Knjiga „Migracije i bosanski ejalet 1683 – 1718“ autorice Ramize Smajić sa Instituta za historiju sarajevskog Univerziteta promovirana je danas u Sarajevu. Riječ je o, kako je kazao Sedad Bešlija, direktor Instituta, „o plodu doktorske disertacije koja je odbranjena na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2019. godine“, te dodao:  „Knjiga je naučno-istraživački projekat u sklopu plana i programa rada Instituta za historiju Univerziteta u sarajevu u čijem je izdanju objavljena u ediciji 'Historijske monografije' pod brojem 24.“

Knjiga Ramize Smajić analizira događaje nakon neuspješnog pohoda Osmanlija na Beč, kada to Carstvo gubi ogromne teritorije od Poljske pa do današnje Sjeverne Makedonije i obale Crne Gore u svega petnaest godina. Smajić u knjizi detaljno objašnjava protjerivanje i migracije muslimanskog stanovništva sa tih prostora, donosi brojne detalje o preseljenju stanovništva, njihovim novim selima i gradovima, zanatima, jeziku i identitetu.

U isto vrijeme priča i o ljudima koji idu u suprotnom pravcu, bosanskim i hercegovačkim katolicima koji sele ka zapadu, u Hrvatsku, Mađarsku, dalje ka Austriji, koje na odlazak tjeraju vjerski autoriteti ili koje Eugen Savojski vodi sa sobom nakon spaljivanja Sarajeva.

Ona priča o muslimanima koji napuštaju Boku Kotorsku i odlaze ka Hercegovini i dalje ka Sarajevu, o Vlasima koji se naseljavaju oko današnjeg Sokoca i koji će kasnije postati uglavnom pravoslavci. Važna, naučno utemlejna i detaljna knjiga koja danas na promociji, nažalost, nije izazvala skoro nikakvo zanimanje medija.

Što govori o ovdašnjem stanju duha i kulture danas.     

„U dešavanjima s kraja 17. i početkom 18. stoljeća, nakon poraza pod Bečom i sa pčetkom deosmanizacije Balkana, evropske historiografije su ostavile na marginama ne samo silne progone i patnje muhadžera, ostavile su na krajnjoj margini samog čovjeka.

Ako se uzme u obzir brojka koja se obično spominje,  oko 130 hiljada ljudi koji su stradali, morate obavezno imati u glavi sliku o tome da države u ta doba nisu bile naseljene kao danas, tako da govorimo o ogromnom broju ljudi. Iza tog broja uvijek stoje ljudi, čovjek sa svojim identitetom, kulturom, naslijeđem. Životom uopće“, kazala je Smajić na promociji, nastavivši:  

„Mi koji istražujemo procese poput migracija nailazimo na jedan veliki problem. Zapadne zemlje su uglavnom zaokružile svoju političku historiju, Mi nismo. Kada želimo pričati o jeziku, o vjeri, kada govorimo o identitetu, nama je uvijek problem. Razlog je što ne poznajemo temeljne činjenice iz osmanskog perioda jer nećemo da uzmemo u obzir historijski kontekst ne vodeći računa da se historija i zato ponavlja.

Zbog toga u svojom djelu nisam bježala od ponavljanja nekih stvari koje su, naoko, opće poznate. Međutim, da to nije tačno, govori greška koja se najčešće ponavlja a to je da se uzvišena Osmanska država izjednačava sa Turcima i Turskom. Mene iznenađuje da većina mojih kolega ne vodi računa o tome da su Turci, iako najveći, bili samo jedan dio Osmanskog carstva, samo jedan od naroda koji su činili osmansku državu.“

Smajić podsjeća kako „postoji mnogo izraza za emigrante, migrante, za izbjeglice ili prognanike ali je riječ muhadžer posebna, ona označava put na kojem sve što ste do tada imali u životu ostavljate iza sebe, sve zakopavate. I ovdje se ne misli samo na muhadžere muslimane“, te daje konkretne primjmere:  

„Kada na poziv biskupa naši katolici, naprimjer iz Mostara, odlaze i naseljavaju se u okolini Pečuha, šta je to što te ljude tjera da zemlju koju tamo zatiču nazovu onako kako su im bili naziv njihovih njiva oko Mostara? Nazive daju na materenjem jeziku i nazivaju se Bošnjacima.

Imamo sarajevske katolike koji sa Eugeniom Savojskim odlaze iz Sarajeva i okoline i barem se tri naredne generacije u matičnim knjigama vode uz dodatak Sarajlije. Obični ljudi su ti koji su donijeli sjeme tikve iz Budima pa danas imamo tikvu budimku, obični ljudi su ti koji su donijeli sjeme šljive iz Mađarske u Požegu gdje su se skrasili pa su u Požegi tu šljivu zvali mađarica a kasnije su je, kako su se dalje selili, šljivu nazivali požegača. Dakle, čija je ta šljiva? Naša, njihova, anamo onih? To zna samo onaj ko je upućen u teške puteve muhadžerluka. Puno je takvih primjera koji pokazju da su migracije uticale nekada na očuvanje, nekada na integraciju a nekada na zatiranje identiteta. Bez poznavanja takvih detalja kako bilo ko ima pravo da nameće bilo kome izjašnjavanje bilo kakve vrste a to je kod nas omiljena navika“, kazala je Smajić, zaključujući kako je muhadžerska sudbina ista, od tih dana koje istražuje u svojoj knjizi do recentnih događaja iz vremene Agresije na Bosnu i Hercegovinu: „Stalno se ponavlja isto. Muhadžer koji je u jedan kraj došao i malo se odomaćio, ispod oka gleda na novog muhadžera. Muhadžerima koji dolaze u velikm grupama uglavnom se daje neplodna zemlja, teško ih se pušta u čaršiju i prihvata ga se tek kada se vidi da je dobar u nekom zanatu.“

Ramiza Smajić je rođena u Visokom a od 2000. godine zaposlena je u Institutu za historiju u Sarajevu kao  naučni saradnik za stariju historiju (osmanski period).  Od 1996. do 2000. godine radila je u u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne I Hercegovine kao voditelj Zbirke rukopisne i rijetke knjige i v.d. rukovodioca Odjeljenja specijalnih zbirki i „Bosniace“

Radila je prije toga i kao glavni i odgovorni urednik RTV Visoko, na  Islamskoj pedagoškoj akademiji u Zenici kao asistent na predmetu arapski jezik i predavač na predmetu orijentalno-islamska civilizacija, te kao nastavnik arapskog jezika u OŠ „Safvet-beg Bašagić“ u Visokom. Od 1990 do 1993. bila je zaposlena u Historijskom odjeljenju Orijentalnog instituta u Sarajevu na mjestu asistenta. Objavila je nekoliko knjiga, više desetina naučnih i stručnih radova, prikaza, recenzija i predgovora i dvadesetak prevoda knjiga iz različitih oblasti sa francuskog, arapskog i turskog jezika.

Promotori knjige Ramize Smajić su, osim Sedada Bešlije, bili još i profesori Enes Durmišević, Safet Bandžović i Senadin Lavić.