Kada dijaspora ode, sve utihne...

Herojski Teočak nalazi se u brdima, iznad magistralnog puta Tuzla – Bijeljina, na četrdesetak kilometara od Tuzle i za pola manjoj udaljenosti od Bijeljine. Vožnja do ovog mjesta nekima je možda umarajuća zbog brojnih uspona i krivina na Majevici, no priroda se potrudila da svojim raskošnim bojama, koje podjednako oduševljavaju bez obzira na godišnje doba, nadomjesti sve nedostatke. Otvorite li prozor, unutrašnjost vozila ispunit će oštar planinski zrak.

S magistrale, gdje je putokaz za skretanje u Teočak, ka centru čaršije vodi vijugava cesta. Avlije ispred kuća pored puta su uredne i održavane. Gužva postaje sve veća kako se približavamo Teočaku, koji je uz Sapnu i Čelić u kategoriji tri izrazito nerazvijene općine u Tuzlanskom kantonu, odnosno među trinaest je takvih u Federaciji Bosne i Hercegovine.

U ovoj mirnoj, naizgled uspavanoj čaršiji, ovih dana život cirkulira ubrzanim tempom, što se odražava na povećan promet u ugostiteljskim objektima, trgovinama, u Općini, bankama i u drugim djelatnostima. Razlog je manje-više poznat: teočanska dijaspora, rasuta širom svijeta, godišnje odmore provodi u domovini i u rodnom mjestu. Uz vesele, slučajne susrete na ulici, zagrljaje, poljupce i obećanja da će se međusobno posjetiti narednih dana te raspitivanje o zdravlju poznanika i krcatim planovima obilazaka rodbine, dijaspora ovih dana s lokalnim stanovništvom dijeli i sve probleme s kojima se ono suočava. Najizraženiji problemi tiču se odlaska ljudi i neurednog snabdijevanja električnom energijom.

“Vidite koliko je automobila sa stranim registarskim oznakama. Svi vole doći ovdje, osjeti se povratak ili dolazak naših ljudi, a kada se godišnji odmori završe, sve ponovo utihne. Ionako imamo mali broj stanovnika pa se odlazak svakog čovjeka osjeti”, govori nam Enes Bilalić iz Starog Teočaka, kojeg smo zatekli kako na izvoru Bukovik sipa vodu za piće, za koju nam kaže da je čista i da je svi piju jer izvire iz jedne stijene u šumi.

I PRIJE SE IŠLO NA ZAPAD, ALI SAD IDU KOMPLETNE PORODICE

“Gdje god je šuma, ima vode. Kada se isijeku šume, nema vode. To je dokazano. Imali smo mnogo izvora, ali isječena je šuma i nema ih više. Ima dolje ispod puta još jedan izvor i to je to. Bila su ovdje nekad prije rata dva velika bunara na kojima je narod pojio goveda, ali sada je ovdje prešao put i tako... A ovo ide direktno iz stijene. Ovo je prirodno bogatstvo, milioni koji bespovratnu protiču. Postojala je zamisao da odavde idu dvije velike cijevi za snabdijevanje Teočaka vodom, ali se od toga odustalo. Prošle sedmice nam je nestalo struje i zbog toga dva dana nismo imali ni vode”, priča nam Bilalić, koji je kao šesnaestogodišnjak stupio u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine, a koji je s rođakom pored izvora razvio dvije bh. zastave: aktuelnu i prvu zastavu Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima.

^{Enes Bilalić}

Govoreći o ratnom periodu, Bilalić nam s mjesta na kojem sipa vodu pokazuje lokacije na kojima su bili agresori, ali i položaje na kojima su se nalazili borci Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ponosno ističe da su branitelji, kojih nije bilo mnogo, držali liniju fronta dugu dvadeset kilometara.

“Moja je generacija možda i najviše stradala. I ja sam ranjavan. Ginuli smo jer smo bili neiskusni i, moram priznati, naivni, pod utjecajem partizanskih filmova, ali bio je to neviđen patriotizam. Uspjeli smo što niko nije i relativno mali broj ljudi odbranio je ovo i područje prema Tuzli. Za naše se borce, Lavove iz Teočaka i heroja Hajrudina Mešića zvanog Kapetan Hajro, čulo nadaleko i neprijatelj nas se plašio. Uspjeli smo se odbraniti. Sada imamo slobodu, kuće su nam još veće i ljepše nego prije, život je ugodniji, ali suočavamo se s odlaskom ljudi i to je vjerovatno naša najveća rana. No, svako ide gdje mu je bolje”, ističe Bilalić.

