U OECD-u, klubu uglavnom bogatih zemalja, potrošnja svinjetine i govedine ostala je nepromijenjena od 1990. Ali potrošnja piletine porasla je za 70%.
Ljudi pojedu toliko pilića da pilići sada broje 23 milijarde od 30 milijardi kopnenih životinja koje žive na farmama. Prema nedavnom istraživanju Carys Bennett sa Univerziteta u Leicesteru, ukupna masa uzgojenih pilića premašuje masu svih drugih ptica na planeti zajedno. U Londonu, nekih 50 milja zapadno od Colchestera, prodavnice pečene piletine su sveprisutne. Mnoge su nazvane po američkim državama (uključujući Kanzas i Montanu, da ne spominjemo Kentucky). Ali školarce i mlade koji izlaze sa kasnonoćne žurke ne zabrinjavaju čudna imena. Niti se mnogo brinu o tome odakle im je došao obrok.
A i zašto bi? Piletina je jeftina i ukusna. Funta (0,45 kg) piletine u Americi sada košta 1,92 dolara, što je pad od 1,71 dolara od 1960. godine (nakon prilagođavanja inflaciji). U međuvremenu je cijena govedine pala za 1,17 dolara po funti na 5,80 dolara.
Ljubitelji jeftine piletine mogu zahvaliti selektivnom uzgoju. 1940-ih Amerika je pokrenula seriju takmičenja za farmere "Pilići sutrašnjice". Cilj je bio, kako su jedne novine opisale u to vrijeme, proizvesti „jedno pile dovoljno veliko za cijelu porodicu — pile s toliko mesa na prsima i toliko debelim da ga možete izrezati u odreske, sa batacima koji sadrže male kosti prekrivene slojevima sočnog tamnog mesa, a da sve to košta manje umjesto više.” Rezultat je bilo nešto nalik modernoj piletini brojlera.
Od tada su pilići nastavili da rastu. Studija Martina Zuidhofa sa Univerziteta Alberta i njegovih kolega dokumentovala je ovaj pomak upoređujući piliće koje su selektivno uzgajani 1957., 1978. i 2005. Autori su otkrili da su tri pilića stara 56 dana imala prosječnu težinu od 0,9 kg, 1,8 kg i 4,2 kg. Kako je uzgoj jedng velikog pileta efikasniji od uzgoja dva manja, farmerima je sada potrebno samo 1,3 kg žitarica da proizvedu 1 kg piletine, što je mnogo manje u odnosu na 2,5 kg žitarica iz 1985. godine.
Intenzivna upotreba antibiotika znači da farmeri više ne moraju trošiti mnogo vremena na brigu o dobrobiti svojih pilića. Prije Drugog svjetskog rata većina pilića uzgajana je na malim farmama. Poljoprivrednici su držali kokoške za jaja i prodavali njihovo meso kada postanu prestare kada prestanu nositi jaja. Ali profilaktička sredstva su omogućila farmerima da piliće drže u uslovima koji bi se nekada smatrali nezamislivo skučenim i prljavim. Pilići koji se uzgajaju u skučenim prostorima ne kreću se mnogo, pa im je potrebno manje hrane.
Poljoprivrednici su također imali koristi od reputacije piletine kao zdrave namirnice. Osamdesetih godina 20. vijeka doktori su se brinuli da konzumiranjem previše govedine i svinjetine ljudi unose puno zasićenih masti, za koje se tada smatralo da povećavaju rizik od srčanih bolesti. Ti strahovi su od tada splasnuli, ali novi dokazi sugeriraju da crveno meso može povećati šanse ljudi da dobiju rak debelog crijeva. Nasuprot tome, imidž peradi kao zdravog mesa opstaje neoštećen.
Nisu samo izbirljivi zapadnjaci ti koji sve više vole piletinu. Rast prihoda znači da potražnja za mesom raste još brže u siromašnijim zemljama. Kao rezultat toga, pilići su sada meso kojim se na svijetu najviše trguje. U ekonomskom smislu, oni su, u stvari, suprotni automobilima. Proizvode se cijeli, ali njihova vrijednost je maksimizirana kada se raskomadaju.
Iako zapadnjaci preferiraju nemasno, bijelo meso, mnogi u Aziji i Africi preferiraju tamno meso, koje uključuje noge i batkove. Ove preferencije se ogledaju u lokalnim cijenama: u Americi su pileće grudi 88% skuplje od nogu, u Indoneziji su 12% jeftinije. Razlike u cijeni pilećih nogu su još veće. Misao o jedenju kandži je odvratna mnogim zapadnjacima, ali se često nalaze u kineskim receptima. Kina sada uvozi 300.000 tona "kandži feniksa" svake godine.
Činjenica da su različite zemlje specijalizovane za različite vrste proizvodnje također podstiče trgovinu. Amerika i Brazil, dva najveća svjetska izvoznika piletine, poljoprivredne su elektrane koje uzgajaju ogromne količine hrane za životinje, što glavni trošak u proizvodnji peradi. Tajland i Kina, nasuprot tome, dominiraju tržištem prerađenog mesa koje zahtijeva jeftinu, kvalifikovanu radnu snagu. Rusija i Ukrajina, nekada neto uvoznici piletine, postale su neto izvoznici kako je njihova industrija žitarica rasla.
Proizvođači koji svoje meso prodaju u inostranstvu izlažu se rizicima. Piletina je bila ključna tačka u trgovinskim pregovorima. Kina je uvela carine na američku perad 2010., a zatim je zabranila sav uvoz 2015., ubrzo nakon izbijanja ptičije gripe.
Promatrači industrije su pesimistični da će zabrana biti ukinuta, na veliku zgroženost američkih farmera koji bi voljeli da budu plaćeni više za 20 milijardi pilećih nogu koje proizvedu svake godine, a koje trenutno postaju hrana za životinje.
Slično tome, Evropska unija je 1997. zabranila uvoz hlorisane američke piletine zbog zabrinutosti da pranje hlorom omogućava niže higijenske standarde na farmama. Argumenti oko hlorisanih pilića također su se pokazali kao veliki kamen spoticanja u pregovorima o Transatlantskom trgovinskom i investicionom partnerstvu, sada propalom trgovinskom sporazumu između Amerike i EU.
U svakom slučaju piletina je postala najtraženije meso, a i ogroman izvor prihoda i predmet međudržavnih sporova.
Izvor: The Economist
