U maju 2012. godine Mihail Kalašnjikov napisao je, u dobi od 92 godine, pismo patrijarhu Ruske pravoslavne crkve. Kršten samo godinu dana ranije, od crkve je pokušavao naći odgovore na neka pitanja koja su ga mučila. „Bol u mojoj duši je neizdrživa", rekao je u pismu koje su kasnije objavile lokalne novine „Isvestya". „I dalje nema odgovora: ako je moja puška oduzela život ljudima, onda može biti da sam... kršćanin i pravoslavni vjernik, krivac za njihovu smrt?“

Oružje na koje je mislio bila je puška AK-47, nazvana po njemu ("A" za automatski i "K" za Kalašnjikov) i za godinu nastanka, 1947. Do sada je, kako se procjenjuje, proizvedeno 100 miliona primjeraka širom svijeta i u enciklopedijama stoji kako je to najčešče nošeno ručno oružje na svijetu.

Učinkovita, laka za upotrebu i masovna proizvođena, puška se brzo širila svijetom i dospjela u ruke vojski, milicija ali i paravojnih formacija. "Bolno je gledati kad kriminalni elementi svih vrsta pucaju iz moje puške“, rekao je Kalašnjikov 2009. godine. "Stvorio sam je prvenstveno za odbranu granica naše domovine."

Godine 2007. Kalašnjikov se pridružio Amnesty Internationalu i Oxfamu u kampanji za strožiju kontrole onoga što su nazvali "omiljenim svjetskim strojem za ubijanje".

Pet godina ranije, tokom posjete Njemačkoj, Kalašnjikov je rekao: „Tužan sam što ga koriste teroristi. Radije bih da sam izumio stroj koji bi ljudi mogli koristiti i koji bi služio kao pomoć poljoprivrednicima u radu ”. Kalašnjikov, koji je umro nakon što je odlikovan herojem svoje zemlje i koji čak ima i spomenike koji nose njegovo ime, više bi volio da ga se sjećaju po izumu kosilice nego alata za ubijanje.

Nije jedini. Mnogi izumitelji oružja kroz historiju su se kajali zbog svojih kreacija. Američki liječnik Richard Jordan Gatling, tvorac ručnog mitraljeza Gatling, oružja s prvo šest, a zatim deset cijevi koje je, kad se okrene ručicom, pucalo i izbacivalo metke i čahure.

Kada je Gatling stvorio oružje 1862. godine, usred građanskog rata koji je podijelio njegovu zemlju, za svoj je izum planirao humanitarniju svrhu nego što je napokon imala. "Palo mi je na pamet da bih, ako bih mogao izmisliti stroj - pušku - koji bi zbog brzine vatre mogao dopustiti jednom čovjeku isto toliko borbenih zadataka kao stotinama drugih, uveliko premašio potrebu za velikim vojskama“, rekao je.

"Posljedično tome, izloženost bitkama i bolestima bila bi uvelike umanjena", dodao je Gatling o svom izumu kako je zapisao Kevin Baker u svojoj knjizi America The Ingenious. Međutim, kako autor ističe, "pokazalo se da, nažalost, Gatlingov izum nije više odvraćao rat od dinamita Alfreda Nobela."

Uistinu, iako se ime osnivača Nobelove nagrade danas može povezati s diplomatijom i naporima za postizanje svjetskog mira, za njegova je života bilo suprotno. "Ime Nobel odnosilo se na eksplozive i korisne izume za umijeće ratovanja, ali zasigurno ne s pitanjima vezanim uz mir", objašnjava historičar Sven Tägil.

Zapravo, tokom svoje mladosti Nobel je bio svjedok kako je njegov otac u ime ruskog cara pravio prve morske mine koje su puštene sredinom stoljeća u Krimskom ratu. Nobelovac je, pak. izumio dinamit 1860-ih, premda ne s idejom da će se on koristiti u ratovima.

Ipak, upravo je to bio put kojim je išao njegov izum, koji su obje strane upotrijebile tijekom sljedećeg desetljeća u Francusko-pruskom ratu. Nobel se posvetio razvoju raznih izuma za vojnu upotrebu, poput raketa, topova i baruta.

