Dramska TV-serija iz 1986. godine Misija majora Atertona prikazana je u redovnom programu tadašnje jugoslavenske Televizije Sarajevo. Sadržaj prati sudbinu tri operativca britanske tajne vojne službe predvođene majorom Terrenceom Athertonom na Balkanu. Oni su trebali u jeku velikog evropskog rata provjeriti ko se bori na kojoj strani 1942. godine, prvenstveno na relaciji partizani – četnici. U toj dramskoj priči indirektno se nakratko spominje istrebljenje Bošnjaka Podrinja izvršeno od Ravnogorskog pokreta, tada još bez upotrebe termina genocid.

Kako je poznato, mnogi jugoslavenski filmovi obrađivali su Drugi svjetski rat na filtriran način. Četnici i ustaše uglavnom su prikazivani kao saradnici njemačkih ili italijanskih okupatora, izbjegavajući spomen o civilnim žrtvama njihovih akcija, osim kada je riječ o simpatizerima partizana ili ondašnjih komunista. Logor Jasenovac i još neka stratišta za koja su odgovorne ustaške formacije donekle su bili filmski obrađeni, ali četnički masovni zločini nad civilima u Podrinju, Sandžaku i Krajini malo su ili nimalo spominjani u filmovima.

Također, saradnja četnika i partizana bila je tabuizirana tema. Nije se tada govorilo ni o tom famoznom “spašavanju” američkih pilota koje se obrađuje filmom Heroji Halijarda Radoša Bajića, a koji je izazvao toliko pažnje ovih dana. Ljudi koji nisu bili upoznati s tim činjenicama, računajući i simpatizere četništva kao i njihove žrtve, ostajali bi zbunjeni posthumnim vojnim nagradama za četničkog (vojsko)vođu Dražu Mihailovića, koje su uručivane u SAD-u. I dan-danas ima pozamašan broj ljudi u Bosni i Hercegovini koji ne znaju za vojnu, političku i stratešku saradnju više američkih državnih administracija, bilo republikanskih ili demokratskih, svejedno, i Dražinog Ravnogorskog četničkog pokreta. Engleske i francuske političke i vojne veze s velikosrpskim projektima bile su manje-više poznate i prije, uz određena informativna ograničenja, ali mnogi nisu bili upoznati s američkim vezama, a čini se da nisu previše ni danas. Po brojnim komentarima po elektronskim medijima i društvenim mrežama može se opaziti kako nedostaje znanja i svijesti o ovome. Zato je trailer Bajićevog filma Heroji Halijarda, preko kojeg se obrukao ovogodišnji Sarajevo Film Festival (iako mu nije prvo brukanje), taj, kako ga nazvaše – “najveći kulturni događaj” koji imamo, naveo ogroman broj komentatora na internetu da pokažu svoje neznanje o ovoj temi. Stoga, evo da posložimo stvari ne bismo li makar malo umanjili zbunjenost, pogotovo one domaće filmske publike koja se zanima za povijest, i onih kritičara koji pravdaju ovo najnovije interno ponižavanje Sarajeva.

Dugotrajno savezništvo ravnogoraca i američkih supremacista

U sarajevskom Oslobođenju, kako se i očekivalo, pravda se Bajićev film tvrdnjom da uopće nije ni prikazan, da je pušten samo kratkotrajni trailer. Neko očigledno gubi živce pa je sve one koji nisu zadovoljni povratkom četništva u Sarajevo nazvao “bijesnim psima”. U članku saradnik Oslobođenja poredi njemačko-austrijski film Hitler, posljednji dani Olivera Hirschbiegela s filmom Radoša Bajića. Poredi ga kao da je taj film slavio Hitlera, iako to nije bio slučaj, za razliku od Bajićevog filma, koji slavi ravnogorce i prilagođava prošlost aktuelnim velikosrpskim interesima. Da li je to autor teksta u Oslobođenju učinio po vlastitom nahođenju ili po diktatu uredništva redakcije, zapravo po vlastitom neznanju ili svjesno, nije toliko važno koliko je bitno da se publika zamajava ispadima sarajevskih dnevnih novina projugoslavenske orijentacije.

Međutim, možda najznačajniji dio članka nalazi se u dijelu priče u kojem se spominje kako su Dražu Mihailovića svojevremeno odlikovali američki predsjednik Harry Truman i budući francuski predsjednik Charles de Gaulle. Ovo je detalj na kojem možda najviše padaju samozvani sarajevski antifašisti. Ne znaju kako da uklope u svoje pametovanje činjenicu da su Sjedinjene Američke Države bile na strani velikosrpske politike, nekada više direktno a nekada poluskriveno – od 1941. godine izravno i transparentno, a od 1991. godine pa nadalje poluskriveno. Odatle i objašnjenje da se iz vizure Ambasade SAD-a u Bosni i Hercegovini tolerira postojanje ulica nazvanih po vojvodi Đujiću u Istočnom Sarajevu, kao i ulice i spomenici posvećeni đeneralu Draži širom Rs-a, ali im zasmeta kada se neka ulica nazove po generalu Armije Republike Bosne i Hercegovine Mehmedu Alagiću.

