U bestseleru godine, knjizi novinara Fareeda Zakarije, koju je indikativno naslovio kao Deset lekcija za svijet poslije pandemije, sam autor navodi: “svijet u kojem živimo je otvoren, brz – i stoga, gotovo po definiciji, nestabilan.” Vrlo usloženo i različito društveno kretanje dobilo je novu dinamiku u vremenu pandemije, koja je nedvojbeno promijenila (a tek će) svijet kakav poznajemo. Iako pandemija još nije gotova, njene su implikacije i sada dovoljne da u potpunosti promijene svakodnevnu zbilju, ali da li je u pandemija u stanju da promijeni ljudski mentalitet, to je  ključno pitanje.

Svakako, pored ostalih pitanja, rudimentarno pitanje svih društava i svih nacionalnih država jeste pitanje sigurnosti čija se sekuritizacija čini potrebnijom nego ikada. Preorijentacija ka humanoj sigurnosti antropogenim faktorima koji su spiritus movens za većinu izazova, prijetnji i rizika dat će ogroman, ali ne više i presudan značaj. Pandemija je svakako uzdrmala modele i etalone vanjskopolitičkih agendi i gotovo da nema države čiji su se planovi po potrebama okolnosti izmijenili. Samim tim, politički savezi i koalicije našle su se pred izazovima koje su uveliko testirale njihovu okrenutost jednih spram drugih te koheziju uopće.. Na istom se ispitu našao i Sjevernoatlantski pakt (NATO) kao multinacionalna vojno-politička asocijacija, sazdana od američko-evropskih zajedničkih interesa i vrijednosti.

Iako pandemija nije imala atribute rata, već samo asimetrične prijetnje na čiju je pojavu samo mali broj zemalja imao adekvatan odgovor, ali niko dovoljno promptan, član 5. Washingtonskog sporazuma o NATO-u, odnosno princip casus foederis (lat. slučaj kada treba ispoštovati savezništvo), doveden je u pitanje jer su simultano “napadnute” sve članice bez većih razlika. A ako su za sjevernoatlantske partnere postojali izazovi i otežavajuće okolnosti, za drugu stranu oličenu u kineskom i ruskom kolosu to su bile itekako konjukturne okolnosti koje pružaju ogroman manevarski prostor za asimetrične upade u teritorije NATO dominacije. Naravno, ne konvencionalno, već vrlo hibridno, anticipirajući specifikum prilika i okolnosti. Prema tome, od krize na Balkanu od 1990. do 1995. pred Alijansom nije bilo većeg, rasprostranjenijeg i neobuzdanijeg neprijatelja od virusa korona. Izazovi koji su se našli pred Alijansom mogu se podijeliti na: unutrašnje, vanjske i tehničke, ali se ne mogu posmatrati u potpunosti partikularno zbog specifičnosti sistematike u kojoj je NATO savez decenijama i prije svega zbog široko rasprostranjenog modela interagencijskog i interresornog pristupa unutar saveza.

“Primarni cilj i zadatak NATO-a jeste spriječiti da se ekonomska i zdravstvena kriza pretvori u sigurnosnu”, izjavio je Mircea Geoană, zamjenik glavnog tajnika NATO-a. Naravno, jedan od elementarnih interno-internih, odnosno unutrašnjih izazova jeste bila kontrola unutrašnje sigurnosti država koje su svoje stanovništvo stavljale u lockdown režim života i opstanka. Pritom treba istaći da su reakcije na ove mjere bile različite od države do države, ali su manje-više sve zapadnoevropske (visoko konsolidovane) demokratije teško i veoma burno reagirale na lockdown. Prema tome, jedan od problema na koji djeluje da se nedovoljno računalo jeste slobodoljubivost stanovnika Evrope, čiji su prosvjedi zadavali muke ne samo sigurnosnom nego i zdravstvenom sektoru zbog svoje masovnosti.

