Dosta se priča i piše o usporedbama današnjeg društvenog i političkog stanja u Bosni i Hercegovini s onim iz 1991. i 1992. godine. Razlika je, dakako, bezbroj, što je i logično računajući dugački protok vremena. Ali ima mnogo toga sličnog, u manjoj ili većoj mjeri, a ima i stvari koje su ostale nepromijenjene za protekle tri decenije. Među potonjima su i nikad usahle želje za podjelom Bosne i Hercegovine između susjednih država, na miran ili neki drugi način, skoro da im je svejedno.
Još jedna stvar koja je ostala uglavnom ista jeste crta u bošnjačkom mentalitetu koja veći dio populacije navodi na okretanje glave od činjenica, samo se ne zna koliko svjesno, a koliko nesvjesno, jer kolektivna ili pojedinačna sklonost hedonizmu – što spada u jedno od obilježja današnjeg bošnjačkog mentaliteta – u vrijeme neke društvene prijetnje ili krize može biti po izboru, a može i po nekoj slijepoj inerciji. Kod onih Bošnjaka koji ne vide dovoljno jasno šta se događa oko njih, ili se barem ponašaju kao da ne vide, moguće da ima i jednog i drugog.
U jesen 1991. godine, dok su po Slavoniji i hrvatskom dijelu Posavine gorjela sela, započinjali napadi na Dubrovnik i Vukovar, Hercegovinom slobodno harali vojni rezervisti JNA, tadašnja televizija Yutel organizirala je u Sarajevu veliki rok-koncert za mir u Jugoslaviji. Događaj je predstavljen kao neka vrsta “domaćeg Woodstocka”, koji bi se odigrao u centru grada, na otvorenom, što je zvučalo dovoljno uzbudljivo i primamljivo za naivnu sarajevsku publiku, omladinu uglavnom. Zbog obilne cjelodnevne kiše, koncert je umjesto na otvorenom održan u olimpijskoj “Zetri”. Mnoštvo omladine, a i nešto starijih, prisustvovalo je koncertu, mnogi ne zato što su mislili da će time biti zaustavljen nadolazeći rat nego zbog besplatne muzičke predstave, pratećeg uzbuđenja, derneka i druženja, računajući i potpisnika ovih redova koji je tada bio u sličnom poluhipnotiziranom stanju.
Jedna se predstava, dakle, odvijala u “Zetri”, bila je javna, a druga “predstava”, na koju se nije obraćala naročita pažnja, mada je i ona bila donekle javna, odvijala se samo nekoliko kilometara dalje, uzbrdo prema naselju Poljine. Ondje je, gotovo uporedo s Yutelovim “koncertom za mir”, ukopavana artiljerija JNA i gdje su pravljene nove improvizirane staze za lakšu komunikaciju i transport oklopne opreme i oružja za nastupajući opći napad na grad. Potrebna je bila vesela, romantična, melodična predstava za skretanje pažnje stanovništvu Sarajeva s opkoljavanja, a Yutel je sa svojim koncertom, pored ostalog, poslužio svrsi.
“NOVOGODIŠNJE” ISPIRANJE SARAJEVSKIH MOZGOVA
Mnogi domaći mediji, pisani i elektronski, prenosili su vijesti s ratišta iz Hrvatske na nejasan ili nedovoljno jasan način govoreći o prirodi rata i o stanju na ratištu. Sve je to hipnotizirajuće utjecalo na svijest većeg dijela sarajevskog stanovništva, potom zbunjujuće i onda smirujuće jer se činilo da je sve daleko od Sarajeva, te su se građani sve više bavili hedonizmom, muzikom, koncertima, zabavama, planirajući zimovanja i ljetovanja.
To je odgovaralo i pokretačima rata, Jugoslavenskoj narodnoj armiji. I dalje se JNA predstavljala kao neka narodna sila koja bi zaštitila Sarajevo od mogućih napada neznanih agresora, fantomskih okupatora ili od “međuetničkih napetosti”. Neka stanovništvo uživa u muzici, estradi, predstavama, samo neka se ne bavi stvarnim životom, pravim političkim prognozama i objektivnim najavama problema širokog spektra, indirektno se poručivalo.
Historija po ko zna koji put ponavlja. Za najnoviji javni doček Nove godine u glavnom gradu Bosne i Hercegovine opet se obećava veliki koncertni provod. U sadašnjem društveno-političkom stanju Sarajeva i Bosne i Hercegovine to nalikuje na obnovljeni pokušaj estradnog, duhovnog i umnog zarobljavanja stanovništva Sarajeva u osamdesete godine prethodnog stoljeća, i to u trenucima kad se iz Republike srpske i susjednih država pojačavaju prijeteće poruke usmjerene ka budućem političkom ustrojstvu države.
