Forsiranje famozne jugonostalgije širom Bosne i Hercegovine, naročito u Federaciji BiH s kulminacijom u Sarajevu, traje već decenijama, ali čini se da je posljednjih nekoliko godina možda jače nego ikad prije. Jasno je da se najviše ide na kontrolu i manipulaciju stanovnicima Sarajeva preko emocija, a one se opet najbrže šire kroz muziku. Jedno od oružja jeste i stara kinematografija, onda još i dokumentarci i vizualni alati poput naljepnica, prišivača, slika, zastavica s pojmovima, događajima i ličnostima iz sporta, politike i estrade SFRJ. Zato se povećava broj onih koji gube osjećaj za društvenu i političku stvarnost oko sebe, u korist imaginarne buduće „Jugoslavije“, makar se po njima zvala i drugačije. U cijeloj toj kolektivnoj manipulaciji i masovnoj hipnozi najviše se cilja na bošnjačku publiku kao primarnu metu.
Za razliku od prvih poslijeratnih godina, kada je u Sarajevu jugonostalgija djelovala kao blagi otklon od ekonomske i socijalne neizvjesnosti, više u privatnom nego u javnom ispoljavanju, ovih posljednjih nekoliko godina ona je sve više upadljiva, javna i oblikovana. Oni koji prepoznaju stvari (a koje inače nije teško raspoznati), koji razmišljaju vlastitom glavom, uviđaju da je riječ o još jednoj od bezbroj srbijanskih podvala, još su u manjini. Može se to opaziti i kroz razgovor s bošnjačkim jugonostalgičarima, koliko god oni bili naivni naprvu. Poput nekih domaćih akademaca koji se bave bosanstvom kao privremenom zamjenom za jugoslavenstvo, tako i mnogi drugi Bošnjaci koji pate od ove vrste opsihrenosti ne spominju u svom „jugofuturizmu“ Sloveniju, Hrvatsku niti Kosovo, ponekad ni Makedoniju. Kod njih se jugonostalgija svodi na neku zamišljenu uniju Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, u rjeđim slučajevima i Makedonije. Kada ih se upita zbog čega im je nostalgija „selektivna“, ako već plaču za nekadašnjom Jugoslavijom, zar je ne zamišljaju kao cjelovitu, kakvu su je upamtili u mladosti ili djetinjstvu, takvi često izbjegavaju odgovor ili komentar. Također izbjegavaju komentirati i svoje vazalstvo prema Srbiji u takvoj „novoj“ Jugoslaviji, što inače potječe iz one stare, prethodne verzije.
Bratstvo i djetinjstvo kao duhovna blokada
No, zato ima neko s druge strane Drine ko se malo konkretnije bavi ovim. Već neko vrijeme djeluje Facebook skupina pod nazivom „Pokret za Jugoslaviju – ujedinjenje Srbije, Bosne i Crne Gore“. Ponudili su i svoju mapu takve „unije“. Nije trebalo dugo da se za nju „zalijepi“ solidan broj naivnih Bošnjaka. Za razliku od onih koji izbjegavaju baviti se detaljima kao što je izostanak objašnjenja zašto im nema ostatka nekadašnje SFRJ, moderatori ove stranice u pisanoj formi otvoreno poručuju sljedeće:
„Bošnjaci u BiH koji bi da dižu granicu izmedju njih i Srba su u apsolutnoj manjini. Isto kao što su Srbi u RS-u u većini za to da ne postoji granica izmedju njih i Srbije. Isto kao što je većina ljudi u Sandžaku za to da ne postoji granica izmedju njih i BiH… Razumete li poentu? Makedonci, Slovenci i Hrvatska su nepotrebni za ovu našu priču. Niti je to realno. A ako je BiH za to da ide u EU, onda je i ovako i onako već za to da izmedju SRB, MNE i BiH ne postoje granice.“
Svejedno je, dakle, kako danas, tako i nekad, da li bi se država sa srpskom dominacijom u Bosni i Hercegovini zvala velika Srbija, mala Jugoslavija, otvoreni Balkan, srpski svet ili samo Zapadni Balkan. Jasno je i bez ove izjave da nisu više samo zainteresirani za ratni plijen zvani Republika srpska, nego i mogući postratni plijen zvani Federacija BiH, a u paketu dođe i Brčko distrikt. Pojednostavljeno, mnogi jugonostalgični Bošnjaci ne shvataju niti onda kada im se samo kaže, kada im se priznaje, kada im se iz Srbije poručuje da je Jugoslavija samo drugo ime za nestanak suverenosti Bosne i Hercegovine uz legaliziranje genocida, etničkog čišćenja, artiljerijskih opsada. Poznato je da je razum iznad emocija, odnosno trebalo bi da bude, stoga se u višegodišnjem forsiranju jugonostalgije, bilo one vještačke ili prave, gledalo zarobiti umove stanovništva Sarajeva i većeg dijela Federacije BiH na nivou emocija, da se ne bi pomakli za koju skalu više pa stigli do razuma.