No, kako je napisao u svojoj prepisci s austrijskom pacifističkom aktivisticom, groficom Berthom von Suttner, Nobel se nadao da će njegovi izumi pomoći u ograničavanju ratnih sukoba. Na prvom sastanku njih dvoje u Parizu 1876. godine, Nobel je izrazio želju da proizvede nešto što bi imalo toliko razoran učinak da bi rat nakon toga bio nemoguć.

"Onog dana kada bude moguće dva vojna korpusa uništiti u sekundi, sve će civilizirane nacije užasnuto ustuknuti i raspustiti svoje trupe", uvjeravao je Nobel u pismu iz 1891. upućenom grofica. Međutim, kako Tägil ističe, "Nobel nije poživio dovoljno dugo da bi doživio Prvi svjetski rat i vidio koliko je njegova koncepcija bila pogrešna."

Robert Oppenheimer nije bio te sreće. Lider čuvenog projekta Manhattan koji je razvio nuklearnu bombu svjedočio je razornom učinku vlastitog izuma. U intervjuu za magazin Time 1948. godine, koji je snimljen na videu, rekao je: „Znali smo da svijet neće biti isti. Neki su se ljudi smijali, drugi su plakali. Većina je šutjela. Tada mi je nekoiko hinduističkih redova palo na pamet. Postao sam smrt, uništitelj svjetova.“

U svojoj knjizi Oppenheimer: Tragični intelekt, profesor sociologije Charles Thorpe objašnjava da je dvije godine ranije naučnik rekao, pred univerzitetskom publikom: „Razmišljali smo o legendi o Prometeju, u onom dubokom osjećaju krivice u nove čovjekove moći koje odražavaju njegovo prepoznavanje zla.“ Kao kontrapunkt, Thorpe citira Franka Oppenheimera, brata čuvenog naučnika, koji je svjedočio testu. "Volio bih se sjetiti šta je rekao moj brat, ali ne mogu, mislim da smo obojica rekli da je uspjelo.“

Thorpe tvrdi da su u poređenju sa Oppenheimerom „drugi naučnici, posebno Albert Einstein i Leo Szilard, bili dosljedniji u suprotstavljanju atomskom oružju i trci u naoružanju, a ta im je dosljednost dala veći moralni autoritet kao glasnogovornicima naučnog humanizma. Ali za razliku od Oppenheimera, oni su bili autsajderi, bez izravnog pristupa.”

Einstein i Szilard upozorili su tadašnjeg američkog predsjednika Roosevelta u pismu 1939. godine na mogućnost da Njemačka može razviti atomsku bombu, zahvaljujući energiji proizvedenoj lančanim reakcijama fisije korištenjem urana.

Ovo pismo progonit će Einsteina do kraja njegovih dana. Nakon što su bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki, štampa je tom pismu pridavala veliku važnost kao navodnu polaznu tačku za projekat Manhattan, a čak je nazivan i "ocem atomske bombe". Godine 1945. fizičar je bio na naslovnici časopisa Time, zajedno sa svojom formulom "e = mc2" i gljivom od nuklearne eksplozije.

"Žao mi je zbog toga ... Mislim da je to bila velika nesreća", rekao je Einstein 1951. na Univerzitetu Princeton. Iako je Einsteinovo učestvovanje u programu bilo marginalno i uvijek je imao jasno pacifistički stav, ta epizoda je bila nešto što ga je pratilo do kraja života. "Napravio sam veliku grešku u životu: potpisavši to pismo", priznao je prijatelju nekoliko mjeseci prije smrti

Američki inženjer Carl Norden također nije znao za sve namjene svog izuma, Nordenovog nišana, koji je dizajniran s ciljem postizanja apsolutne preciznosti u zračnim bombardiranjima tijekom Drugog svjetskog rata. Izumitelj je "mislio da je dizajnirao nešto što će smanjiti broj žrtava i stradanja u ratu".

Pokazalo se da nišan nije imao obećanu preciznost, jer je zahtijevao uvjete koje je nemoguće ispuniti u ratnim područjima: smanjenu brzinu i malu visinu leta. Također, bilo je potrebno vedro nebo, nešto teško za pronaći na oblačnom nebu sjeverne Europe. Možda je najveća ironija bila to što je izum iskorišten za bacanje bombe za masovno uništavanje na grad Hirošimu koja nije zahtijevala nikakvu preciznost. To što je bomba promašila cilj za 800 metara bilo je sasvim nevažno.