Radio Mostar je (zajedno sa sedmičnom novinom Sloboda) bio sastavni dio Informativnog centra Mostar. Osnivač ICM-a je bio SSRN Mostar (Savez socijalističkog radnog naroda). Bila je to, dakle, javna radiostanica u službi svih građana Mostara. Program Radio Mostara nije bio cjelodnevni - subotom programa nije ni bilo, a nedjeljom samo prijepodne (odnosno do 13:00) Predratni saradnici Radio Mostara su bili: Mirela Družinec Bruk , Alenka Gološ Bruk, Aleksandra Saška Čoković, Anes Čustović, Dario Terzić,5 Amela Ugljen, Jasna Badžak, Sandra Nuspahić.

Već prvih dana rata Radio Mostar počinje djelovati na jedan sasvim novi način. Način rada kakav može biti vrlo zanimljiv svim teoretičarima novinarstva i medija uopće. Novinari postaju spikeri, a jedine informacije koje mogu biti objavljene su, ustvari, klasična obavještenja za štampu. Prije svih ona koje potpisuje Glavni stožer HVO-a. S vremena na vrijeme stignu i informacije iz ratne bolnice, vodovoda, elektroprivrede. Ponovo, najstrože kontrolisana saopštenja za štampu. I tako mjesecima. Period je to kada Mostar (kao i cijelu Bosnu i Hercegovinu) napušta veliki broj stručnjaka, profesionalaca u poslu, a među njima i novinari.

Hrvatski radio - Postaja Mostar

Nakon 5. aprila 1992. mostarski eter neće nikada biti kao što je bio do tada. Ovo je i zvanični kraj gradske radiostanice, one koju slušaju i kojoj, prije svega, vjeruju svi stanovnici jednog (jedinstvenog) grada. U programu Postaje se čuje isključivo hrvatski jezik, neko će ustvrditi „hrvatskiji“ i od onog koji se mogao čuti sa valova Hrvatskog radija Zagreb. Glavne informacije su, zapravo, saopćenja za tisak HVO-a. Vijesti i informativa su tih dana skoro jedini program. Tek kasnije dolaze i prve reportaže.

Na početku su u programu čitane poruke koje su dolazile preko pošte ili radioamatera, mada je i tu bilo cenzure.

Općepoznato je da u ratnim uslovima muzika u programu radija postaje vrlo bitna. Muzika je vrlo moćan medij, ima snažan društveni utjecaj, jako je komunikacijsko sredstvo i izaziva emocionalne reakcije. Ulaskom u rat muzički se program njemačkog radija okrenuo vojnoj glazbi, raznim marševima i koračnicama. Nije to bila slučajnost. Naime, popis nepoželjnih izvođača i skladatelja bivao je sve duži.

Nešto se slično dogodilo i na Radio Mostaru. Jugoslavenski, odnosno srpski izvođači su sklonjeni u stranu. Insistira se na hrvatskim izvođačima i, prije svega, na pjesmama jakog nacionalnog naboja.

Uz HVO saopćenja za tisak koja su se u programu Hrvatske postaje Mostar „vrtile“ tokom cijelog dana, mogli su se čuti i novinarski komentari, crtice čiji su autori najčešće bili Zlata Brbor i Veselko Čerkez. Informacije su stizale u ovaj podrum duboko ispod zemlje, a novinari su pozivali podrumaše da izađu na ulicu i brane Domovinu. Od novinara tu su još i: Mario Vrankić, Omer Tipura, Mirela Družinec (Bruk), Alenka Gološ (Bruk), Aleksandra Saška Čoković, Anes Čustović, kasnije je došla i Kristina Čule. O čujnosti programa se brine tehnička ekipa sa starog Radio Mostara: Džemal Šunje, Željko Markotić, Asim Manjgo, Saša Bakija, ali su oni kasnije zamijenjeni novim kadrom. Jasenko Lasta je bio važan član tehničke službe, rizničarka Dženana Dedić, vozač Salem Čustović.

