Godine 1910. godine, u podrumu Ureda za graviranje i štampanje Ministarstva finansija SAD-a, postavljen je kakofoničan i glomazan stroj za pranje novca kako bi se riješio problem propadanja papirnatog novca. Umjesto slanja hiljada zaprljanih dolarskih novčanica u mašinu za rezanje, hemičar Burgess Smith izumio je uređaj koji ne samo da ispire prljavštinu, već i sterilizira i pegla svaku novčanicu, čineći je netaknutom i svježom.

U izvještaju iz aprila 1912. ministru finansija Franklinu MacVeaghu, blagajnik Lee McClung tvrdio je da stroj ne samo da bi ljudima davao bolji i čišći novac, već bi smanjivanjem troškova štampanja novog novca uveliko koristio američkoj ekonomiji.

S kapacitetom pranja 25.000 novčanica dnevno, uređaj je bio u stanju dati novi život oko 60 posto novčanica koje su predane blagajni na otkup, uštedjevši, kako se procjenjuje, otprilike 250.000 dolara godišnjih troškova štampanja (što je ekvivalent današnjih 8.100.000 dolara).

Potražnja za čistim novčanicama bila je monumentalna, ili kako su zvaničnici Ministarstva finansija izjavili u Washington Timesu, banke su ih 'pojele'. Gospodin Smith, s plaćom od šest dolara po danu, dobio je zadatak poboljšati svoj stroj kako bi ga se moglo distribuirati diljem zemlje, a do kraja 1912. njegov je uređaj bio instaliran u bankama i finansijskim institucijama u većini velikih američkih gradova.

Zanimanje za uređaj ubrzo je poraslo i s druge strane Atlantika. Dana 26. septembra 1912. predstavnici njemačke vlade posjetili su Washington kako bi svjedočili stroju na djelu, istražujući mogućnost njegovog usvajanja u svojoj zemlji. Japanska, francuska i britanska vlada također su iskazale interes za njega.

Izum, međutim, nije ostao imun na kritike. Cinici su vjerovali da bi čiste novčanice potaknule krivotvoritelje, ali u članku objavljenom u Gettysburg Compileru 12. marta 1913. Joseph E. Ralph iz Zavoda za graviranje i štampanje negirao je tu mogućnost: „Na nekim se mjestima optužuje da pranje novca novac bi potaknuo krivotvorenje, ali to neće biti slučaj.“ To je, objasnio je, zato što su krivotvoritelji bili skloni umjetno prljati novčanice, što bi se otkrilo tokom procesa pranja.

Nije trebalo dugo da Ralphove riječi budu demantirane. U aprilu 1913., senator James Edgar Martine iz New Jerseyja tražio je objavljivanje pisama 587 predsjednika banaka i blagajnika koji su izjavili da je oprani novac 'užitak krivotvoritelja'. Tokom kongresnog saslušanja bankar Senata, senator Reed Smoot, odbio je štampanje pisama, prisilivši Martinea da povuče svoj zahtjev, ali članak od 9. februara 1913. u Daily Arkansas Gazette baca svjetlo na prigovore bankara.

Tvrdili su da blagajnici diljem zemlje nisu mogli otkriti krivotvorenu valutu, a stručnjaci Ministarstva finansija više nisu bili vješti u uočavanju lažnih novčanica. Oprani papir bio je drugačiji na dojam: nedostajalo mu je oštrine novoštampanog novca i ujednačenosti boje, a često se ni izgledom ni opipom nije mogao razlikovati od krivotvorenih novčanica.

Zapravo, iako je državna blagajna uštedjela novac na troškovima štampanja, to je ostavilo 'otvorena vrata', nastavio je Gazette, 'da se svi prevaranti i krivotvoritelji u zemlji zaposle i obave velike pljačke'. Zapisi tajne službe iz tog vremena pokazuju da je pokušaja stvaranja krivotvorenih novčanica bilo više nego ikad zahvaljujući strojevima za pranje novca.

Od osnivanja Zavoda za graviranje i štampu 1862. nove su se novčanice štampale pomoću strojeva umjesto ručnog graviranja. Gazeta se pita je li to olakšalo i postupak krivotvorenja. Vjerojatno je oboje pridonijelo procesu. Nova tinta i materijal korišteni za strojno štampane novčanice, nakon što su isprani, izgubili su svoju živost, što je otežavalo razlikovanje pravih novčanica od lažnih.

Službenici banke vjerovali su da je MacVeagh napravio strašnu grešku odobrivši strojeve za pranje novca. On se nije složio, a Ralph je dijelio njegovo mišljenje. U Gazetteu je izjavio da su uređaji koji štede rad SAD-u uštedjeli otprilike 5.000.000 dolara na troškovima štampanja od 1. januara 1912. (155.000.000 dolara danas).

Otklanjajući svaki nepovoljni publicitet, uređaj za pranje je dobio svjetla reflektora na svjetskom sajmu 1915. održanom u San Franciscu, zauzevši centralno mjesto na izložbi "Dok čekaš". No, kada su SAD ušle u Prvi svjetski rat, Smithova naprava je nestala iz fokusa javnosti, zasjenjena ratnim brigama i novim prioritetima.

Do 1920. članak Boston Globea rekao je da se Zavod za graviranje i štampu bori zadovoljiti ogromnu potražnju za novim papirnatim novcem, dok je obilje onoga što je bilo u opticaju bile prljave i izlizane novčanice. Uređaji za pranje koji su se činili revolucionarnima pali su u zaborav.

To je bila posljedica brojnih faktora. Promjena sastava papirnatih novčanica s lanene na pamučnu je građanima olakšala pranje i sušenje zaprljanog novca kod kuće, čime je postupak pranja u Ministarstvu finansija postao manje potreban. Ovo, u kombinaciji s negativnom medijskom pozornošću i protestima bankara, činilo se dovoljnim da uvjeri Ministarstvo finansija da prekine svoje operacije pranja novca. Bučnost i održavanje strojeva također su mogli igrati ulogu.

Izraz 'pranje novca' sada je sinonim za organizirani kriminal. Od 1920-ih, mafijaš Murray Humphreys preuzeo je kontrolu nad firmama za čišćenje koje je vodila Al Caponeova banda Chicago Outfit, nakon što je navodno skovao pojam "pranje novca" kako je danas općenito poznat. No, dok su neki članovi Outfita bili poznati kao krivotvoritelji novca, nema dokaza koji bi povezali stroj Ministarstva finansija s Humphreysovom frazom.

Novo značenje izraza pojavit će se tek 1974., kada je New York Times izvijestio da je Richard Nixon zamolio svoje saradnike da interveniraju u FBI-evoj istrazi o 'operacijama pranja novca u Mexico Cityju'. Smithov stroj sada je neraskidivo povezan s prevarom, a njegovo praktično i pravno porijetlo potpuno je zaboravljeno.