Upravo kao potreba okolnosti, COVID-19 je na neki način stopio sektore civilnog i vojnog u jedno, primoravši zračne snage oružanih snaga zemalja-članica da dopremaju potrebnu opremu i prebacuju zaražene te medicinsko osoblje. S druge strane, vojska je bila svojevrsni adut ukoliko bi prosvjedi nezadovoljnih masa prešli crvenu liniju, mada bi upotreba oružanih snaga bila vrlo nepopularan potez, dok se naročito u Francuskoj razmišljalo o tome. Osim toga, u vojna postrojenja i objekte sve veći broj civilnih lica iz medicinske struke imao je pristup, što je na neki način ogolilo tradicionalne korelacije i ograničene pristupe civila. Pandemija je svakako zahvatila i pripadnike oružanih snaga zemalja-članica, kao i njihove porodice, a što je uveliko utjecalo na borbenu gotovost i, primjerice, borbenu grupu NATO-a u Latviji u jednom trenutku dovelo u pitanje. S druge strane, na ovom interno-internom odnosu država članica spram samih sebe postao je ogroman problem pravdati izdvajanja za skupe borbene sisteme i uopće izdvajanja za odbranu i sigurnost zbog predznaka i konotacije koja se različito reflektira u javnosti, primjerice na Balkanu i Zapadnoj Evropi.

Iako je Donald Trump podigao ljestvicu izdvajanja BDP-a na 2 posto, preokupacija zemalja da spase svoje građane od nevojnog agresora znatno je umanjila procente određene za vojnu odbranu. Treba imati na umu da je Evropa došla u stadij kada su njenom stanovništvu bile poželjnije vakcine od granata i tenkova, pri čemu je prvi val anhilirao u potpunosti sve predikcije o potrebnim kontingentima cjepiva. Države očajne zbog nemogućnosti ispunjenja cenzusa izdvajanja BDP-a, počele su u godišnja izdvajanja za odbranu, koja će prikazati na NATO konferencijama, uvrštavati i vojne penzije kako bi spasili što se spasiti može. Svakako, manjak sredstava i nedovoljnu opravdanost u parlamentima osjetili su i kontingenti u mirovnim misijama koje su poslale zemlje-članice, pri čemu se nastojalo što neprimjetnije povući određene efektive kako bi se stvari kod kuće mogle finansijski dovesti u red. Tako su se Britanci djelimično povukli iz Iraka, dok se povlačenje Amerikanaca iz Afganistana može posmatrati (između ostalog) i kroz prizmu ekonomske neisplativosti.

A kad smo kod odnosa između partnera što ih dijeli Atlantik, treba istaći da je vjerovatno jedan od najvećih izazova i nedostatak kohezije unutar saveza, a koji dodatno pogoršava činjenica da su se SAD primarno posvetile sebi i svojim problemima, pri čemu je izborna trka imala implikacije za koje se vjerovalo da će donijeti strateške preorijentacije u kontekstu pogleda Washingtona na Bruxelles i evropske saveznike. Za Francusku, nosioca koncepta evropske strateške autonomije i evropske sigurnosne integracije bez SAD-a, pandemija je pružila snažnije argumente od bilo čega. Evropljani su imali razloga za sumnju u član 5, čije bi ispunjenje u ratu bilo teško očekivati ako se u mirnodopskim izazovima pokaže svojevrsno grupašenje i klanovi unutar saveza. Iako je konsolidacijom nakon preživljenog prvog talasa pandemije savez stao na noge i uspio da ostvari određene pomake u domenu logističke pomoći članicama, sveukupni utisak kod stanovništva jeste da se i preraspodjela cjepiva odvijala vrlo elitistički, pa su određene članice demonstrativno odlučile potražiti pomoć od Rusije i Kine, o čemu će malo kasnije biti riječi. Koliko su zatvorene granice između članica udaljile članice jedne od drugih, ostaje da se vidi, ali stečena iskustva potvrdila su uvjerenje da će aktuelne izazove prije svega trebati kao udarce da prime nacionalne države da bi se tek (ako prežive) mogle pozvati na članstvo u vojno-političkim blokovima.