Srpski radio Mostar

Kako je Radio Mostar odmah na početku rata stavljen pod kontrolu HVO-a, srpske snage su medijski prostor Mostara kontrolisale uglavnom zahvaljujući tome što su pod svoj nadzor stavile i predajnik na Veležu tako da se u gradu mogao pratiti samo program Televizije Beograd. Kako je riječ o programu namijenjenom cijelom prostoru tadašnje krnje Jugoslavije, postojala je potreba da se malo više djeluje i lokalno, tako da je 13. maja 1992. godine sa radom počeo i Srpski radio Mostar.

U gradu se govorilo da je radio smješten negdje u Zaliku. U jednoj svojoj izjavi Radovan Palavestra spominje Institut na Buni. Iz drugih izjava saznajemo da je Radio na samom početku djelovao u zgradi u Mostaru poznatoj pod imenom Konak. Postavu Srpskog radija Mostar su, između ostalih, činili i: Dušan Grbo, Željka Laganin, Branislav Andrić, Željko Bojović. U dokumentima se spominju i Boro Borozan, Jovo Spahić, Jovo Mastilović, direktor Dragan Pantić, i drugi.

Srpski radio Mostar je na prvom mjestu u programu isticao ono što je jugoslavensko, odnosno srpsko. Druga dva naroda su nazivana pogrdnim imenima - često su se mogli čuti izrazi kao „ustaše“ i hrvatsko cvijeće. Informacije su dolazile i iz Nevesinja, Bileće, Trebinja, ali i iz srpskog Sarajeva, Beograda. U programu su dominirala saopštenja SDS-a i Srpske opštine Mostar. Tako se u njima moglo čuti kako „Mostar drže ustaše“, dok se prostor pod kontrolom srpskih snaga definirao kao „ slobodna srpska oblast“.

Radio HOS

Tokom ljeta 1992. mogao se u gradu slušati i Radio HOS. Ovom krugovalnom postajom se upravljalo iz zgrade poznate kao Vojna bolnica u kojoj se nalazila i komanda HOS- a dok se program, navodno, prenosio iz jednog stana na Bijelom Brijegu. Mnogo toga je bilo obavijeno tajnom kada je riječ o ovoj radiostanici. I mnoge stvari vezane za njen rad su ostale misterija.

Urednica Radija je bila Dijana Oručević, a Mostarci su mogli prepoznati glasove Huseina Oručevića, Denis Krvavca, Bojane Mujanović i drugih. Za razliku od programa Postaje Mostar ovdje je bilo vrlo šarolikih sadržaja: zanimljivosti, muzike, itd. Kada je riječ o muzici, puštala se i domoljubna hrvatska glazba ali i pop-rok muzika. Program je rađen na mnogo opušteniji način, slobodnijim stilom za razliku od prilično rigidnog informativnog programa na Postaji.

Ubistvom Blaža Kraljevića 9. augusta 1992. i ova ratna priča biva okončana.

Ratni studio „Vranica“

Od aprila 1992. mostarskim eterom je vladao Hrvatski radio Mostar čiji su novinari istovremeno bili i pripadnici HVO-a. Došlo je do apsolutne kroatizacije medijskog prostora - govorio se isključivo hrvatski jezik, puštala domoljubna hrvatska glazba, emitovao dnevnik Zagrebačkog studija.

Veliki dio muslimanskog, odnosno bošnjačkog stanovništva je sve više negodovao zbog te potpune dominacije svega hrvatskog. Krenule su inicijative i uskoro je došlo do osnivanja novog radija. Tačno u 5 do 12, 16 septembra 1992. godine iz studija u zgradi, Mostarcima poznatoj kao Vranica, oglasio se Radio Bosne i Hercegovine - Ratni studio Mostar. Asim Manjgo priča kako prilikom osnivanja jedne takve radiostanice nije falilo ni ideja ni ljudi, ali je nedostajao predajnik. Ipak, zahvaljujući čudotvorcu Nedimu Hasanbegoviću i Draganu Čevri, specijalisti za antene i taj problem je riješen. Od prvog dana u programu su osim spomenutog Manjge prisutni Zlata Behram, Alija Lizde.

