Godine 1981. mnogi su Kinezi prvi put probali Coca-Colu, a hronike tog vremena kažu da im je bezalkoholno piće bilo "prehladno" i "imalo je okus lijeka". To su bili prvi pogoni tvornice koju je američka multinacionalka instalirala u zemlji krajem sedamdesetih, iskoristivši ponovno otvaranje nakon smrti Mao Zedonga i završetka Kulturne revolucije. Samo su najsretniji uspjeli doći do boce, jer je njezina cijena od jednog dolara bila jednaka prosječnoj plaći za cjelodnevni rad, no njihovi su se ekonomski horizonti tada zauvijek promijenili.

Buđenje azijskog zmaja izazvalo je preokret u globalnoj ekonomiji. U samo tri desetljeća Kina je od samodostatne i ruralne zemlje postala svjetska tvornica. Uspjela je tamo gdje su drugi mislili da će posrnuti: nedostatak fizičkog i ljudskog kapitala, ekonomski intervencionizam, finansijske krize, pa čak i postupno povećanje plaća. Ali nešto se promijenilo.

 Japanski div Kyocera prošle je sedmice izjavio kako Kina više nije održiva kao središte proizvodnje i izvoza. Tehnološka kompanija, koja se prvenstveno bavi štampanjem i keramičkim komponentama, ponovno će investirati u Japanu, prvi put nakon dva desetljeća. Razlog je taj što više nije lahko uvesti u Kinu zapadne tehnološke komponente koje su joj potrebne za razvoj proizvodnje. A nije lahko ni prodavati iz Kine ostatku svijeta. "Proizvodnja u Kini za izvoz više nije održiva", izjavio je čelnik firme Hideo Tanimoto.

Iako je promjena započela tokom Trumpove administracije s početkom trgovinskog rata, prava promjena započela je nakon ruske invazije na Ukrajinu i napetosti Kine s Tajvanom. Era slobodne trgovine je završila, ustupajući mjesto svijetu blokova. Zapad pokušava obuzdati ekonomsku, političku i vojnu ekspanziju Kine. Tehnologija je jedan od ključnih stubova. Desetljećima su se američke i europske firme odricale svoje tehnologije u zamjenu za proizvodnju u zemlji. Zapravo, regulatorni sistem koji je izradio Peking prisilio je zapadne kompanije da uđu u zemlju kroz konzorcije s kineskim firmama kako bi im se garantovao pristup svoj tehnologiji.

Krajem 2022. Bidenova administracija počela je oduzimati licence američkim firmama za izvoz tehnologije u Kinu i također je natjerala Japan i Nizozemsku da pristanu zabraniti prodaju čipova svojih kompanija, posebno Tokyo Electron, Nikon i ASML. Komercijalni sukob fokusiran je na poluprovodnike najnovije generacije, ali uz izgovor da se ograničava prodaja svih vrsta tehnoloških komponenti.

No, osim kontrole izvoza tehnologije, tu su i unakrsne carine, ograničenja korištenja podataka o lokalnim kupcima, veto na ulaganja stranog kapitala u ključne sektore... To više nije trgovinski rat, već fragmentacija svijeta na blokove.

Japanske kompanije sumnjičavo gledaju na rastuće napetosti u Kineskom moru. Iako nije bilo problema u pomorskom prometu  mnoge japanske firme već razmatraju strategiju nulte Kine. Odnosno, osigurati da njihovi opskrbni lanci pod svaku cijenu izbjegavaju prolazak kroz Kinu kako ne bi bili pogođeni u slučaju sukoba. Jedan od najpoznatijih slučajeva bio je onaj Honda Motorsa: prošlog ljeta procurio je plan kompanije da minimalizira dio proizvodnog lanca koji prolazi kroz Kinu, što je oko 40%.

Kina, sa svoje strane, vrši pritisak na zapadne multinacionalke da potpišu investicijske ugovore u zemlji kako bi industrijski strojevi ostali aktivni. Ali to nije ništa novo: vlasti zemlje uvijek su nastojale usmjeriti strane investicije kad god je to bilo moguće u obliku konzorcija s kineskim firmama i koristeći lokalne zalihe.

Jedan od najboljih primjera je onaj Volkswagena, koji je bio prvi veliki proizvođač automobila koji je otvorio tvornicu u zemlji. Učinio je to 1984., predvođen Helmutom Kohlom, tadašnjim zapadnonjemačkim kancelarom, koji je lično putovao u Peking kako bi se sastao s premijerom Zhao Ziyangom. U to je vrijeme za Volkswagen već bio priličan izazov dobiti ugovor: "Svi su pokušavajući dobiti te projekte", pohvalio se tadašnji predsjednik kompanije. Nije lagao, jer su u roku od dva desetljeća sve velike automobilske kompanije počele proizvoditi u Kini.

Volkswagen je to uspio s modelom Santana. Na početku se jedva 5% dijelova proizvodilo u Kini, desetljeće kasnije bilo je gotovo 90%. Ovo je jedna od tajni kineskog uspjeha, sposobnost stvaranja aglomeracijskih ekonomija oko velikih zapadnih ulaganja tako da se cijeli lanac vrijednosti stvara unutar zemlje.

To je ono što Zapad želi izbjeći s najnovijom generacijom čipova. Najsavremenija tehnologija mora se proizvoditi i montirati samo u savezničkim zemljama. Trenutno se ne očekuje da će kompanije napustiti Kinu zatvaranjem svojih tvornica, ono što se događa je da multinacionalne kompanije traže druge teritorije kako bi diverzificirale svoju proizvodnju. Odnosno, novi proizvodni kapacitet više nije instaliran u Kini, već u trećim zemljama.

Nije izvedivo misliti da će firme instalirane u Kini napustiti zemlju u kratkom roku jer to znači napuštanje tržišta od 1.4 milijarde ljudi, gotovo pet puta više od SAD-a. I zato što je Kina vrata prema takozvanom globalnom jugu, kroz koji se protežu komercijalne i političke mreže Pekinga. Umjesto toga, održavaju instalirani kapacitet i traže druga odredišta za povećanje proizvodnje.

Međutim, kompanijama nije lahko pronaći okruženje poput Kine za proizvodnju. I to unatoč činjenici da su plaće posljednjih desetljeća rapidno rasle. Ali zemlja nudi ekonomski ekosistem koji je vrlo povoljan jer nudi ekonomiju rada i aglomeracije. To jest, većina zaliha potrebnih za proizvodnju stvara se unutar zemlje, čime se izbjegavaju problemi s uvozom.

Alternativa Kini se nalazi kod njenin susjeda u jugoistočnoj Aziji, od Indije do Malezije, prolazeći kroz Vijetnam, Kambodžu ili čak Tajvan i Južnu Koreju. To je ono što je sada poznato kao Altasia. Ova područja nude dvije velike prednosti: nižu cijenu rada i dobru trgovinu kao i dobre odnose sa razvijenim ekonomijama. Međutim, njihova nfrastruktura nije toliko razvijena kao u Kini i ne nudi aglomeracijske privrede.

Velike korejske multinacionalke uložile su velika sredstva u Altasiju, do te mjere da je zaliha produktivnih ulaganja već premašila onu u Kini. Samsung je najveći strani investitor u Vijetnamu, a Hyundai već proizvodi električna vozila u Indoneziji. To su investicije koje bi završile u nekom gradu u Kini, ali sada su raspoređene po cijeloj Aziji. Promjena se odvija sporo, budući da multinacionalke neće rasformirati tvornice koje su već postavile. Bit će to sporo kretanje, ali već sada je neporecivo da se nešto mijenja. A zemlje Altazije već su spremne za taj skok.