definisati jeste pitanje državnog uređenja buduće države.

Sa prostora Bosne i Hercegovine nije bilo značajnijih istupanja u tom smislu, ali je zato hrvatska, prije svega zagrebačka javnost itekako postavljala pitanje budućeg uređenja države, tj. da li će biti republika ili monarhija.

Početkom novembra 1918., uveliko su započeli pregovori oko ujedinjenja Srbije sa državom SHS. Naime, 6. i 7. novembra u Ženevi je održana konferencija na kojoj su prisustvovali Nikola Pašić ispred srbijanske kraljevske vlade, predstavnici srbijanske opozicije (bivši ministri Drašković, Marinković i Trifković), zatim predstavnici jugoslavenskog odbora (Trumbić, Gregorin i Vasiljević), a Narodno vijeće SHS su zastupali Korošec, Čingrija i Žerjav. Pregovori su završeni usvajanjem deklaracije, koja je predviđala da se ujedinjenje, bar u početku izvrši na konfederativnom principu.

Kako navodi Mustafa Imamović, u knjizi Historija Bošnjaka, Nikola Pašić je bio prisiljen da pristane na takav sporazum. Međutim, po povratku u Beograd, podnio je ostavku na mjesto predsjednika vlade i time anulirao svoj potpis na deklaraciju. Time je omogućio vladi da naknadno odbije prihvatiti navedeni sporazum, što je ona i učinila. Da je Kraljevina Srbija igrala perfidnu političku igru, govori podatak da je odbila dogovor zaključen u Ženevi, tek kada je pitanje ujedinjenja dovedeno pred svršen čin.

Naime, list Narodno jedinstvo prenosi informaciju kako navedeni dogovor nije prihvaćen, jer nije odgovaralo raspoloženju mjerodavnih krugova Srbije, a i sam ga je ministar, predsjednik Pašić potpisao preko volje. Stoga je srpska vlada uskratila odobrenje tom utanačenju i tako je ono postalo bespredmetno. Ujedno je ministar predsjednik Pašić izvukao iz toga položaja konsekvence i demisionirao. Na taj način je pitanje ujedinjenja dovedeno pred svršen čin, na način kako je to odgovaralo Kraljevini Srbiji.

Narodno jedinstvo ne prenosi detalje sporazuma, vezano za oblik državnog uređenja buduće državne zajednice, ali konstatuje da se po zaključcima ciriške konferencije od 7. novembra, država SHS u bivšoj Austro-Ugarskoj priključuje Kraljevini Srbiji i Crnoj Gori, da s njima bude jedno političko tijelo. U navedenoj kolumni navodi se da je Pašić u ime srpske kraljevske vlade prihvatio izjavu Narodnog vijeća u Zagrebu, da se prizna Narodno vijeće, kao najveća organizovana vlast SHS u bivšoj Austro-Ugarskoj monarhiji, a njegova kopnena i pomorska vojska kao saveznička sila.

Jedan od zaključaka konferencije, a koji prenosi Narodno jedinstvo, jeste da se obrazuje zajedničko ministarstvo, koje će brojati 12 članova i zastupati Kraljevinu Srbiju, Narodno vijeće u Zagrebu i njegova izvanjskoga zastupnika, A. Trumbića (riječ je o Jugoslavenskom odboru, op. a), kod sila Antante. Također je dogovoreno da jedan od državnih sekretara tog budućeg ministarstva pripremi materijal za ustavotvornu skupštinu. U takvim okolnostima, krajem novembra intenzivirane su aktivnosti oko ujedinjenja Države SHS sa kraljevinom Srbijom.

Središnji odbor Narodnog vijeća SHS, je na sjednici održanoj 24. novembra 1918. godine, donio odluku o ujedinjenju Države SHS sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom, u jedinstvenu državu SHS. Tom prilikom je izabran odbor od 28 lica koji su imali pune ovlasti, da u sporazumu sa vladom Kraljevine Srbije i predstavnicima svih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori, bez odgađanja provedu organizaciju jedinstvene države, prema posebnim uputama

Njihove zaključke naknadno je moralo ratificirati Državno vijeće (na svom prvom sastanku), sastavljeno od predstavnika Kraljevine Srbije i Crne Gore i članova Narodnog vijeća SHS, pojačani sa predstavnicima Jugoslavenskog odbora u inostranstvu. U sastavu odbora za provođenje ujedinjenja, od bošnjačkih političara bili su Halid-beg Hrasnica i Hamid Svrzo. Odluku o ujedinjenju pozdravio je Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu, na XV sjednici održanoj 25. novembra 1918. godine.

Dolaskom u Beograd, 29. novembra, delegacija Narodnog vijeća na čelu sa dr. Pavelićem, je primljena kod predsjednika beogradske općine, Marjanovića. Na zvaničnom prijemu, dr. Pavelić je istakao došli smo kao predstavnici slobodne države SHS, da izgradimo sa Srbijom i Crnom Gorom jedinstvenu južnoslavensku državu, u kojoj će biti zajamčena sloboda, samostalnost i teritorijalna individualnost svakom plemenu. Dr. Pavelić, kao i drugi članovi delegacije, bili su u audijenciji kod regenta Aleksandra.

Prilikom audijencije bošnjačkih predstavnika, Hrasnice i Svrze, regent im je prenio da će u novoj državi vladati najveća vjerska sloboda. Iako su u početku svi članovi delegacije stajali pri uputstvima koja su imali, da se buduća država uredi na federalnom principu, od toga su tokom pregovora morali odustati. Umjesto naputka, delegacija je 1. decembra 1918. godine, podnijela regentu jednu adresu, kojom ga poziva da u ime kralja Petra preuzme vlast u čitavoj državi. Tim činom udaren je temelj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sa dinastijom Karađorđevića na čelu.

Regent Aleksandar primio je adresu Narodnog vijeća SHS i izjavio da preuzima, u ime kralja Petra I, kraljevsku vlast u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Činom ujedinjenja prestala je funkcija Narodnog vijeća. U obavijesti predsjedništva Narodnog vijeća, od 3. decembra o proglašenju države SHS, upućenoj Narodnoj vladi za Bosnu i Hercegovinu, između ostalog stoji ovim aktom prestala je funkcija Narodnog vijeća, kao vrhovne suverene vlasti države SHS na teritoriju bivše Austro-Ugarske monarhije. Sa konstituiranjem ministarstva prestaće i njegova administrativna funkcija, koju će sve dotle voditi predsjedništvo Narodnog vijeća u sporazumu sa srpskom vladom.

Ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom pozdravio je Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu, na svojoj XVII sjednici, od 2. decembra 1918. godine.

(Članak je izvadak iz naučnog rada Omera Zulića iz tuzlanskog Centra za istraživanje moderne i savremene historije objavljen pod naslovom „Ulazak Bosne i Hercegovine u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca prema pisanju Barodnog jedinstva“)