Za ratne zločine Hrvatskog vijeća obrane (HVO) počinjene na teritoriji općine Bugojno do sada je podignuta jedna optužnica. Podiglo ju je Tužilaštvo BiH u junu 2008. godine. Njome je Slavko Šakić, uhapšen mjesec ranije, optužen da je od 17. do 28. jula 1993. godine, kao pripadnik jedinice HVO-a za posebne namjene „Garavi“, učestvovao u nezakonitom hapšenju civila bošnjačke nacionalnosti, zatvaranju u motelu „Akvarijum“ i držanju u nečovječnim uslovima, mučenju i tjeranju na prisilne radove, te da je krajem jula iz „Akvarijuma“ odveo jednu osobu, čije je tijelo pronađeno u augustu iste godine. Šakić je izveden pred Sud BiH, izjasnio se da nije kriv, ali je, nenadano, pred sami početak suđenja priznao krivicu. Kazna mu je izrečena 28. septembra 2008. Osuđen je na 8,5 godina zatvora.

Šakićeve zločine nalazimo opisane u izjavama prikupljenim od Instituta za genocid Univerziteta u Sarajevu. Svjedok A. K. iz Vrbanje izjavljuje: „Tog istog dana, dakle 26. 7. 1993. godine, oko 22:00 sata, u zatvorske prostorije ušao je Slavko Šakić, a s njim je bio i Željko Pavić. Šakić je nosio automat u ruci, a imao je i pendrek. Kako je Basara ležao odmah do vrata, Slavko Šakić je počeo da ga šutira nogama, a zatim je Mehmeda Tankovića udario kundakom automata u predio glave, dok je Abdulaha Bevrnju udarao šakama i pendrekom. I mene je udario nogom u predio glave, a također i Selmira Šehića, kojem je potekla krv iz nosa. Šakić je govorio i u dva navrata pitao: 'Večeras moram nekoga zaklati, ko će dobrovoljno?' (...) Nakon toga Šakić je prozvao, odnosno pokazao na Sihanuka Karabega, Bahrudina Šeremeta, Selmira Šehića i jednog od Karagića, rekavši im da ustanu i da će ubiti jednog od njih četvorice. Svakog od njih je pitao koliko ko ima djece i samo je Selmir Šehić rekao da nije oženjen i da nema djece. Šakić je Željka Pavića poslao da donese žicu i sablju i, kada je Pavić to donio, Šakić je vezao ruke Selmiru Šehiću i izveo ga iz prostorije gdje smo bili zatočeni. Ubrzo potom čuo sam da stavlja u pogon motorno vozilo. (...) Selmir se nakon ovoga više nije pojavio, niti je bilo ko od nas smio da pita šta je bilo sa Selmirom. Znam da je sutradan Smajo, jedan od zatvorenika, čistio auto, a kada sam ga pitao za to auto, rekao mi je da je bilo krvavo i da ga je oprao.“

ZLOČINI U „AKVARIJUMU“

I svjedok V. K. iz Vrpeći, civil kojeg su pripadnici HVO-a uhapsili 18. jula 1993. godine, bio je prisutan kada je Slavko Šakić vezao Selmira i odveo ga. Iz njegovog svjedočenja saznajemo da je Selmir imao 20 godina. I svjedok B. Š. iz Vrbanje bio je prisutan kada je Šakić odveo Selmira i njegov opis događaja podudara se s pričama ostalih svjedoka koji su posljednji put vidjeli Selmira Šehića kako ga svezanog odvodi Šakić.

Svjedok A. K. se i sam našao na udaru: „Šakić mi je naredio da legnem potrbuške na patos, a kada sam to uradio, rekao mi je da pružim desnu ruku na kojoj je ugasio cigaru, čik bacio na patos, a zatim naredio da ga uzmem ustima i pojedem, što sam i učinio. Nakon toga je na patos bacio foliju od cigareta, naredio da je uzmem jezikom i pojedem, što sam, također, morao učiniti. (...) Naredio mi je da oližem njegove vojničke čizme i da poližem pljuvačku koju je prethodno ispljunuo na patos. Sve sam to morao da uradim. (....) Udario me je pendrekom iza uha, od kog sam udarca bio u polusvjesnom stanju, a Šakić je pendrekom nastavio da me udara po leđima...“ Na kraju je Šakić premlatio i preostale zatočenike, natjeravši ih da ližu krv s poda.