Studio je u svome nazivu nosio i oznaku Radio Bosne i Hercegovine. Ipak, novinari ovog Radija nisu zvanično bili uposlenici istoimene institucije koja je imala sjedište u Sarajevu. Također, oni nisu bili pripadnici Armije BiH niti su imali vojne legitimacije te skoro niko od njih nije na Ratnom studio ostvario „ratni, odnosno radni staž“.

Izuzeci su rijetki novinari koji su već bili pripadnici Armije prije osnivanja Studija te dvije novinarke koje su mnogo godina kasnije uz pomoć svjedoka od Armije potraživale taj ratni staž. Također, za razliku od novinara na Hrvatskom radiju Mostar, ovi u Vranici nisu imali niti bilo kakve novčane nadoknade niti su dobivali pakete iz humanitarne pomoći (u čemu njihove hrvatske kolege nisu nimalo oskudijevale).

Prvi urednik Ratnog studija je bio Asim Manjgo, a njega je zamijenio Džemal Hamzić. Jedan od urednika je bio Alija Lizde. Otvoreni program je uređivala Zlata Behram, a jutarnji program Dario Terzić. Jutarnji program su još vodili i Aida Kurtović (Krehić) i Husein Oručević. Spikeri su bili Senad Kuko, Emira Pašić, Anika Đulepa, Rijad Berberović. Kulturu je uređivao i tekstove lektorisao Safet Sarić. Emisiju za vojnike je najčešće radio Denis Krvavac.

Bila je tu i Dinka Jelin, a u informativnom programu je pomagao i Esad Krpo. Amela Rebac je radila u raznim redakcijama, a jednu autorsku emisiju su vrlo kratko vodili Faruk Kajtaz i Adis Grebović.

Radio je bio pod stalnim pritiskom HVO-a u čijim rukama je bila vlast nad Mostarom. Moralo se paziti stoga i na nacionalni sastav redakcije, na muziku koja se „puštala“. Saopćenja Armije RBiH i stranke SDA našla su svoje mjesto upravo u programima ove radiostanice. Nakon što je krajem oktobra HVO policija ušla u studio i prekinula program (na nekoliko dana), Radio je morao, osim muzike koja promoviše Armiju BiH, da emituje i onu koja slavi HVO a prenošeni su u alternaciji dnevnici iz Sarajevskog i Zagrebačkog studija.

Novinarke Jasna Badžak i Špela Cvitković Iličić su u jednom trenutku odlučile napustiti Ratni studio te su obje prešle na Hrvatsku radio postaju Mostar.

Tehničko-tonsku službu su činili (po abecednom redu): Bakija Saša, Bošnjak Kamenko, Bešlagić Sead, Juričić Saša, Kapetanović Amir, Salahović Admir i Šehić Haris. Ne zaboravimo ni sekretara službe Senada Eficu, lektoricu Mevlidu Čolakhodžić, daktilografkinju Đurđu Arapović.

Radio je napadnut i nakon toga uništen 9. odnosno 10. maja 1993. godine. Noć sa osmog na deveti maja u programu su dežurali Selma Dizdar, Bojana Mujanović, Mirna Pičuga i Haris Šehić i svi su uhapšeni. Pičuga i Šehić će nakon nekoliko dana biti oslobođeni a Dizdar i Mujanović su 8. juna 1993. iz Ljubuškog prebačene na Heliodrom. Na slobodu su pušteni 19. oktobra 1993.

Radio Mostar na lijevoj obali

Ratni studio nastavlja svoj program na lijevoj obali samo nekoliko dana nakon devetog maja. Tih prvih dana u programu nije bio niko od novinara koji su radili u studiju u Vranici, oni će polagano pristizati na radio u mjesecima koji su slijedili. Jedno vrijeme program vode ljudi koji do tada nikada nisu radili na radiju. Važno je bilo samo da se radio čuje i da građani lijeve obale dobiju itekako im potrebne informacije.

Sead Đulić postaje urednik novog starog Radija, a tu su još i Alija Behram, Šemsudin Zlatko Serdarević, nekoliko mladih saradnika, spikerica Hida Handžar, tonski realizator Edin Balić. Radilo se u studiju u zgradi nekadašnjeg SDK-a s puno improvizacije i u vrlo oskudnim tehničkim uslovima.

