Prije nego što su postojale Rusija, Ukrajina ili Sjedinjene Američke Države, velika grupa istočnih Slavena rođenih u onome što se danas naziva Finskom migrirala je kako bi se naselila na evropskim ravnicama i polako se spustila na jug.
“Podskupina” te veće grupe čak je sišla do Kijeva, koji je veoma daleko od Helsinkija, a kad su se dočepali obalama Dnjepra, pogledali su oko sebe. Predvođeni svojim prvim vođom, Olegom iz Novgoroda, sinovi vikinških doseljenika nazvali su svoje kraljevstvo Kijevska Rus.
Kijevska Rusija (koja se na finskom jeziku slobodno prevodi kao "zemlja veslača") završila je kao moćno carstvo u regiji koje se uspjelo sve više širiti pod vlašću dinastije Rúrika, sve dok do 11. stoljeća nije zauzelo većinu prostoru sadašnje Bjelorusije, Ukrajine, Estonije i Latvije, kao i nekih područja Finske i istočne Rusije, od njezine granice s Evropom do grada Kazanja.
Bogatstvo Kijevske Rusije je i danas legendarno. Ne samo zbog istančanog ukusa u gradnji crkava okrunjenih lukovičastim kupolama, već i zbog povlaštenog položaja na obalama velike evropske ravnice i rijeke Dnjepar. Zahvaljujući svojoj vikinškoj ostavštini koja je bila napola ratnička a napola trgovačka, Kijevska Rusija je bila gospodar vrata Evrope sve do sredine 13. stoljeća, sve do pojave novog nezaustavljivog neprijatelja.
Zlatna horda predvođena zastrašujućim Batu-kanom potjerala je vojsku Kijevske Rusije i natjerala staro kraljevstvo da se rascijepi na sedam kneževina, a neke od kneževina brutalno su uništene. Mongoli su okupirali područje koje danas poznajemo kao Ukrajina, dok su im drugi uspjeli pobjeći (što je bio slučaj u Kneževini Moskvi) i uspjeli su se nastaniti i razviti na obalama Volge.
Ono što je danas poluotok Krim padao je u ruke Huna, Mongola, Turaka, Tatara, Gota, Bizanta... Njegov značaj u geopolitičkom scenariju Crnog mora je stoljećima star. Povlačenjem Mongola, dok se Moskovska kneževina u rekordnom roku pretvorila u carstvo, teritorija je prepuštena na milost i nemilost novim grupama. Kneževina Galicija-Volinja (kijevska verzija Kneževine Moskve) živjela je kratko vrijeme nakon što se riješila barbara sve dok je u 16. stoljeću nije napao poljsko-litvanski savez koji je podijelio sjever i jug zemlje za kratko vrijeme.
Ruski su carevi tokom svih tih godina organizovali emigraciju svojih državljana u druga mjesta blizu svoje teritorije (Kazahstan, Gruzija, Ukrajina, Bjelorusija...) kako bi uspostavili rusku većinu što bi kasnije olakšalo pripajenje ovih mjesta uz najmanje moguće nasilje.
Plan je uspio. Litvanci su nestali iz Ukrajine sredinom osamnaestog stoljeća, a na njihovo mjesto došla je Rusija, rodica koja se odlučila dijeliti ukrajinsku teritoriju s Poljskom (ovaj put je bio uključen Krim) tokom sto i nešto više godina.
Rusi tvrde da Krim međunarodna zajednica smatra ukrajinskim samo zato što su Rusi odlučili uključiti taj poluotok u sastav Ukrajine. Za njih je Krim ruski. Snovi princa Olega, entuzijazam koji je carica Katarina pokazivala prema Odesi u 18. stoljeću, mahinacije Hruščova, tok Dnjepra... Sve su to detalji koji pokazuju kako Rusija stoljećima želi taj komad zemlje za sebe. Čekaćemo kako će se aktuelni sukob starih rođaka ovih dana okončati.