Prema svjedočenju B. Š. iz Vrbanje, u „Akvarijumu“ su bile zatočene 44 osobe, od toga, 28 muškaraca i 16 žena. Svjedokinja A. K., opisujući situaciju od 21. jula 1993., kaže: „Tada je bilo oko 16:00, ulaze dva bojovnika sa šljemovima na glavama. Jednog od njih sam odranije poznavala iz viđenja, jer sam ga zapazila i prije rata kao konobara u ugostiteljskom objektu koji su držali Udiljci. Kasnije mi je Sutka kazala da se taj bojovnik zove Josip Kovačević zvani Koča, a za drugog sam saznala da mu je nadimak Tarzo. Po ulasku u tv-salu ta dva bojovnika su skočila na mene i Soraju, a zatim nam stavljaju nož pod grlo i prijete mitraljezom, tražeći od nas da kažemo ko je ubio Vučka (Mijo Vučak zvani Mićo, pripadnik jedinice 'Garavi' HVO-a, poginuo tokom napada na Vrbanju, nap. aut.). (...) Na povratku iz kuhinje ispred ulaza u objekat motela zapazila sam muškarca u civilnoj odjeći, kasnije sam saznala da je iz Turbeta. Taj mladić je ležao na tlu, bio je krvav od rane koju je zadobio prilikom prisilnog kopanja rovova. Ranjen je u zglob noge, a tom prilikom više bojovnika, koliko se sjećam, bila su trojica, psuju mu 'balijsku majku' i šutiraju po svim dijelovima tijela govoreći što nije ostao braniti Turbe.“ Iz svjedočenja V. K. saznajemo da se mladić iz Turbeta zvao Adis i da je V. K. bio s njim kada je ranjen u nogu, a iz svjedočenja B. Š., koji je isto bio prisutan na kopanju rovova, da Adisu nije ukazana liječnička pomoć tog dana.

„Istog dana“, stoji u daljem svjedočenju A. K, „21. jula 1993, HVO je zauzeo naselje Vrpeć (...) i bojovnici su u zatvor doveli i tri malodobna dječaka iz Kordića, koje su izvodili na hodnik i tukli, tražeći da im kažu ko je na topovima ARBiH. Tog su dana bojovnici pljačkali i donosili iz muslimanskih kuća vrednije stvari i robu, a između ostalih zapazila sam da je opljačkanu robu donosio i Milijan Kolak.“ Sutradan, 22. jula 1993, prema svjedočenju A. K., bojovnici su pokupili sav novac i nakit od zatočenika. „Pljačku su izvršili bojovnici koji se prezivaju Udovčić, braća (...) i njihov rođak Pero. (...) Vidjela sam da je jedne prilike Željko Pavić nakon verbalnog provociranja pendrekom po glavi udario zatvorenika koji se preziva Basara.“ Svjedokinja A. K. kaže da je „tu glavni bio Tomo Čović, a njegov zamjenik Zlatko Zelić.“

Ali nisu svi bili neprijateljski raspoloženi. A. K. je kazala da su nju, i još dvije zatočene djevojke, neki od vojnika HVO-a spasili silovanja tako što su ih doveli da spavaju u sobu u kojoj su oni boravili, ističući ime Ivice Lozića. Posebno je opisala noć kada ju je izvjesni Krajina, pijan, oteo iz sobe, te je iz njegovih ruku spasio jedan „bojovnik iz Vrpeći“ koji je razvalio vrata sobe u koju ju je Krajina odveo.

Svjedok V. K iz Vrpeći, civil, kojeg su pripadnici HVO-a uhapsili 18. jula 1993. godine, svjedočio je o odvođenju na kopanje rovova i premlaćivanju: „Svaki dan smo išli kopati rovove prema položajima ARBiH sve do razmjene, a u večernjim satima ekstremisti HVO-a su dolazili u podrum da nas tuku.“ Zatočenici su razmijenjeni 29. augusta 1993. godine, a kada se V. K. vratio u Vrpeće, njegova kuća je bila spaljena, pred njom je našao oca ubijenog pucnjem u glavu, a pred susjednom kućom vidio je tijela Hatidže Karagić i njene kćerke Hajrije.

