Bosna je stoljećima bila na meti raznih neprijatelja. Svi su htjeli da Bosnu, komadić ovozemaljskog raja, uzmu od ovdašnjeg čovjeka, pa čak i protiv njegove volje. Mnogi su svoju avanturu skupo platili, jer nisu znali s koliko žara i volje ovdašnji čovjek brani svoju zemlju. Prođite Bosnom i vidjet ćete stotine i hiljade mezara naših šehida i gazija. Svaki grad i svako naselje u sebi čuva nekog od svojih junaka. U jednom dijelu naše domovine, smještenom u trouglu rijeka Une, Gline i Korane, poznatom još pod nazivom “ljuta Krajina”, počiva bezbroj junaka. Posljednjih nekoliko vjekova vjerno su stajali na zapadnim granicama Bosne, trpjeli patnju i bol, ginuli i krvarili za voljenu Bosnu. Pitanje je da li bismo i mi danas bili ovdje da nije bilo njih. Braneći svoju zemlju i svoj narod, njihova krv potekla je na svakom brežuljku, svakoj dolini, svakom drumu i stazi širom Krajine.

OKUPATORSKE KOSTI U KRAJINI

Svaki put, vjekovima unazad, Krajišnici su pokazivali svoje junaštvo i patriotizam kad je god trebalo. Nikad nisu oklijevali da svojim tijelima zaštite ono što vole. Nisu posustajali, pokazivali strah, niti su se pitali mogu li pobijediti dušmane ili ne. Nisu gledali kakav je neprijatelj i koliko je brojan. Oni su se borili i davali sve od sebe, a šta će biti poslije, tu odluku su ostavili Stvoritelju, u kojeg su čvrsto vjerovali.

I tako, daleke 1878. godine, kada je ondašnja najveća vojna sila u Evropi udarila na Bosnu i počela osvajati naše gradove, ljuti Krajišnici nisu ustuknuli. Borili su se kao lavovi. Kada je palo Sarajevo i skoro svi ostali bosanski gradovi i kad su shvatili da su možda ostali sami, i tada su se opirali, a svoju sudbinu prepustili Stvoritelju.

Snagu, hrabrost i fanatičnost Krajišnika vidjela je i moćna Austro-Ugarska, pa je protiv njih angažirala sve veći broj vojnih jedinica. Iako je okupaciju Bosne i Hercegovine počela s 80 hiljada vojnika, na kraju je, da bi pokorila Krajinu, morala angažirati znatno veće snage. “Vijesti o masovnim pokretima i oružanim pripremama Muslimana u Bosanskoj krajini i Zapadnoj Bosni natjerale su austrougarski generalštab da pojača snage i mobiliše nove trupe. Od njih je obrazovana 2. armija, koja se sastojala od 159 pješadijskih bataljona, 30 konjičkih eskadrona s 300 topova, 30.000 zaprežnih kola i 110.000 konja s ukupno 6.280 oficira i 262.353 vojnika”, stoji u knjizi Zijada Šehića Otpor okupaciji BiH 1878. godine.

Na svom osvajačkom pohodu prema sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, austrougarske snage nailazile su na sve žilaviji otpor branilaca. Krajem augusta, njihova moćna vojna mašinerija stigla je u blizinu Ključa. Bosanski branitelji su se tu 24. augusta 1878. godine sukobili s neprijateljem i nanijeli mu gubitke. Tri poginula vojnika, jedan izgubljen i devetnaest ranjenih, bilo je jasno upozorenje neprijatelju da s njima nema šale. Okupacione trupe, na čelu s generalom Samecom, ipak su krenule dalje. Ujutro 6. septembra, sa šest bataljona i dvije gorske baterije, stigli su pod grad Ključ. Nastala je žestoka borba koja je potrajala sve do 8. septembra. Tog dana branitelji su napokon pokleknuli i spas potražili u okolnim šumama.

