Mlaka početna reakcija nekih evropskih zemalja glede rata u Ukrajini usko je povezana s otkrićem gigantskih nalazišta prirodnog plina u bivšem SSSR-u prije više od pola stoljeća, što je pomoglo tadašnjoj komunističkoj sili da proširi svoj utIcaj na kontinentu. Jedno od prvih nalazišta bio je Urengoy, koji je prvi put izbušen 1966. Godine 1981. već je proizveo prvu milijardu kubika. Trenutno njime upravlja kontroverzni Gazprom, a proizvodi 260 milijardi kubika plina i 825.000 tona nafte.

Od 1970. godine jedna od zemalja koja više ovisi o ovoj proizvodnji je Njemačka, kao rezultat sporazuma potpisanog između Savezne Republike Njemačke i Sovjetskog Saveza. Njemačka je osigurala tehnologiju za izgradnju plinovoda u zamjenu za ruski prirodni plin, naravno po znatno nižoj cijeni. Tu je zasađeno sjeme energetske ovisnosti Evrope o Rusiji, što je postalo očitije nego ikad tokom aktuelne agresije na Ukrajinu.

Olaf Scholz, koji je njemački kancelar samo tri mjeseca, dobio je oštre kritike zbog svog dvosmislenog stava o ratu, uvijek u sjeni energetske ovisnosti koja se nadvijala nad njim. Kada je u februaru prvi put otputovao u Washington i kada ga je u Bijeloj kući primio Joe Biden, štampa ga je oštro kritikovala zbog odbijanja da pošalje oružje u Ukrajinu u slučaju očekivane invazije. Opisali su ga kao "nevidljivog" vođu.

Suočen s pritiskom partnera iz Evropske unije, Scholz je suptilno promijenio stav, što se Rusiji nije svidjelo. Kao rezultat ove odluke, ovih su dana potvrđeni najgori strahovi Njemačke: u govoru koji je direktno emitirala ruska javna televizija, Putinov potpredsjednik i broj dva, Aleksander Novak, otvoreno je zaprijetio Berlinu da će mu prekinuti pipu za plin koji mu je ona opskrbljivala od dana vladavine Leonida Brežnjeva kao vođe SSSR-a.

"Imamo svako pravo donijeti pravednu odluku kao odgovor na sankcije i uvesti embargo na tranzit plina kroz plinovod Sjeverni tok 1, koji trenutno radi svojim maksimalnim kapacitetom", izjavio je Novak. Bio je to način na koji je Kremlj htio zastrašiti Njemačku, dobro znajući da im ona trenutno transportira trećinu plina koji su Nijemci potrošili. I, takođe, kao reakcija na odluku berlinske vlade da obustavi proces izdavanja dozvola za plinovod Sjeverni tok 2 koji je Rusija pokušavala staviti u pogon.

Novak je sugerirao da Rusiju u tom smjeru guraju evropski političari i njihove optužbe i sankcije. To je prijetnja ne samo za Njemačku, već i za cijelu EU. Ne treba zaboraviti da Evropa trenutno troši 500 milijardi kubika plina godišnje, od čega 40% osiguravaju Rusi. Kroz Sjeverni tok 1 svake godine protiče 60 milijardi kubnih metara. Vrlo velik iznos koji je Moskva uvijek isporučivala uz garancije tokom svih kriza kroz koje je prošla, pa čak i tokom Hladnog rata.

Sve je počelo 1955. godine kada je njemački kancelar Konrad Adenauer posjetio Moskvu kako bi uspostavio diplomatske odnose između nove Njemačke i SSSR-a. U to je vrijeme komunističkim carstvom upravljao Nikita Hruščov, koji je tri godine kasnije potpisao vrlo važan trgovinski sporazum za sovjetsku historiju. Početkom 1960-ih, bogatstvo ruskih naftnih i plinskih resursa već je bilo zapanjujuće, o čemu svjedoči i činjenica da je potražnja Kremlja za cijevima velikog promjera koje proizvodi Njemačka skočila do neba. Prvi su bili namijenjeni za naftovod Druzhba, najduži na svijetu, koji je počeo raditi 1964. godine.