I svjedok B. Š. iz Vrbanje vođen je na kopanje rovova: „Sutradan smo opet išli na kopanje rovova, a ispred zatvora su nas pitali koje smo godište. Ja sam rekao da sam 1953. Za izgovorenu riječ hiljada, a ne tisuća, tada sam dobio dva udarca. Između ostalog, morali smo po njihovom naređenju pjevati ustaške pjesme i spominjati dr. Antu Pavelića.“

MASAKR U VRBANJI

Na „A listi“, spisku osumnjičenih za ratni zločin protiv kojih ima dovoljno dokaza za podizanje optužnice, koju je još 2004. Haški tribunal dostavio Tužilaštvu BiH, a koju je nedavno objavio portal „Istraga“, nalaze se imena sedam osumnjičenih da su zločine počinili na prostoru općine Bugojno. Ista imena izgovorit će i Abdulah Jeleč, predsjednik Udruženja za odbranu tekovina odbrambeno-oslobodilačkog rata iz Bugojna, govoreći da je SIPA još 2007. kompletirala cijeli slučaj protiv pripadnika HVO-a, jedinice „Eugen Kvaternik“, koji su u julu 1993. ubili 54 civila bošnjačke nacionalnosti iz mjesta Vrbanja, Vrpeć, Crniče, Donjići i Čaušlije. Imenima Ivice Barnjaka, Tomislava Čolića, Pere Galića, Josipa Kovačevića, Perice Marića, Nikole Šakića i Ivice Vučaka, Jeleč će dodati i imena Vinka Žuljevića i Slavka Šakića. Jelečeve riječi djelomično će biti potvrđene u maju 2015. godine, kada, nakon vijesti da je umirovljeni pukovnik HVO-a Vinko Žuljević zvani Klica, nekadašnji zapovjednik Antiterorističke grupe „Garavi“, ubijen u Zagrebu, Tužilaštvo BiH potvrdi da je protiv Žuljevića vođena istraga.

Svjedok M. Ž. iz Kandije, pripadnik HVO-a, u svojoj izjavi kazat će: „Kao jednu od ekstremnih postrojbi HVO-a u Bugojnu, koja je doprinosila i provocirala sukob HVO i ARBiH, ističem 'Garave', koji su formirani početkom rata. Ovom jedinicom zapovijedao je Vinko Žuljević zvani Klica, rodom s područja G. Vakufa. Ta jedinica je mahom sastavljena od vojnika čije je ponašanje bilo nenormalno u svakom pogledu, sklonih ubistvima, razbojništvu, tučama i kriminalu svake vrste.“ Svjedok D. N. iz Bugojna, pripadnik MUP-a HZ HB, kazat će da je jedinica „Garavi“ rasformirana zbog razbojništava i da je Žuljević tada otišao u Split, odakle se vratio „prije sukoba ARBiH i ekstremista HVO te ponovo formirao jedinicu 'Garavi'“. „Nosili su fašističke oznake na uniformama, ali se protiv njih ništa nije preduzimalo. Te fašističke oznake su 'kukasti krstovi', oznake 'U' i druge.“