Da li su Mihailovićeve jedinice zaista spasile pet stotina američkih pilota u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata ili je taj broj manji ili veći – manje je bitno. Važniji detalj jeste da su četnički masovni zločini nad hiljadama civila – Bošnjaka, Hrvata, Albanaca i Srba koji ih nisu podržavali – donekle ostali u sjeni romantično patetične priče o spašavanju pilota. Taj detalj omogućava domaćim samozvanim antifašistima, ali i američkim diplomatama, da legaliziraju jednu vrstu rasizma, iako su svi oni deklarativno protiv rasizma. Na ovaj se način životi manjeg broja američkih pilota mnogostruko više vrednuju od života hiljada civila, među njima i djece. Dovoljno je bilo da četnici spase nešto pilota – ali američkih, ne bilo čijih – i automatski ih se amnestira za masovne zločine, uglavnom pokolje, silovanja, pljačke i istrebljenja.

Tokom napada Jugoslavije na Bosnu i Hercegovinu devedesetih godina prošlog stoljeća nove generacije velikosrpskih uzdanica nisu imale priliku spasiti američke pilote. Oboren je, doduše, jedan američki pilot NATO avijacije 1994. godine, ali ga srpska vojska nije spašavala nego ga je htjela zarobiti. Onda se malo i američka diplomatija naljutila na njih, ne zbog genocida i etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini nego zbog jednog američkog pilota, čiji se život više cijeni od hiljada drugih.

Rasizam, dakako, ne mora biti vezan samo za boju nečije kože ili oblik lica, postoji više vrsta rasizama, od kulturnog do socijalnog i genetskog. Koji su odabrali neki sarajevski mediji i javne ličnosti ostaje za procjenu.

U međuvremenu, za one koji još ne znaju, u Sjedinjenim Američkim Državama i dalje stoji nekoliko velikih javnih spomenika posvećenih četničkim vojvodama. Tokom četrdesetih godina 20. stoljeća u Americi je izlazio strip za djecu o đeneralu Draži kao gerilskom borcu protiv Njemačke, s bajkovitim i lažljivim pristupom ovoj temi. Vrhunac je bio propagandni holivudski igrani film iz 1943. godine posvećen Mihailoviću i njegovim četnicima, koji znatiželjnici još mogu naći na YouTubeu. Savezništvo s Amerikancima neki velikosrbi slave i tako što se povremeno pohvale kako je srbijanska zastava bila okačena iznad američke Bijele kuće krajem Prvog svjetskog rata i kako je čuveni američki predsjednik Woodrow Wilson podržavao Srbe, politički, diplomatski, vojno. Mnogo ljudi ne zna, jer se izbjegava o tome javno govoriti, da nije pametno slaviti potporu dobijenu od osobe kakva je bio Wilson. Isti onaj Wilson po kojem se već decenijama zove popularno šetalište u Sarajevu.

Inače, taj predsjednik nije imao nikakve veze s Bosnom i Hercegovinom.

Koga još iznenađuje stare činjenice

Ostaje činjenica da je Woodrow Wilson bio bijeli rasist i pobornik poznate terorističke organizacije Ku Klux Klan te daje provodio segregaciju u različitim američkim državnim službama. Ipak, većina Srba ovog američkog predsjednika slavi i danas, jer, kako je već davno utvrđeno, savezništvo s moćnom državom, ili moćnom rasom, ima primat nad savezništvom s vlastitim susjedima kojih se smatra “genetskim otpadom”. Podaništvo je očigledno u toj priči. No, kako onda definirati podaništvo sarajevskih javnih osoba, kulturnjaka posebno, prema onima koji ponižavaju i njih i sebe, samo na različite načine.

Treba istaći kako nije pretjerano čudno što se trailer filma o četnicima kao herojima koji spašavaju američke pilote provukao u Sarajevo, jer se čini kao da je napravljen raspored između režisera Radoša Bajića i mlađeg mu kolege – Borisa Malagurskog. Bajić se bavi ravnogorcima iz onog rata, a Malagurski velikosrpskom politikom iz posljednjeg rata, uzrokovanog velikosrpskom agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Oba su rata za sobom ostavila genocid nad Bošnjacima. Malagurski se krišom uvukao u Sarajevo prije nekoliko mjeseci, sa svojim dokumentarcem, preko domaće medijske pete kolone. Zajedničko i onim sarajevskim “novinarima” koji su pravdali ili čak branili revizionizam Malagurskog, kao i ovima koji sada brane i pravdaju Bajićevu romantičarsku reviziju domaćeg historijata, jeste manipulacija vlastitom publikom, bilo da je riječ o onima koji čitaju Oslobođenje ili o onima koji samo idu u kino. Ako se nekome ne svidi ni jedno ni drugo, onda ga fini gradski novinari proglase bijesnim psetom.

Mnogi su prije nekoliko mjeseci pravdali film Malagurskog time što se tvrdilo kako nije bilo prilike da ga se pogleda prije upućivanja kritika. Istovremeno, oni sami nisu pogledali njegove ranije uratke pod naslovom Težina lanaca. Da jesu, možda bi im bilo jasnije o kome i o čemu je riječ. Slično je i s Radošem Bajićem. On je mnogo prije ovoga o Halyardu snimio serijal o Draži Mihailoviću s romantičarskim prikazom đenerala naslova Ravna gora. Nema, dakle, iznenađenja, i jedan i drugi publici su i medijima stavili do znanja šta im je cilj i ko im je meta, ali na manipulativan način. U Sarajevu su im manipulacije uglavnom uspjele, zasad. Ne zato što su oni dobri režiseri, nego zbog petokolonaškog odnosa mnogih sarajevskih medija prema njima.