Tajib Muminović, načelnik Teočaka, navodi da prema popisu stanovništva iz 2013. godine ova općina ima oko osam hiljada stanovnika. U međuvremenu je znatan broj njih odselio u veće bosanskohercegovačke gradove, a još veći broj njih u inostranstvo, najviše u Njemačku.

^{Tajib Muminović, načelnik Teočaka}

“Gledajući prema podacima Zdravstvenog osiguranja o broju osiguranika, taj broj se kreće oko pet hiljada ljudi. Ako gledamo birački spisak, dakle sve one koji imaju CIPS, u Teočaku je nešto više od šest hiljada registriranih, punoljetnih birača, dok na izbore izađe oko tri do tri i po hiljade njih i možemo reći da je to realan pokazatelj broja osoba koje i žive ovdje. Dakle, možemo reći da je oko četrdeset posto stanovnika vani. Teočani su i prije rata bili i po zemljama Zapadne Evrope i bivše Jugoslavije, ali je razlika u tome što su tada odlazili na rad, a porodice su im ostajale ovdje, dok je sada trend da kompletne porodice odlaze ondje gdje se radi. Sada su oni naša dijaspora, žive vani, a u Teočak se vraćaju tokom ljetnih odmora, za prvomajske i novogodišnje praznike ili za bajrame. Imamo i primjer da su naši ljudi iz dijaspore ovdje otvorili firmu, a jedna firma već duže vrijeme radi u prostorijama koje iznajmljuje Općina, a dvije su u toku registracije”, navodi Muminović.

KAD NESTANE STRUJE, NESTANE I VODE

Razgovor usmjeravamo na nedavni nestanak električne energije, kada su Sapna i Teočak bez struje ostali na trideset i tri sata, što se posredno odrazilo i na dvodnevni nestanak vode, ali i na štete koje su usljed toga pretrpjela domaćinstva.

“Činjenica je da dobivamo električnu energiju dalekovodom od Kalesije do Sapne pa od Sapne do Teočaka, koji na tako velikoj udaljenosti zahtijeva kvalitetnije održavanje. Nažalost, neki smo dan bili trideset i tri sata bez električne energije, dakle jednog jutra od devet pa sutra do devetnaest sati. Problem se odrazio i na Sapnu i na Teočak, a uzrok je bio prekid na dalekovodu, što je očekivano i svugdje se može desiti iz raznih razloga, poput dotrajalosti ili više sile, ali ovdje nije bila u pitanju viša sila. Vrijeme je bilo toplo i sunčano, a došlo je do pucanja jedne žice na dalekovodu. Ono što naročito iritira jeste da je bilo potrebno dvadeset i sedam sati da se locira gdje je kvar, a onda je šest sati trajala popravka. Neka domaćinstva su već krenula u kupovinu agregata. Ljudi su se s razlogom zabrinuli ne samo za zamrznute namirnice, nego i zbog muže krava, jer muzilice nisu mogle raditi. Osim toga, naš sistem vodosnabdijevanja zavisi od električne energije jer je riječ o sistemu koji se pumpa, tako da svakim nestankom električne energije dužim od sat-dva, dolazi do pražnjenja bazena, a treba vremena da se sistem pokrene i napuni. Tako da nama nestanak struje pravi niz problema. Ovo je drugi slučaj da kompletna područja Sapne i Teočaka ostanu bez električne energije. Isto nam se desilo tokom dočeka 2018. godine, a tada su mnogi imali i problem s grijanjem. Navodni problem je bilo pucanje iz vatrenog oružja, usljed čega je došlo do nenamjernog prekida žice, a i često nam kažu da problem uzrokuju ptice, jer, navodno, ptica ako sleti, poremeti žice. Ja se pitam da li to ptice lete samo iznad Sapne i Teočaka”, kaže Muminović, dodajući da je dobio određene usmene informacije da bi Elektroprivreda BiH mogla pokušati uspostaviti novi spojni put iz smjera Elektrodistribucije Bijeljina, u Rs-u, gdje je neophodno izraditi samo jedan kilometar dalekovoda između Priboja, u općini Lopare i Teočaka, a obje lokalne zajednice imale bi alternativno rezervno napajanje.

Osim ovog dugotrajnog, stanovništvo je suočeno sa svakodnevnim prekidima u napajanju električnom energijom od po nekoliko sekundi ili minuta, što je također problem zbog pumpi za vodu, instalacija i uređaja u domaćinstvima.