Tadašnji američki predsjednik Kennedy se uplašio nesrazmjernog rasta sovjetskog energetskog sektora i uspio je, međutim, preko NATO-a nametnuti smanjen izvoz cijevi iz Njemačke u SSSR. Hladni rat je bio u punom jeku sa snažnim ekonomskim sukobima, ali pred kraj desetljeća pokrenuta je 'Ostpolitik', kojom je tadašnji kancelar Willy Brandt otvorio odnose svoje zemlje sa zemljama istočne Evrope, uključujući i DDR, koji je bio marionetska država Moskve.

To je bila početna tačka za historijski sporazum potpisan 1970. između Zapadne Njemačke i Sovjetskog Saveza, prema kojem je Njemačka pristala produžiti plinovod Soyuz kroz današnju Češku, kako bi ga odvela do Bavarske. Bila je to razmjena cijevi za plin, koju je nemali broj historičara i analitičara okarakterizirao kao jednu od najvažnijih prekretnica Hladnog rata, budući da je uspostavila neviđeni most saradnje između Rusije i dijela Evrope koji joj se suprotstavio.

Plin je počeo stizati 1973. godine, ali se količina povećavala različitim sporazumima tokom desetljeća. Sovjetski plinski monopol počeo se konsolidirati, čemu je pogodovala naftna kriza. Kennedyjevi nasljednici sa zabrinutošću su promatrali porast ove ovisnosti u Evropi. Osamdesetih je Ronald Reagan nekoliko puta pokušao uvjeriti Njemačku i druge evropske zemlje da smanje količinu ruskog plina koji uvoze, ali nije uspio.

Kada je 1989. pao Berlinski zid, Sovjetski Savez je povećao opskrbu Njemačke plinom sa 1,1 milijarde kubnih metara 1973. na 25,7 milijardi kubnih metara 1993. Početkom 1990-ih, velika ruska državna firma Gazprom već je bila zainteresirana za isporuke kroz Ukrajinu, kako zbog loše infrastrukture zemlje, tako i iz geopolitičkih razloga. Godine 2005. Putin i tadašnji kancelar Gerhard Schröder postigli su dogovor o početku izgradnje Sjevernog toka 1, koji bi povezivao dvije teritorije preko Baltičkog mora bez prolaska kroz posredničke zemlje.

U tom smislu, postsovjetska Rusija, pod zapovjedništvom Borisa Jeljcina od 1991. do 1999., a kasnije Putina od 1999. do 2008. i od 2012. godine, ponovno se pojavila kao država koja je svoj izvor moći našla u ovom prirodnom bogatstvu i počela pritiskati EU. "Dokazi pokazuju da sadašnji čelnici rusku obdarenost prirodnim resursima, a posebno njezine ugljikovodike, smatraju najvažnijim mehanizmom za obnovu pozicije Rusije kao velike sile", objasnio je hiostoričar Harley Balzer 2005. godine.

Prije nekoliko sedmica predsjednik Putin je ustvrdio da je "raspad Sovjetskog Saveza doveo do pljačke ruskog bogatstva i ostavio zemlju u vrlo teškom položaju". Međutim, u posljednjem desetljeću Njemačka je nastavila uvoziti ruski plin na historijski najvišem nivou. Istodobno, bivša kancelarka Angela Merkel pokrenula je plinovod Sjeverni tok 2, što je izazvalo značajne tenzije sa Sjedinjenim Državama, budući da su u tom poslu vidjeli sredstvo ruskog predsjednika da energentima ucijeni vodeću evropsku ekonomiju.

Invazija na Ukrajinu ubrzala je urušavanje ovog objekta, podmorske cijevi od 1230 kilometara koja je završena krajem prošle godine i trebala je imati godišnji kapacitet od 55 milijardi kubnih metara. Trebao je početi raditi, ali prije dvije sedmice Berlin je neočekivano najavio obustavu faraonskog projekta. Sljedećeg dana predsjednik Sjedinjenih Država najavio je sankcije poslu iza kojeg stoji Gazprom.

“Evropski političari trebaju pošteno upozoriti svoje građane i potrošače da će cijene goriva, struje i grijanja skočiti u nebo. Mi smo spremni i naći ćemo i druga prodajna tržišta osim Evrope i Sjedinjenih Država", upozorio je Putinov broj dva.

Rat za plin se nastavlja.