Da je vanjska politika odraz unutrašnje, dokazuju i brojni izazovi koji su se multiplicirali tokom pandemije. Naravno, prvi od njih jeste i onaj najbitniji, a to je nabavka cjepiva i vakcina te sveukupno medicinske opreme (čije su rezerve potrošene isuviše rano), pri čemu se nastojalo članice motivirati da kupuju od prijatelja saveznika. Međutim, cijena, metodika isporuke i čitav niz ostalih faktora utjecali su na to da su članice NATO-a pomoć u vakcinama, maskama i ostaloj opremi kao i stručnom kadru zatražile od Kine i Rusije, pri čemu je ugled saveza pretrpio ozbiljan udarac. Međutim, države poput Italije i Španije, čije su stope smrtnosti galopirajući rapidno porasle, demonstrirale su sve mane oslanjanja više na saveznike i “prijatelje” negoli na sebe. Naravno, bila je to prilika koju Rusija i Kina nisu mogle propustiti, ali su otišle svakako i korak dalje. Ruski sektor hibridnog ratovanja o kojem smo već govorili na svojim je medijima radio vrlo pedantno, marljivo i beskrupulozno propagandistički. Ruski mediji apostrofirali su sve nemogućnosti i nesposobnosti saveza da pomogne svojim rubnim članicama, optuživajući Bruxelles za grupašenje i elitizam. Savez je kao i EU davao diplomatske i redundantne izjave kojima je pokušavao odgovoriti, ali se stječe utisak da su u pogledu ofanzivnog medijskog rata snage NATO-a pretrpjele poraz.

Osim pandemije, za zemlje kao što su Hrvatska, Italija, Grčka pa i Španija, problem migranata iz Azije i Afrike dobio je sasvim novu paradigmu. Naime, migranti na granicama NATO-a više nisu samo nelegalni turisti koji izazivaju humanitarne krize, oni su postali i nosioci zaraze, odnosno latentno oboljela masa čiji je stepen zdravstvene sigurnosti u najmanju ruku poražavajući. Ovaj faktor prouzročio je rasprave o strateškoj preorijentaciji u kontekstu akcentiranja najbitnijih regija, pri čemu je istok Evrope zbog granice s Rusijom ostao i dalje bitan, s tim da je ipak mediteranski jug počeo dobivati na značaju zbog dvostruke prijetnje koja je zaokružila migrantsko pitanje.

U savezu se prema ekonomskim, privrednim, geografskim pa i vojnim kapacitetima određuju koje će to sposobnosti imati, ali i morati održavati članice saveza. Primjerice, Njemačka po toj sistematizaciji mora imati u svom zrakoplovstvu sposobnost nošenja i upotrebe taktičkih nuklearnih bojevih glava. Prema tome, na državi je da osigura adekvatne avione koji su sposobni za izvršenje zadaća te vrste, a ukoliko država nije sposobna za ispunjenje tog zadataka, može biti narušena ravnoteža snaga s dalekosežnim posljedicama. U tehničkom smislu, trgovina naoružanja u Evropi doživjela je blagi šok s obzirom na potrebe borbe s pandemijom. U tom smislu, valja istaći da je inicijalno i u početku pandemije NATO lanac snabdijevanja i logistike koji se naziva just in time propao.

Prema ovom standardiziranom operativnom postupku, potrebna oprema (ovdje se izuzima borbena oprema) nabavlja se po potrebi ili ad hoc kako se ne bi dugo skladištila, čime bi se mogla ugroziti njena kakvoća. Pandemija je postavila uvjete brze i promptne akcije bez dugih kalkulacija, ali je primarni šok vrlo brzo istrošio rezerve saveza. S druge strane, značajno manji šok zadale su potrebe socijalne distance, koja je podrazumijevala otkazivanje masovnih okupljanja u vidu konferencija koje su postale virtualne. Tu do izražaja posebno dolazi cyber sigurnost i sigurnost interneta, pri čemu je internet dodatno osnažio svoje vrijednosno značenje. Gdje je internet, tu su i informacije, pred savezom su se multiplicirali mediji koji su dezinformirali javnost šireći paniku, pri čemu su posljedice i dalje nesagledive.

Oporavivši se od početnog šoka, NATO je ipak stao na noge i uhvatio se ukoštac s problemima. Za države aspirante kao što je Bosna i Hercegovina pomoć NATO-a bila je vrlo vrijedna i ogledala se u vježbama sa snagama OS BiH, konkretno jedinicama za ABH, ali i u mnogobrojnim donacijama. Zbog permanentne političke krize, za Bosnu i Hercegovinu, koja nedvojbeno inklinira članstvu, NATO je svjetlo na kraju tunela, ali koliko smo zapravo svjesni promjena unutar saveza, ključno je pitanje. S aspekta prosječnog građanina, savez funkcionira svojim idealnim tokom, trenutno, za nas je bitna potpora miru i stabilnosti koju nam koliko-toliko garantiraju njene članice.