Kada je nekadašnji sudionik odbrane tuzlanskoga kraja Ilija Jurišić osuđen na 12 godina zatvora pred sudom u Beogradu za slučaj “Tuzlanska kolona”, bilo je nešto reakcija iz rodne mu Tuzle, ali ne u onoj mjeri u kojoj bi se to očekivalo, znajući ko ga je uhapsio, gdje, na koji način i zašto. Što je duže boravio u Srbiji, to se više zaboravljalo na njega u bosanskoj javnosti.

Hapšenje nekadašnjeg zamjenika komandanta Armije Republike Bosne i Hercegovine, preminulog Jovana Divjaka, marta 2010. godine u Beču, izazvalo je nešto burnije javne reakcije u Sarajevu. Na zahtjev Srbijanske vlade Ivice Dačića, austrijska policija privela je Divjaka pod sumnjom za počinjene ratne zločine 1992. godine. Nakon određenog vremena provedenog u kućnom pritvoru, pri Divjakovom povratku u Sarajevo došlo je do “narodnog veselja” u centru Sarajeva. Dočekali su ga građani i pojedine javne ličnosti.

Jedan od ondašnjih transparenata potpore Divjaku glasio je: “Jovo Srbine, čaršija je uz tebe.” Pokazalo se, kao i toliko puta prije toga, da mnogi Bošnjaci žele manifestirati svoju nesklonost prema isticanju etničke, nacionalne, religijske, a ponekad i teritorijalne pripadnosti. Katkada to pokazuju na skoro bizaran način, čak i samoponižavajući se, bespotrebno pljujući po nekim osobama koje zastupaju bošnjačke interese, a nigdje to nije toliko vidljivo kao u odnosima sa Srbijom.

“PAS S MASLOM” NA (NE)DRUŠTVENIM MREŽAMA

Kada je granična srbijanska policija privela Edina Vranja, nekadašnjeg načelnika Sektora kriminalističke policije u Federalnoj upravi, kao razlog je navedena krivična prijava iz 2018. godine za “ratne zločine” u opkoljenom Goraždu. Šta se desilo ubrzo nakon toga?

U Goraždu je došlo do organiziranog okupljanja kako bi se iskazali solidarnost i potpora. Skupilo se nešto njegovih sugrađana, kolega, veterana, a priključila im se i manja grupa iz Sarajeva. Nakon skupa, grupica sarajevskih demonstranata, koja je u Goražde došla iz patriotskih razloga svojim privatnim vozilima, nije mogla napustiti parking. Izlaz iz parkinga  bio je blokiran nepropisno parkiranim vozilom s beogradskim registarskim oznakama. Da li je to bio kakav eksperiment srbijanske BIA-e, ili samo bahatost onih koji često trube o “ugroženosti srpstva” u Federaciji BiH, nije poznato, a nije ni posebno bitno. Ionako revoltirani hapšenjem Edina Vranja u Srbiji, sarajevske goste dodatno je iritirala činjenica što ne mogu izaći zbog srbijanskih kola, čiji se vlasnik nije pojavljivao i koga niko nije uspijevao  pronaći.

Kada je na poziv stigao goraždanski policajac, samo je nemoćno gestikulirao i nemušto govorio kako ne može ništa uraditi, naročito jer se radilo o vozilu stranih tablica. Gosti iz Sarajeva su se jedva nekako iskobeljali preko jednog podzida, riskirajući oštećenja vlastitih kola, a ukus poniženja je ostao.

Poslijeratna poniženja Bošnjaka koja su stizala iz Srbije bila su brojna, ali nama je ovdje zanimljiviji fenomen bošnjačkog samoponižavanja. Ta pojava ima svoju specifičnost i učestalost. Ovo nas dovodi do hapšenja Salke Zildžića.

Političko-socijalna polarizacija među Bošnjacima koja je ovim hapšenjem još više došla do izražaja zahtijeva možda i kolektivni psihološki pregled. Komentari na veb-portalima, pisani od ljudi koje barem po imenu smatramo Bošnjacima, mogu se bez mnogo razmišljanja, većinom, svrstati u kategoriju iz narodne izreke: “Ni pas s maslom to ne bi pojeo.”

Riječ je o takvim vrstama ciničnih, niskih, poganih i blago rečeno vulgarnih uvreda na Zildžićev račun da bi ih sramota bilo prenijeti u novinski članak. Ko bi htio da ih analizira, sam se u to može uvjeriti pregledom komentara na ovu vijest na mnogim sarajevskim veb-portalima, među kojima, možda, prednjači Avazova internet-stranica, na kojoj se čitateljstvo naprosto utrkuje u tome ko će ispasti više cinično “duhovit”, ko će izbaciti neki novi pogani izraz, najnoviju vrstu psovke, nove niske verbalne udarce ili maštovite izmišljotine.