Svjedoci, braća Z. K. i M. K., svjedočili su o pokolju u Vrbanji. Oni su se desetak dana skrivali u zasadima graha. „Za to vrijeme“, priča M. K., „jeli smo zelen, krastavce, goveđu repu, luk i drugo povrće. Dok smo se nalazili u grahu, mogli smo vidjeti kretanje zločinaca koji su ubijali i palili i pljačkali sve što se moglo odnijeti i prisvojiti iz naših kuća.“ Mnoga ubistva vidjeli su vlastitim očima. M. K. kaže: „Poznato mi je da su ti zločinci ubili Zenuha Čizmu, što sam vidio. Vidio sam da su njega i nekog Vehbiju i još jednog kojem ne znam podatke, a zovu ga Sejo Alin, uhvatili, mučili ih, natjerali ih da međusobno vrše perverzne radnje, skidali ih gole, te su Vehbiju razapeli na šiljke, nešto su ga ispitivali i potom su u njega pucali. Kasnije su tijela ovih nađena iznakažena.“ M. K. je poslije prisustvovao otkopavanju masovnih grobnica u Vrbanji: „Jedna je bila s tri leša kod bazena, jedna sa sedam zajedno zakopanih Muslimana, među kojima i dvije žene spaljenih nogu (bila je kod kuće Alije Grižić). Jedna je bila s 27 ubijenih civila Muslimana, među kojima starci, žene i djeca, kod Velagića kuće. Jedna s dva leša Muslimana u Liskama više bazena, a kod jednog od zakopanih nedostajala je glava.“ Z. K. kaže: „Sve te užasne stvari počinile su naše komšije od kojih najveći broj poznajem. Oni su naše mjesto potpuno uništili, gdje su uništili 92 muslimanske kuće, 41 štalu, raznesena je kompletna pokretna imovina, stanovništvo rastjerano ili pobijeno.“

Svjedok D. N. opisuje kako su se povlačili kada ih je ARBiH potjerala iz Vrbanje: „U toj koloni je bilo oko 300-500 bojovnika HVO-a, oko 100 putničkih vozila, desetak tamića, jedan oklopni transporter i tenk 'Jure', koji je i dalje vozio bojovnik Zec. Na začelju kolone bili su pripadnici 'Garavih' i brigadne policije. Sva vozila su natovarena raznom opljačkanom robom. Kada smo došli do četničkih linija, oni su pregovarali s četnicima i mi smo se njima predali, odnosno mislili smo se predati, ali dogovor nije uspio, pa smo vraćeni prema Dubokoj, gdje smo, također, naišli na četnike. Tu je razgovarao s četnicima Pavo Dragun, izgleda da je četnicima platio u novcu, pa su se pripadnici HVO-a predali četnicima i većina civila. Propušteni smo dalje prema Raduškom Kamenu. Tada smo stigli u Prozor.“

GRUPNA SILOVANJA

Veliko zlo se sručilo na pleća svjedokinje Š. S., izbjeglice iz Donjeg Vakufa koja je utočište našla u naselju Vrbanja. Ona je svjedočila da su je u zahodu kafane „Ritmo“ silovala petorica pripadnika HVO-a. „Prvi mi je naredio da se skinem, pri tome je imao čarapu preko glave i lica, prislonio me uza zid i izvršio silovanje. Ja sam se pokušala odbraniti, ali mi je on udario šamar i zaprijetio da će me ubiti ako se budem opirala i vikala, pa nisam smjela ni vrištati ni vikati dok me silovao i to je vršio oko 15 minuta. I ostala četvorica su imali čarape preko glava i lica i svaki od njih mi je prijetio da će me ubiti ako se budem branila i vikala. (...) Nakon što me je peti silovao izveli su me iz WC-a ove kafane i pred kafanom sam vidjela da je jedan pripadnik HVO-a izvadio nož iz korica i ponio ga prema vratu moga sina. Upravo je utom tu stigao, u svom autu, Mladen Harambašić i spriječio toga da mi sina zakolje.“

Svjedokinja Š. S. je detaljno opisala kako su je pred tom kafanom natjerali da gleda kako kolju jednog civila, nad kojim su se prije toga strahovito iživljavali. Sutradan su „doveli civile, uglavnom starije ljude iz Vrbanje, Smaju Hodžića, Ahmu Čizmu, star oko 80 godina, Zahida Čizmu, otprilike tih godina, i Refika Elkaza, kojem je potekla krv. (...) Poslije su ih odveli prema naselju Vrbanja i tu ih odmah ubili.“ Navečer su došli i odveli je u jednu kuću, gdje su je silovala desetorica. „Neki od njih su mi rekli da će mi dijete ubiti ako se budem derala, a neki su me tjerali da se okupam, a potom su me silovali. To je trajalo od 22:30 do negdje 02:30 iza pola noći. Na kraju su me silovala dvojica zajednički od njih i pritom sam se onesvijestila.“ Poslije je zatočena u „Akvarijum“, gdje ju je silovao „jedan ekstremista HVO-a, plav, kovrdžave kose, krupan, debeo, star vjerovatno nešto više od 30 godina.“