Eto zašto se ispiraju mozgovi onom ranije spomenutom muzikom, hitovima bivše Jugoslavije, svejedno da li novokomponirana, pop rok ili kakav šlager. Gotovo da nema sarajevske radiostanice koja svaki dan bjesomučno ne pušta muziku iz SFRJ, uglavnom iz 1980-ih i 1970-ih godina prethodnog stoljeća. U bezbroj objekata širom Federacije BiH, taksi vozilima, supermarketima, čekaonicama – doslovno svaki dan udaraju na umove ljudi razvučene pameti beskonačnim i glasnim ponavljanjem iste muzike. Nije teško zaključiti kako ciljaj u na generacije čija se mladost sentimentalno veže za razne stare hitove koji se vrte, a mladost im je provedena u Jugoslaviji. Logično je da skoro svako ima nostalgiju za vlastitom mladošću, tako da je ovdje dovoljno spojiti uspomene iz nečije mladosti s političkim i kulturološkim okruženjem dijela prošlosti. Samo što se sva ta sjećanja uglavnom svode na derneke, hedonizam, nečije osobne marifetluke, teferiče i i svakojake intimne avanture. Takav odnos prema umno-čulnom ostanku u prošlosti prikazan je u čuvenoj staroj TV seriji Tale iz 1978. godine. To je ona scena kada stari Bošnjak sanjari 1945. godine, u ćošku svoje omiljene mehane, sjećajući se provoda iz vlastite mladosti tako što bi ih vezao za konkretnu političku okupaciju iz prošlosti. Ponavljao bi sa sjetom – „Eh kakve je Pešta kupleraje nekad imala“. Za njega je, dakle, mladalačka nostalgija vezana za austrougarsku okupaciju i njegov interni hedonizam.
Tako se i današnji jugonostalgičari uglavnom sjećaju nekih razuzdanih provoda iz vremena jugoslavenske, odnosno srbijanske okupacije Bosne i Hercegovine, ali koja nije djelovala kao okupacija pa je sentimentalci ne pamte kao takvu. Umno su ostali zatočeni u bliskoj prošlosti, nisu do kraja shvatili šta se sve izdešavalo u međuvremenu. Istodobno, propagandisti udaraju i na umove mlađih naraštaja, onih koji ne pamte SFRJ, ali se preko muzike i filmova zainteresiraju za blisku prošlost svojih roditelja i onda počne podržavanje i zagovaranje jugoslavenstva o kojem uglavnom ne znaju skoro ništa, ali se ponašaju kao da znaju dovoljno. Nije slučajno ni što su brojne suvenirnice po Baščaršiji u Sarajevu godinama ispunjene robom s crvenim trobojkama, portretima Josipa Broza Tita, JNA petokrakama, kalendarima s Titovim pozama i slično. Manipulatori i žele da se njihove mete prisjećaju svih tih derneka, viceva i anegdota, jer im nešto slično izokola najavljuju. Kao da poručuju: „Vi se slobodno i dalje provodite, uživajte u žurkama i srdačnim međuetničkim druženjima, možemo vam takvo šta obezbijediti u budućoj uniji, samo zaboravite na politiku, ekonomiju, kulturu i historijat, mi ćemo se time baviti tako da vi ne trebate.“
Uvođenje pod srbijansku upravu
Nakon što je odrađeno navikavanje velikog broja Bošnjaka prvenstveno, na sve te vizualne i zvučne efekte, onda nije teško krenuti s preciznijim motivima, kao što su četnička ikonografija, srpska ocila i tome srodno, poput onih nedavno izloženih suvenira na tuzlanskom aerodromu, ili naravno filmova s glorificiranjem modernog velikosrpstva, a može i starog monarhističkog ravnogorstva u centru Sarajeva. Zato sada, logičnim slijedom, slobodno dolazi do izražaja inicijativa, makar i preko Facebooka, da se Bosna i Hercegovina i Crna Gora ponovo dovedu pod izravnu srbijansku upravu. Pripreme za to su već