Kada se među komentatore uključi neki “oponent”, i on vjerovatno Bošnjak, pokušavajući da ili smiri strasti ili da zapjenušanoj većini replicira, onda na njega krene lavina uvreda i maštovitih insinuacija, najnižih vrsta psovki i prijetnji. Uporedo s uvredama raznih sorti širom društvenih mreža iskaže se i zluradost. Nađe se tu i otvorenog likovanja i razdraganosti zbog Zildžićevog hapšenja. Sve djeluje tako kao da bi se radovali ako bi uhapšeniku slijedila i doživotna robija, pa i smrtna kazna. Nevjerovatno je koliko su danas izraženi bošnjačka snishodljivost i samomržnja da, eto, očigledno navijaju za srbijansku policiju i tamošnje pravosuđe, a protiv svog državljana i sunarodnjaka.

RATNA EVAKUACIJA INTERNET-LAJAVACA

Uzroci ovakvog samoponižavanja Bošnjaka nisu novijeg datuma. Ovo su pomalo fenomenološke pojave koje se daju pratiti dugo vremena unazad. Ista je to crta u mentalitetu koja je navela neke Sarajlije da za vrijeme srpske opsade grada s antipatijom gledaju na podrinjske prognanike. Osjećale su neke Sarajlije blago gađenje prema protjeranim Bošnjacima, naročito bošnjačkim nanama u dimijama i s ponekom šamijom, pa bi do izražaja dolazila ona stare sarajevske arogantna, u suštini rasistička, podjele na “papke” i “raju”, gdje su, naravno, podrinjske izbjeglice za te i takve Sarajlije bile “papci”, dok su oni koji se odijevaju po zadnjoj evropskoj modi i nemaju “seoski” naglasak, automatski “raja”, to jest prihvatljiva viša klasa.

Znači, usred opsade, agresije i borbi, umjesto saosjećanja s protjeranim civilima, sunarodnjacima, nesretnicima, ta arogantna sorta zamjerala je srpskoj vojsci ne zato što je protjerala ove ljude, nego zato što ih nije otjerala negdje drugdje umjesto u njihovo fino urbano Sarajevo.

Možda je jedina stvar mračnija od toga bila njihova ravnodušnost prema tolikim pobijenim Bošnjacima, koje oni, vjerovatno, nisu ni osjećali kao svoje sunarodnjake. Zabilježeno je da su neke od takvih Sarajlija (ovo nije generalizacija prema svim Sarajlijama tog vremena, da ne bude nesporazuma), radosno gledale predstavnike Bosne i Hercegovine na Eurosongu u Dublinu 1993. godine uz komentar: “Napokon da nas u svijetu vide ovako uredne, pismene i napredne, a ne samo da nas pokazuju na televizijama kao one jadne izbjeglice u dimijama.”

Nakon opsade i rata, ovakva crta u mentalitetu očitovala se i u komentaru jednog vremešnog “sarajevčanina”, koji se osvrnuo na povratak Gorana Bregovića u Sarajevo i njegovo dobijanje prilike za CT pregled mimo reda, preko veze. Rekao je nešto kao: “Neka je preko reda, bolje i on nego da mi po Sarajevu hodaju sve ove Sandžaklije.”

Isti takvi povodljivi likovi, ili slični, zamalo su trkom odlazili u Srbiju kada je Vlada Aleksandra Vučića obećala “besplatna cjepiva” za stanovnike Bosne i Hercegovine. Ta vrsta naivnosti ili poniznosti možda se i ne može baš racionalno pojasniti.

Takvi su svojevremeno verbalno pljuvali i vrijeđali svakoga ko bi javno negodovao zbog filma holivudske glumice i režiserke Angeline Jolie U zemlji krvi i meda. Branili su film i prije nego što ga pogledali ili znali nešto konkretnije o scenariju. Samo je bilo važno da se dodvore trendu nekritičkog divljenja proslavljenoj američkoj divi, drsko se ophodeći prema reakcijama udruženja žena žrtava silovanja iz prethodne agresije, koji su scenarij o ljubavnoj vezi između kolektivno silovane Bošnjakinje i srpskog stražara u logoru za silovanje smatrali u najmanju ruku degutantnim.

Ima takvih primjera toliko da bi se mogla ispuniti kakva enciklopedija posvećena bošnjačkoj kolektivnoj naivnosti ili samopreziru.

Možda je veće pitanje šta će ta “klasa” ljudi raditi kada se nastave hapšenja na srbijansko-bosanskim granicama i kada bude priveden neko njima blizak, bilo rodbinski ili samo kroz drugarska poznanstva, možda komšijska. Neko ko im nije antipatičan kao Zildžić. Hoće li opet histerisati po internetu stvarajući ambijent za linčovanje? Kako bi se ponašali u slučaju nekog novog vojnog napada na Bosnu i Hercegovini iz Srbije, da li kao peta kolona, ili bi pobjegli u treće zemlje ako bi za to imali mogućnost, ili bi prešli na stranu srpske vojske, možda i nerado? Ali ondje bi makar mogli pričati kako oni nisu bili za rat, kako su tamo neki istočnobosanski, sandžački, hercegovački ili krajiški papci sa seljačkim muslimanskim imenima isprovocirali rat.

Ne može se precizno reći kako bi postupili, ali prema njihovom dosadašnjem ponašanju i prema njihovom prljavom jeziku na društvenim mrežama, mogućnosti nagađanja su otvorene. Dalje je do njih.