Politička i medijska eskalacija između Alžira i Maroka dostigla je novi nivo prošle sedmice, nakon najave otvaranja predstavništva takozvane Marokanske Republike Rif, u glavnom gradu Alžira. Ovo je bio potez za koji neki kažu da je bio odgovor, iako sa zakašnjenjem, na brojne marokanske izjave o podršci Kraljevstva pravu na samoopredjeljenje za “kabilijski narod” u Alžiru, koje su zvanični predstavnici dali u UN-u i raznim drugim međunarodnim forumima prije nekoliko godina. Oni su to tada smatrali odgovorom na stav Alžira u korist Saharajevaca u Zapadnoj Sahari.

Dakle, suočavamo se s novim nivoom eskalacije u odnosima Alžira i Maroka, koji je započeo čak i prije sukoba oko pitanja Sahare 1975. godine, suprotno opće prihvaćenom stavu. Bez obzira na to u kom trenutku u historiji govorimo o zvaničnim odnosima Alžira i Maroka, nikada im nije nedostajalo opreza i sumnje, u najmanju ruku, između dva vladajuća sistema koja su politički i ideološki različita. Čak i kada su na površini prolazili kroz periode zatišja, odnosi nikada nisu dostigli tačku kojoj su se dva naroda nadala. Nikada nisu ni slutili da će to pitanje dostići nivo igranja na duboke veze koje ujedinjuju njih i sve druge zemlje u Sjevernoj Africi, poput Amazigha (Berbera). Kao primjer ovoga, pogledajte drevni narod Rif u zapadnom Alžiru i zagrljaj koji je alžirska revolucija dobila među ljudima u regiji od prije-oslobodilačkog rata nadalje.

Nivo eskalacije se u novije vrijeme povećao ulaskom novih regionalnih i međunarodnih aktera i polarizacijom Rabata i Alžira zbog normalizacije odnosa između Maroka i Izraela u vrijeme kada se u alžirsku diplomatiju vratila neka vitalnost, nakon dubokog sna tokom vladavine predsjednika Abdelaziza Bouteflike (1937-2021), koji je u teoriji imao alate da doprinese rješavanju ovog sukoba, ali to nije učinio.

Bouteflika je rođen u Maroku i imao je direktne odnose s marokanskim elitama i političkim strankama. Kao ministar vanjskih poslova Alžira kada je sukob eskalirao 1975. godine, znao je o tom pitanju. Međutim, stagnirala je za vrijeme njegovog mandata (1999-2019) i prije toga, kada je Alžir prolazio kroz sigurnosnu i političku krizu u kojoj se to pitanje nije rješavalo. Svijet je to ignorirao, a to je možda pomoglo da se pogorša, jer je tako dugo ostao neriješen.

Odnos snaga se nije ozbiljno promijenio između Rabata i Alžira. Zajedno s međunarodnim ovlastima, dozvolili su da pitanje ostane na kontrolisanom nivou eskalacije ograničen na direktnu vezu između Maroka i Alžira čiji je utjecaj bio prosječan na međunarodnom nivou i nije stvarno prelazio ograničeni regionalni kontekst. I jedni i drugi znali su kako da distanciraju svoja pitanja od arapskog regionalnog okvira, unutar kojeg se nije očekivalo da se pronađu rješenja, zbog paralize koja je bila i još uvijek karakterizira regionalnu krovnu organizaciju, Arapsku ligu. Međutim, neki članovi Lige počeli su drugačije da se bave ovim pitanjem u korist Maroka.

Rabat je znao kako iskoristiti svoje odnose sa arapskim zemljama u Zaljevu kada je američki stav iznio predsjednik Donald Trump neposredno prije nego što je napustio Bijelu kuću, a uspio je iskoristiti te odnose u arapsko-izraelskom sukobu koji se tiče Maroka i Izraela. Cionistička država je uspjela pronaći izlaz za sebe u Sjevernoj Africi, što znači da vjerovatno možemo očekivati ​​da će se ovaj trend nastaviti ako se Trump vrati u Bijelu kuću sljedećeg januara. U slučaju reizbora sadašnjeg predsjednika Joea Bidena, u najboljem slučaju će prevladati stagnacija.

Za razliku od prisustva koje je karakterisalo ovaj dosije u Africi, sa svim posljedicama po Maroko, koji je godinama bojkotovao Afričku uniju (ranije Organizaciju afričkog jedinstva), to je arena u koju se Kraljevstvo tek nedavno vratilo kako pokušava da dobije pozicije koje je alžirska diplomatija iskoristila u njenom odsustvu. Štaviše, Zapadna Sahara se pridružila Uniji, što se smatra jednom od najvažnijih diplomatskih pobjeda zagovornika tog pitanja.

Dolazak kralja Muhameda VI u Maroko nije shvaćen kao prilika za poboljšanje odnosa sa Alžirom.

Naslijedio je svog oca, kralja Hasana II, čiji su se historijski odnosi sa Alžirom stalno pogoršavali, za razliku od njegovog prethodnika Muhameda V, koji je imao pozitivniju viziju i odnose sa svojim susjedom. Za vrijeme Hassanove vladavine izbio je rat odmah nakon nezavisnosti Alžira 1963. godine.

Štaviše, Alžir je mogao iskoristiti dolazak predsjednika Abdelmadjida Tebbounea na vlast nakon Bouteflikine smrti da poboljša odnose s Marokom. Tebbouneovo preuzimanje uzde stvorilo je uglavnom ispravan utisak da marokansko-alžirski sukob ide dalje od pojedinaca, i da se više radi o političkim tendencijama koje utiču na zemlje i njihove strateške interese.

U vrijeme kada postoje vrlo negativni znaci, kao što je mala trka u naoružanju između dvije zemlje, neke snage unutar odgovarajućih režima mogle bi razmišljati o upotrebi vojne sile, čak i na ograničen način, kako bi pomaknule to pitanje naprijed. Međunarodni događaji poput genocidnog rata Izraela protiv Palestinaca i rata Rusije i Ukrajine povećali su tenzije širom Bliskog istoka, Sjeverne Afrike i Mediterana čije su zemlje možda više od drugih pogođene posljedičnom energetskom krizom.

Alžir je mnogo više profitirao u ovoj krizi, ali to još nije pretočio u nešto pozitivno u svojim stavovima s Marokom o kontroverznim pitanjima, nakon uspjeha potonjeg u svojim pozicijama po pitanju Z. Sahare. To je postignuto, na primjer, odnosima Rabata sa Španijom, Francuskom i Njemačkom na račun pozicije Alžira, čiji su zagovornici otpali širom svijeta. Alžirska diplomatija je daleko od toga da se tome prilagodi onoliko brzo koliko treba.