Neprijatelj je ušao u grad uz velike gubitke, 313 poginulih i ranjenih, od čega 13 oficira. Bio je to snažan udarac moćnom Švabi. Neprijatelj nije očekivao da će im ovaj gradić pružiti jači otpor od jednog Sarajeva. “Samo šest sati trajala je borba oko glavnog grada. Za to kratko vrijeme padoše 56 momka i 1 časnik, bi ranjeno 305 momaka i 9 časnika, a zagubiše se dva vojnika. Ustaše se razbjegoše na sve strane, a najviše prema Goraždu i Rogatici, ostavivši za sobom mnogo municije i ratnih sprava”, zabilježio je Mihovil Mandić u djelu Povijest Okupacije BiH 1878. godine.

Istovremeno, dok je trajala borba oko Ključa 7. septembra, general Zach napao je na Bihać. Nije ni slutio da će tog dana preživjeti pravi džehennem koji su mu priredili Krajišnici i da će mnogi u krajiškoj zemlji ostaviti svoje kosti. “Oko tog utvrgjenog mjesta bile su se ustaše pod vodstvom Husein-bega Karabegovića sakupile u tolikom mnoštvu, da je upravo bilo nužno poduzeti ozbiljne mjere da se uguši svaki ustanak u zametku, jer je odatle prijetila opasnost megji monarhije. Zbog toga prekorači Zach sa 72. pješačkom brigadom megju kod Zavalja (7. sept.) i pogje na Bihać s ovom dispozicijom četa: Desnu kolonu sačinjavaše 23. pješačka pukovnija, koja je imala svrhu, da od Skočaja napane na šančeve, što su bili podignuti jugozapadno od Bihaća; u drugoj koloni (79. pričuvna pješačka pukovnija) bila je zadaća da krene prema Žegaru, te uznastoji dočepati se carine i groblja.

Doskora se zametnu žestoka borba. Čete oteše ustašama oba šanca, početak im dakle bijaše sretan. Ali uza sav napor, ne pogje im za rukom da otmu carinu i groblje, jer te dvije važne točke branjahu ustaše svom snagom svojom. Uz to im neprestano pridolažahu nove čete, te su bili mnogo jači (oko 15.000 bijaše ih taj dan koncentrovano oko Bihaća) od Zachove brigade; Napokon mnogo smetaše Zachovim četama i magla. Poradi svega toga se odluči Zach da u sumračje boj prekine, te se povuče prema Zavalju. Gubitak bijaše velik: 98 mrtvih (3 časnika), 418 ranjenih (18 časnika) i 35 zagubljenih”, navedeno je u Mandićevoj knjizi.

Gubici među austrougarskom vojskom bit će zabilježeni i narednog dana. Krajišnici koji se okupiše kod Prosičenog kamena na Korani dođoše 8. septembra u ispomoć Bihaću sa sjeverne strane neposredno uz hrvatsku granicu. Njih oko 600, odmah po dolasku, udariše na predstražu 12. lovačkog bataljona. Tom prilikom ubiše tri, a raniše dva vojnika i jednog oficira. Isti dan popodne napadoše i 88. hrvatski bataljon, gdje jednog neprijateljskog vojnika ubiše, a jednog raniše. Nakon ovih okršaja, moćna vojska Austro-Ugarske bila je zaustavljena kod Bihaća. S obzirom na to da su pretrpjeli velike gubitke, K.u.K jedinice morale su se utvrditi i čekati pojačanje.

Nakon što su se odmorile od borbi i dobile očekivanu pomoć, neprijateljske snage ponovo udariše na Bihać. Udružene brigade generala Zacha i Rheinlandera započele su 15. septembra odlučujuću bitku s braniteljima. Tog dana zauzeli su Izačić i prodrli do Žegara, trpeći velike gubitke. Izbačen je iz stroja 61 vojnik i među njima pet oficira. Sutradan, 16. septembra, austrougarske jedinice očajnički su udarale na brdo Debeljaču, gdje su se nalazili položaji branitelja i na sami Bihać. Zemlja se tresla od napada artiljerije, a pješački napadi smjenjivali su se jedan za drugim. Bilo je uzaludno. Bošnjačka, krajiška hrabrost i upornost opet su pobijedili, samo, koliko dugo?

JUNAŠTVO VRIJEDNO DIVLJENJA

Kako su grad i položaji branitelja zasipani danima topovskom vatrom, bilo je puno ranjenih i mrtvih branitelja i civila. Iscrpljenost i umor branitelja uzimali su polahko danak. U utorak 17. septembra neprijateljske snage su se odmarale kako bi narednog dana svim snagama pokušali zauzeti Bihać. Osvanula je i srijeda 18. septembra.

