Denia, mali luksuzni lučki grad na Costa Blanci, na istočnoj mediteranskoj obali Španije, najpoznatiji je po svojim plažama i živahnom uličnom životu. Čuven je i posvom dvorcu, s pogledom na marinu ili rimskim ruševinama.
Ali nakon Drugog svjetskog rata Denia je postala ne samo tranzitno mjesto za naciste koji su bježali iz Evrope već i mjesto sigurnog utočišta za mnoge kojima je bilo dopušteno da naprave dom i tamo uživaju u penziji. Kristalno čiste vode Denije imaju mnogo mutniju prošlost koja otkriva kako su se lako nacisti nastanjivali na španskim obalama i neugodan odnos između Francove Španije i Trećeg Reicha.
Dénia je, na primjer, bila mjesto koje je odabrao Gerhard Bremer, visoko rangirani Sturmbannführer u Waffen SS-u, koji je, među čitavim nizom medalja i priznanja, nagrađen i Viteškim željeznim križem, priznanjem koje se dodjeljuje samo za ozbiljnu predanost nacističkoj Njemačkoj. Bremer je sretno živio u Deniji do svoje smrti 1989. godine, postavši lokalni poslovni čovjek, gradeći bungalove i hotele tokom godina rađanja turizma na Costa Blanci.
Bremer i njegova porodica navodno su bili integrirani u zajednicu, a njegova djeca su pohađala lokalne škole. Zapravo, nekim je nacistima bilo toliko ugodno u Španiji da mnogi, iako su naravno ostali diskretni, nikada nisu osjetili potrebu da se odreknu svoje nacističke ideologije.
Prema španskom historičaru Joséu Muñoz, svakog 20. aprila grupa Nijemaca sastajala se u restoranu Finita u Deniji kako bi proslavila Hitlerovo rođenje. "Učinili bi to na diskretan način a ne sa partyjem na koji je bio pozvan cijeli grad", rekao je za Muñoz. "Oni nisu bili idioti."
Još jedan od prvih koji je stigao na Costa Blancu bio je Johannes Bernhardt, počasni general SS-a i poslovni čovjek koji je Franca opskrbljivao oružjem. Diktator ga je potom nagradio španskim državljanstvom kako bi spriječio njegovu deportaciju. Prema historičaru Stanleyju G. Payneu, “Bernhardt je živio diskretno između Madrida i Denije, bez integracije s lokalnim stanovništvom a 1953. odlazi u Argentinu“.
Treći istaknuti nacista u Deniji bio je Anton Galler, za kojeg talijanska vlada tvrdi da je komandant nacističke vojske odgovoran za masakr u Sant'Anni. Živio je u Déniji do kraja života i tamo je pokopan 1995. godine. Vjeruje se i da je na Costa Blanci živio i ozloglašeni Otto Skorzeny, komandos koji je u septrembru 1943. organizirao misiju spašavanja Benita Mussolinija iz zatočeništva i koji je dobio nadimak 'najopasniji čovjek u Španiji'.
Ovi značajni primjeri poznatih visokorangiranih nacista u Déniji samo su neki od stotina osumnjičenih nacista koji su se nakon rata nastanili u Španiji. I to nije bila tajna; 1947. Sjedinjene Države pisale su Francu i dale mu popis od 104 osobe za koje se sumnja da su nacisti, ili barem povezani s nacističkom strankom, a koji su bile na španskoj teritoriji. Njihov početni popis imao je čak 1600 imena, iako su se Amerikanci na kraju usredotočili na 104 najozloglašenija imena s popisa za izručenje.
No, možda bivši visokopozicionirani nacisti koji su se smjestili u Španiji nisu bili toliko iznenađenje za britanske obavještajne službe. Tokom rata mnogi su u britanskom establišmentu bili zabrinuti zbog španskih simpatija prema nacističkoj Njemačkoj, toliko da je MI6 podmićivao visoke španske zvaničnike mitom kako bi održao neutralnost zemlje.
Zloglasni belgijski nacista Léon Degrelle nastanio se u Malagi i nije se previše trudio sakriti svoj identitet. Nakon što se preselio u Málagu uz pomoć tadašnje španske vlade, nekoliko godina se pritajio, ali Degrelle je 1960-ih postao javna ličnost.
Družio se s drugim nacistima koji su se skrivali u Španiji a čak je i nosio svoju SS uniformu na vjenčanju svoje kćeri 1969. godine. Nakon diplomatskih napetosti između Španije i Belgije tijekom 1960-ih i 1970-ih, Degrelle je uzeo špansko državljanstvo i živio vrlo ugodno u Málagi, budući da je finansijski dobro prošao jer je njegova građevinska firma izgradila američke avio-baze u Španiji i to bez skrivanja identiteta vlasnika.
Postoji još na stotine nacista i nacističkih simpatizera koji su našli utočište u frankističkoj Španiji, od Baskije do Barcelone ili Mallorce, živeći ostatak života u miru pod španskim suncem unatoč zločinima koje su počinili.