NEKI POMAŽU, NEKI OBEĆAVAJU, NEKI SE NE JAVLJAJU

U junu se ova lokalna zajednica suočila i s elementarnom nepogodom, usljed koje je snažna vodena bujica u naselju Snježnica nosila automobile i puteve i uzrokovala klizišta, a pričinjena šteta procijenjena je na četiri i po miliona maraka.

“Imali smo posjetu kompletne Vlade Tuzlanskog kantona pa člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denisa Bećirovića, koji je obećao pomoć od 100.000 KM, ali do danas nemamo informaciju hoćemo li dobiti ta sredstva. Poslali smo i zahtjev prema Uredu premijera FBiH, ali od gospodina Nermina Nikšića nismo dobili nikakvu povratnu informaciju. Vlada TK je u rebalansu budžeta 1,2 miliona planirala u ove svrhe, tačno je navedeno koliko je za preventivu, a koliko za sanaciju i mi s Kantonalnom civilnom zaštitom imamo dobru saradnju. Oni su nam pritekli u pomoć kada je bilo najpotrebnije, da se put koji je odnijela voda stavi u funkciju. Nije on još asfaltiran, ali su nasuli posipni materijal i put je prohodan, što je najvažnije, a poslije ćemo kroz projekte raditi na njegovom vraćanju u prvobitno stanje. Kada se sve to dešavalo i dok su se dramatični snimci širili društvenim medijima, bilo je ogromno interesiranje da nam se pomogne i dobili smo tada brojna obećanja. Kako vrijeme prolazi, bojim se da je naš slučaj već pao u zaborav”, navodi Muminović.

Prekoputa Općine nalazi se slastičarna i buregdžinica “Mimoza”, koja je, prema našoj letimičnoj procjeni, dobro posjećena. Hrana je ukusna, a cijene su prihvatljive lokalnom stanovništvu. Primjera radi, kolači se prodaju po cijeni od jedne do jedne i po marke, dok kafa košta jednu i po marku, a burek dvije i po. Gosti koji ovdje dolaze, osim što jedu u objektu, kupuju i po nekoliko pita za ponijeti, a za kolače donose veće plastične zdjele u koje im mladić iza pulta pažljivo reda tulumbe, rolate, oblatne, ciglice ili trileće.

“Načuli smo da bi se ovo mjesto moglo zatvoriti pa smo se uplašili. Šta ćemo onda”, požalila nam se jedna Teočanka koja je zamolila da ne navodimo njeno ime.

“Ovaj je burek veoma ukusan. Pogledajte kako je jufka tanka, a meso je kvalitetno i ništa nije masno, nema velikih kockica luka, nije preslano... Sve je tamam”, opisuje nam druga, dok viljuškom i nožem s tanjira podiže vrući burek.

U međuvremenu pred slastičarnom/buregdžinicom zaustavio se automobil njemačkih registarskih oznaka iz kojeg su izašle dvije djevojčice koje su kupile sladoled, a kako vlasnik objekta nije bio prisutan, nismo uspjeli saznati kakvi su mu planovi i da li zaista namjerava zatvoriti “Mimozu”.

Nastavljamo dalje, ka Starom Teočaku, naselju u kojem su potporni zidovi oslikani muralima Kapetana Hajre, Teočanskim lavovima, bosanskom ponjavom, a uz nezaobilazni srebrenički Cvijet sjećanja na Genocid i navijačka grupa „BH Fanaticos“ ostavila je svoj sportsko-umjetnički pečat. Inače, mural Kapetana Hajre vjerodostojno je urađen prema portretu koji je snimio fotoreporter Stava Ahmet Bajrić zvani Blicko, koji je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu na položajima oko Sapne i Teočaka proveo dosta vremena i kojeg danas u Teočaku stanovnici prepoznaju i rado mu se javljaju. Radost je obostrana, a Bajrić ističe da, iako se bliži sedamdesetoj godini života, nikada ne oklijeva kada posao zahtijeva odlazak u Teočak.

TEOČAK BI MOGAO POSTATI SVJETSKI POZNATI LOKALITET

Kratko se divimo ukrašenim potpornim zidovima, a ubrzo zastajemo i ispred mjesne čitaonice, koja je zaključana. Kucamo, ali niko ne otvara.

Vozimo se dalje.

