Tokom velike istočne krize 1875–1878, odnosno u ratovima 1876–1878. godine, autonomnim kneževinama u Srbiji i Crnoj Gori priznat je odlukom Berlinskog kongresa status nezavisnih i suverenih država, uz znatno teritorijalno proširenje. Srbija je proširena tako što je dobila četiri nova okruga: niški, pirotski, toplički i vranjski. Prema podacima iz 1874. godine, na tom je prostoru živjelo ukupno 6.566 muslimana različite etničke pripadnosti.

Jedan od uslova koji su velike sile okupljene na Berlinskom kongresu postavile Srbiji, da bi joj priznale nezavisnost, bio je da na svojoj teritoriji osigura slobodu vjeroispovijesti. Povod tome bila je žalba upućena Kongresu od Univerzalne izraelske alijanse (Alliance Israelite Universalle), međunarodne organizacije sa sjedištem u Parizu, na diskriminaciju Jevreja u Srbiji. U članu 35. Berlinskog ugovora određeno je da se u Srbiji “neće moći nikome razlika u vjeri i vjeroispovijedi protivstaviti kao uzrok da bude isključen, ili da je nesposoban za uživanje građanskih i političkih prava, da ne bude primljen u javne službe, zvanja i časti, ili da ne vrši razne zanate i industrije ma u kom mjestu to bilo. Sloboda i javno vršenje crkvenih obreda biće ujamčeni svima srpskim građanima, kao i strancima, i nikakva smetnja neće se moći činiti hijerarhijskom uređenju raznih vjeroispovijedi, niti odnosima njihovim sa crkvenim starješinama svojim.”

Ovu odredbu srpska vlada odmah je 1878. godine pretočila u član 77. Zakona o uređenju oslobođenih predela, kojim se “građanima muhamedanske kao i građanima svake druge zakonom priznate vere” potvrđuje pravo i sloboda da ravnopravno obavljaju “verozakonske odredbe veroispovedi svoje”. Osim toga, imenovan je i muftija, kao muslimanski vjerski poglavar, sa sjedištem u Nišu.

U stvarnosti, muslimansko stanovništvo iz četiri novopripojena okruga skoro se u cijelosti, milom ili silom, iselilo. Pojedini krajevi, kao Topolica i dijelovi vranjskog okruga, koje je uglavnom nastanjivalo albansko muslimansko stanovništvo, potpuno su opustjeli. Kako nije bilo mogućnosti da se brzo izvrši unutrašnja kolonizacija, mnoga zemljišta više godina nisu obrađivana niti je na njih naplaćivan porez. Usljed toga je, kako je to pisao bivši ministar narodne privrede Kosta Stojanović, srpska država imala ogromnu štetu.

Situacija u Crnoj Gori, koja je Berlinskim kongresom također stekla nezavisnost, bila je slična onoj u Srbiji. Ratovima i odlukom Kongresa pripali su Crnoj Gori značajniji bošnjački gradski centri: Nikšić, Podgorica, Spuž, Berane, Kolašin i Bar. Ovi su gradovi, kao i muslimanska sela u plodnim dolinama, odmah bili izloženi velikom imigracionom valu siromašnog pravoslavnog stanovništva s okolnih planina. Većina bošnjačkog stanovništva u međuvremenu je pobjegla u Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, Kosovo i Albaniju. Od tada je počelo lutanje mnogih bošnjačkih porodica iz današnje Crne Gore ne samo po Balkanu nego, istovremeno, sve do Anadolije i sjeverne Amerike. Oni koji su ostali činili su malu islamsku zajednicu, s crnogorskim muftijom na čelu, čije je sjedište bilo prvo u Starom Baru, a potom u Podgorici.

Jedino su Bošnjaci Plava i Gusinja odbili da priznaju odluke Berlinskog kongresa. Oni su pružili odlučan oružani otpor odlukama Berlinskog kongresa, odnosno pripajanju Plava i Gusinja Crnoj Gori. Na čelu oružanog otpora bio je Ali-beg Šabanagić, poznat kao Ali-paša Gusinjski. On je sa svojim Plavljanima i Gusinjanima pune dvije godine odolijevao crnogorskoj vojsci.

To je pitanje zbog uspješnog otpora Plava i Gusinja internacionalizirano i postalo je predmetom opširne prepiske među velikim silama. Austro–Ugarska je početkom 1880. godine pokrenula akciju da se izvrši “formalna predaja” Plava i Gusinja Crnoj Gori. Ali-paša Gusinjski se, uz podršku Albanaca s Metohije i Rugova, ponovno tome oružano suprotstavio. U vremenu od 7/8. do 13. januara 1880. godine vođena je velika i krvava bitka s Crnogorcima. To je uvjerilo velike evropske sile da se na tom području odluke Berlinskog kongresa ne mogu provesti bez daljeg prolijevanja krvi.

Na inicijativu Francuske izvršena je kompenzacija tako što je umjesto Plava i Gusinja Crnoj Gori predat Ulcinj s ušćem Bojane. Primopredaja Ulcinja između osmanskih i crnogorskih jedinica obavljena je 26. novembra 1880. godine. Ali-beg Šabanagić dobio je za zasluge od sultana zvanje paše. Područje Plava i Gusinja izdvojeno je u poseban sandžak, koji je kao arpaluk predat na upravu samom Ali-paši Gusinjskom.

(Izvor: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998)