Ranim jutrom oglasila se grmljavina topova. Topnički su projektili sijali smrt po gradu. Ubrzo je krenuo sveopći i masovni napad. Samo na branioce Debeljače jurišala su neprestano četiri bataljona. Slabo naoružani, bez profesionalnih zapovjednika i desetkovani napadima artiljerije, branitelji su napokon pokleknuli. Neprijatelj je zauzeo sve položaje branitelja, međutim, bihaćka tvrđava još je odolijevala napadu. Borbe su vođene i preko noći. Austrougarski osvajači ponovo su imali velike gubitke: 177 mrtvih i ranjenih i pet zagubljenih oficira.

Sutradan, 19. septembra, kad su uvidjeli da je nemoguće odbraniti grad, a htjeli su spriječiti stradanje civila, vođe otpora odlučile su da predaju grad. Nakon trinaest dana borbe, austrougarske trupe napokon su ušle u Bihać. Najuporniji branitelji ni tada se nisu predali. Prije ulaska okupatora napustili su grad i krenuli prema Bosanskom Petrovcu i u unutrašnjost Cazinske krajine s namjerom da se ponovo bore protiv neprijatelja, ovaj put do posljednje kapi krvi. Nakon što su sredili stanje u svojim redovima i izvršili popunu i pojačanje jedinica, okupacione snage na čelu s generalom Rheinlanderom krenule su u odlučujući i konačni obračun s krajiškim braniteljima. Završna bitka odigrala se 6. i 7. oktobra na Pećkim brdima između Pećigrada i Bužima.

ZAVRŠNA BITKA

Posljednji branitelji Bosne iz Bužima, Jezerskog, Vrnograča i Cazina, na čijem su čelu stajali hadži Hasan Salkić i hadži Ibrahim Medinelija, pokazali su hrabrost i odanost vrijednu divljenja. Borili su se skoro goloruki protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Znali su da je uzaludno, ali nisu odustajali dok skoro svi nisu izginuli. Na Pećkim brdima, prema kazivanjima savremenika tih događanja, palo je između 300 i 500 šehida. Njihovi mezari, koji se iz godine u godinu sve više gube i padaju u zaborav, vidljivi su i danas. Jedan od tih šehitluka jete i Šehiti kod Gornje Koprivne, koji čuva sjećanje na tridesetak branitelja koji su svjesno izabrali smrt, tako što su jedni drugima dali čvrsto obećanje da će se boriti do posljednjeg daha. U posljednjim borbama bosanskih branitelja i okupacijskih snaga na Pećkim brdima poginula su 53 austrougarska oficira, dok ih je 205 ranjeno, od čega pet oficira.

Nakon ovih borbi, general Rheinlander razoružao je 9. oktobra Podzvizd. Vidjevši da je pokorena cijela Bosna te da će dalji otpor izazvati samo nove žrtve, a moguće i nova stradanja civila, 10. oktobra, nakon pregovora, predao se i herojski Bužim. Nekoliko dana poslije, saznavši da se još opire jedna manja utvrda u Velikoj Kladuši, Rheinlander se vrati i nju prisili na predaju 20. oktobra 1878. godine. Tako je završila vojna akcija austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje.

Priča o ljudima koji su dali svoje živote da bismo mi danas ovdje živjeli za današnje i ranije generacije samo je jedna dosadna lekcija iz historije. U Bihaću, mjestu gdje su se 1878. godine pisale najsvjetlije stranice naše povijesti, još se čuva spomenik poginulim austrougarskim vojnicima i oficirima u Žegaru, koji su, ipak, bili samo tuđinci i okupatori, a nema skoro ništa što bi nas podsjetilo na naše slavne prethodnike. Doduše, jedna ulica u predgrađu nosi naziv Huseina ef. Karabegovića, osobe koja je, nažalost, za mnoge Krajišnike i ostale Bošnjake samo još jedan anonimus. Vrijeme je da već jednom počnemo čuvati i izučavati vlastitu prošlost, jer ako to ne budemo činili, utrt ćemo tako put da i nas jednog dana zaborave.