Stari Teočak nalazi se na izuzetnim strminama, a ispod srednjovjekovne tvrđave, čiji su ostaci i danas vidljivi, smjestila se džamija Fethija sa svojim haremom. Ni o tvrđavi, ni o džamiji nema pouzdanih podataka od kada datiraju, ali se smatra da je tvrđava starija i da je džamija izgrađena tokom vladavine sultana Bajazida II, najvjerovatnije 1548. godine. Postoje i nedovoljno potkrijepljene tvrdnje da je džamija starija čak jedno stoljeće, odnosno da je izgrađena tokom vladavine Mehmeda Fatiha Osvajača 1451.

Amir-efendija Abdulahović, imam u Starom Teočaku, jednom od šest džemata u ovom mjestu, ocjenjuje džemat kao kompaktan i dobro organiziran.

“Ponosan sam na sve što zajednički radimo. Infrastruktura je dobro uređena i svake godine radimo na tome da poboljšamo uslove vjerskog i društvenog života. Naš džemat broji tri stotine i šezdeset i pet članova, a imamo i mekteb koji nesmetano funkcionira. Upisano je trideset i sedmero djece, uz dvanaestero na punktu Tursunovo Brdo. Prisutna je tendencija opadanja broja upisane djece u mektebu i to je problem s kojim se suočavaju svi imami na našem području”, navodi efendija Abdulahović.

^{Amir-efendija Abdulahović, imam u Starom Teočaku}

U neposrednoj blizini džamije nalaze se i granitne kugle, čija funkcija i porijeklo nisu istraženi. Prema narodnim predanjima, koja prenosi lokalno stanovništvo, kugle su branitelji tvrđave spuštali niz strme litice braneći se od osvajača dok neke priče zaziru u kultove i legende koji datiraju iz prahistorije.

Ipak, ono što je u Teočaku naučno dokazano, a ne tiče se kugla, jeste da je u ovom mjestu pronađen u svijetu jedinstven geološki profil koji karakterizira granicu između dva geološka perioda, perma i triasa. Ta granica odražava totalno izumiranje na planeti Zemlji prije stotinu i pedeset miliona godina.

“Na jednom proplanku u Teočaku pronađeni su fosilni ostaci ‘konodonti’, koji su sačuvani u periodu totalnog izumiranja i veoma su važni za izučavanje stanja planete Zemlje u smislu nastanka velikih kontinenata, kretanja tektonskih ploča i klimatskih promjena u tom periodu, kao i razvoja budućeg živog svijeta na zemlji. Ovaj profil prvi put pronađen je u Kini, gdje je svjetski poznat lokalitet na osnovu kojeg se vrše istraživanja s ciljem utvrđivanja te granice, a nama najbliži takav lokalitet je u južnim Alpama u Italiji i u Sloveniji. U ovom dijelu Evrope, ovo je bilo prvo takvo otkriće i zato je ovaj profil važan za svjetska izučavanja. Plan je da se profil u Teočaku zaštititi kao prirodna geološka baština. Na čelu s Federalnim zavodom za geologiju iz Sarajeva i kolegama geolozima iz Slovenije, u saradnji s Općinom Teočak, koja pruža logističku podršku, jedna mala općina mogla bi postati svjetski poznata po nalazu mikrofosila”, objasnio nam je doktor geologije Ferid Skopljak, koji je vršio istraživanja u Teočaku.

Nesumnjivo, ovo područje obiluje prirodnim i historijskim naslijeđem, no uprkos svemu, generalno privredni i socijalni život na izuzetno su niskim granama i stanovništvo se, neminovno, kao što je rekao Bilalić s početka teksta, odlučuje na odlazak.

“Patnja je kada nemate vode. Kao ratno stanje. Živim ovdje, ali djeca nam odlaze. Moj sin je u Njemačkoj i radi u željeznicama, a sada se i mlađi blizanci spremaju da idu kod njega. Nemaju gdje. Šta će ovdje raditi? Supruga i ja ostajemo sami, s tim da ja radim, ali imam mogućnost da idem u Sloveniju da ondje radim. Onda supruga ostaje sama, a mi ćemo dolaziti kada ko mogne. Glavno je da imamo gdje doći, da znamo da je ovo naše i mislim da je to važno za svakog čovjeka, da zna ko je i da se ne stidi reći odakle je“, zaključuje Bilalić uz poruku da on i njegovi sugrađani zbog svega što su hrabro prebrodili u nedavnoj prošlosti, svima i svugdje s ponosom i uzdignute glave mogu reći da su pripadnici bošnjačkog naroda, građani koji dolaze iz herojskog Teočaka, mjesta koje se ugnijezdilo u surovi krajolik, koji ih je iznjedrio takve kakvi jesu: hrabri, prilagodljivi i vrijedni radnici.