odrađene, stvari više nisu toliko frizirane kao prije nego su dosta jasnije. I dan-danas mnoštvo ljudi još ne zna da je krilatica „bratstvo i jedinstvo“ nastala kao poziv za sprečavanje bratoubilačkog sukoba između četnika i partizana, to jest poziv na bratimljenje obje frakcije u korist širih političko strateških interesa Srbije, što se potom i desilo. Ipak, mnogima ta vještačka krilatica zvuči nekako privlačno, idilično i zanosno, pa je opet forsiraju, najviše Bošnjaci, na svoju štetu. Tu opet dolazimo do spomenutog nivoa emocija i zarobljavanja uma u tome, samo da se ne bi došlo do razuma. Ovdje se uklapa i duži komentar izvjesnog Jasminka Hadžisalihovića, koji pruža svoju potporu novoj srbijanskoj okupaciji Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Za jugonostalgičarske emotivce ove njegove izjave mogu biti povod seksualnoj ekstazi, dok za one koji daju prednost razumu nad emocijama ovo bi trebalo da je znak za uzbunu, najava novih prevara, podvala, poniženja, a možda i novog progona neistomišljenika. Evo za kraj šta poručuje Jasminko Hadžisalihović:
„Zanimljivo je ponašanje međunarodne zajednice kada su međunacionalni odnosi u pitanju na ovim jugoslovenskim prostorima. Dozvoljena je saradnja i pakt svakog sa svakim, protiv treće strane, jedino se nikako u eUropsku agendu ne uklapa pomirenje i dogovor Srba i Bošnjaka. S odobravanjem se gleda na saradnju Srba i Hrvata protiv Bošnjaka, Bošnjaka i Hrvata protiv Srba, Crnogoraca i Bošnjaka protiv Srba, ali nikako se ne dozvoljava političko približavanje Srba i Bošnjaka, čak i da ne budu protiv bilo koga. Pitam se zašto im smeta istorijski dogovor ove dve nacionalne zajednice koje su oduvek zajedno živele na najvećem delu teritorije i u bivšoj zajedničkoj državi? Ali, s druge strane, ne treba se ovome nešto posebno ni čuditi jer kufer nasleđa ove dve nacije je prepun pa je njima vrlo lako i vatru izmedju nas zapaliti. Pa, molim vas, kada su oni uspeli i ono što se činilo nemogućim – da posvađaju 'dva oka u glavi' i razdvoje Srbe i Crnogorce, kako neće 'četnike' i 'balije'. Meni je zanimljiv odnos promicatelja eUropskih vrednosti koji svakog Bošnjaka koji radi na bošnjačko-srpskoj saradnji, razumevanju i poštovanju odmah proglase 'četnikom', a za svakog Crnogorca koji se zalažu za bratski srpsko-crnogorski odnos odmah se zakači etiketa 'posrbica'. Valjda je to u skladu sa tim eUropskim vrednostima, otkud znam.
Ali, neka oni nastave svoj, a mi ćemo svoj posao. Tolerancija Srbije (Bošnjačka građanska stranka i Stranka Crnogoraca) se od svog osnivanja zalagala za toleranciju, mir i zajedništvo Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, i nikada nećemo odustati od borbe za ostvarenje postavljenog cilja. Smatramo da je dogovor Srba i Bošnjaka ključ mira na zapadnom Balkanu, i da je Otvoreni Balkan početni korak i najbolji način da do tog približavanja dođe. Naš primarni cilj je državna zajednica Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Severne Makedonije, tj. jugoslovenski svet kao faktor mira, stabilnosti i ekonomskog prosperiteta jugoslovenskih nacija, koje bi u jednom takvom savezu država ostvarile i svoje nacionalne interese. Sve drugo je uvod u sukobe, nestabilnost i neizvesnost, za šta je najbolja potvrda proteklih trideset godina 'mira'. Zato, Sjedinjene Jugoslovenske Države!“