Za vrijeme onog koncerta zvanog “Yutel za mir” nastupile su ondašnje pop i rok-zvijezde SFRJ, ali samo iz Beograda i Sarajeva. Muzičari iz Hrvatske i Slovenije nisu došli, a imali su i dobre razloge za nedolazak. Za ovu predstojeću novogodišnju svirku najavljuju se četiri sastava. Svu osim jednog opet su iz osamdesetih. Okupit će se uoči četrdesete godišnjice Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i četrdeset godina od početka prikazivanja Top liste nadrealista.
O besmisleno velikim troškovima uglavnom se ne govori, kao ni prethodnih godina, jer se to ne uklapa u drevnu i svevremensku izreku – “hljeba i igara”. Stoga su pozvani da ljude zabeluhaju i skrenu im pažnju s mnogo važnijih događaja u gradu i državi, lokalni muzički sastavi – Crvena jabuka, Bombaj štampa, Zabranjeno pušenje i Letu štuke.
Nova verzija Yutela danas bi moglo biti više medija, recimo Al Jazeera, N1, FTV, Kantonalna TVS-a, FACE TV, Avaz, Oslobođenje, uglavnom mediji koji su se prethodnih godina iskazivali u vještačkom pozivanju na “građansko društvo” po uzoru na ono iz Jugoslavije, i to tako što su nerijetko pravdali sve ono što je politički išlo na štetu Bošnjaka, ili tako što bi svoju publiku uvjeravali kako nema potrebe za brigom o mogućim sukobima jer međunarodna zajednica skupa sa svojim vojnim trupama održava mir i jedinstvenu državu.
Onda se nameće pitanje, a šta bi u današnjem kontekstu bila nova verzija JNA, kada već poredimo stvari i pojave s onima iz 1991. i 1992. godine? Taj dio priče pomalo je nezahvalan i za usporedbu i za prognozu. Ipak, stanovništvo se pita, iako ne u dovoljnoj mjeri usljed višedecenijskog ispiranja mozga i medijskog skretanja pažnje, da li građani Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaci, imaju razloga za brigu usljed mađarskog preuzimanja zapovjedništva Euforom od Nove godine, a zbog ranijih negativnih stavova predsjednika Mađarske vlade Viktora Orbana prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, te zbog njegovog partnerskog odnosa s Miloradom Dodikom.
TAMPON-ZONA ILI ULOŽAK-PODRUČJE, SVEJEDNO JE
Među Bošnjacima već kruži teorija, koja nije nemoguća, o tome da bi u slučaju novih srpskih demonstracija na entitetskoj granici, uz pokušaj i formalnog odvajanja Rs-a, Eufor izašao na entitetske granice ne zato da bi spriječio cijepanje Bosne i Hercegovine nego da bi poput UN-a i JNA – pravdajući svoj izlazak “sprečavanjem eskalacije nasilja” ili “održavanjem mira”, kako se to diplomatski popularno, a suštinski cinično kaže – postavio tampon-zonu, a zapravo uspostavio granicu između Federacije BiH i Rs-a. Zbog toga je po internetu kružila primjedba o nedavnim vojnim vježbama međunarodnih snaga u Bosni i Hercegovini koje su se odvijale svugdje osim ondje gdje bi najviše trebalo – na granicama sa susjednim državama, a ne po nekim naseljima daleko od Srbije i Hrvatske ili blizu entitetskih linija.
Ipak, dominira medijska želja među trenutnim sarajevskim vlastima da se narod veseli dolasku novih Euforovih oficira iz Mađarske, makar i prividno ili simbolično, tako što bi u sarajevsku ponoć 31. decembra klicao estradnoj i mentalnoj zaostavštini bivše Jugoslavije, dočekujući ulazak u novu vrstu moguće okupacije, ili nečega još ozbiljnijeg.
Ima još jedna srodnost mentalitetnog stanja naroda iz agresijskog predvečerja i ovog danas. Prije te tri decenije onoga ko bi se usudio da javno upozori na moguće napade, tenzije ili čak nadolazeću artiljerijsku opsadu, samo kao mogućnost, većina stanovništva ne bi uzimala za ozbiljno. Ili bi takvu osobu ismijavali ili bi ga nazivali paranoikom, nacionalistom, pesimistom, paničarem, provokatorom ili bi za njega kazala da se pravi puno pametan i da je sklon pretjerivanju. Danas takve opet nazivaju paranoicima pa onda botovima (moderniji izraz), opet nacionalistima, pa teoretičarima zavjere, potencijalnim luđacima, onima koji ne mogu da se “opuste” jer su “preozbiljni” ili ne daju drugima da se “opuste” uz teferiče, derneke, svirke, festivale, proslave – kvare im ćeif i raspoloženje...
Stoga nije čudno da se sve češće, među onim koji malo bolje razumijevaju historijske tokove, ponavlja ona čuvena misao Mula Mustafe Bašeskije, stara više od dva stoljeća da – ovaj narod nije glup, samo mu pamet sporo dolazi.