Uskoro se u program priključuju Dario Terzić, Aida Kurtović (Krehić), Faruk Kajtaz. Nekoliko dana u junu radio će biti izmješten u jedan stan u ulici Maršala Tita 82 (iznad knjižare Svjetlost, a nakon toga prelazi u prostor upravo tamo gdje je nekad radila pomenuta knjižara). U početku je na ovom radiju bio samo jedan diplomirani novinar (Terzić), a kasnije dolaze i drugi Jelin, Z. Behram, Lizde.

U novom prostoru polako raste i radio. Dolaze novi mladi saradnici. U informativnom programu su tu i Damir Pediša i Azer Jugo. Kasnije im se pridružuje i Enes Ratkušić, a u redakciji kulture Muhamed Šator. Počinju i vrlo slušane emisije pozdrava, poruka, želja koju vode Aida Selmanović (Salčin) te Amna Bakija. Iznimno važna je bila emisija Pokidane veze, odnosno Poruke. Ljudima s lijeve obale je to bio jedini način da pošalju poruku na drugu stranu grada i jave rodbini i prijateljima da su još (uvijek) živi.

Senad Efica će, pored ostalih emisija, voditi i onu pod nazivom „Za srce i dušu“. Neki od novinara i saradnika Studija će, kako bi zaštitili članove porodice koji su ostali na drugoj strani, koristiti i pseudonime - Dina Romano je, ustvari, Dinka Jelin, Alison Dobrić je Alison Sefić Mihić, Edina Stambolić je pravim prezimenom Pehilj, itd. Vrlo slušana će postati emisija pozdrava koju će jedno vrijeme voditi i Siniša Jokić.

Prvih mjeseci je dario terzić je bio i muzički urednik Radija, a na tom mjestu ga nasljeđuje Dragi Šestić. U redakciji i organizaciji studija pomaže i Mira (Emira) Oglić Karabeg, na recepciji se smjenjuju Šaćira Seka Kajić, Sadeta Vejzović, Jasna Jogunović Nezirović. Program će obogatiti i spikeri Sanel Kajan, Mirsada Omanović, Manja Bošković, lektori Mevlida Čolakhodžić i Majda Omanović, dok je šofer bio Hasan Kajić, a domar Halil Gadara.

Radio Herceg-Bosne počinje raditi nekoliko dana pred početak drugog žestokog mostarskog rata u maju 1993. godine. Među novinarima tu je Mario Vrankić, vrlo kratko kao ton majstor Saša Bakija, kasnije dolazi nova ekipa među kojima i spiker Robert Pehar i drugi. U samim počecima na ovoj radio stanici nije bilo diplomiranih novinara. Izvori nude različite priče o osnivanju ove radiostanice.

Nekadašnji novinar te radiostanice Ivica Šimunović je ustvrdio „Sredstva za pokretanje medija su došla iz Hrvatske, a zvanično od Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Smiljko Šagolj koji je tada radio za HRT me pozvao sa idejom da pravimo radio.“

Negdje pred kraj rata kreće i Radio Hayat koji je pokrenula Islamska zajednica. Urednik je bio Alija Lizde, a pojedini novinari iz Ratnog studija, među kojima i Meliha Smajkić, su prešli na tu novu radio stanicu. Kasnije će taj radioemiter biti preimenovan u radio Stari most.

Jedno vrijeme je djelovala i radio postaja Slobodni hrvatski Mostar. Neki od pseudonima koje su koristili novinari te radiostanice su bili Filip Zovko i Tonka Čamber. U programu koji je žestoko kritikovao politiku HVO-a se propagirala jedinstvena Bosna i Hercegovina sa Sarajevom kao prijestolnicom. Ovo je bio, ustvari, tajni projekt IV korpusa Armije RBiH. Program se emitovao iz kafića Big Ben, a čak niko u Ratnom studiju Mostar od kojeg ga je dijelio samo zid, nije znao ko stoji iza tog projekta. Sličan projekt će biti pokrenut i u novembru 1994. s ciljem zbunjivanja srpskog neprijatelja. Program je vodio novinar pod pseudonimom Igor Pantić.