Jacques Chirac govorio je da Srbi rade ono što su radili Hitlerovi fašisti

Uvijek sam mislio da zemlje koje važe za značajne u svijetu poslije izbora ne mijenjaju ništa bitno. Posebno kad je u pitanju vanjska politika. Međutim, kada ispratimo šta se desilo na izborima u SAD i Francuskoj dok je trajala oružana agresija na Bosnu i Hercegovinu, onda uviđamo da se početna teza ne može braniti. Dolazak Billa Clintona s početka 1994. i Jacquesa Chiraca u maju 1995. godine doveli su do bitno drugačijeg odnosa prema Bosni negoli su ga imali njihovi prethodnici George Bush stariji i François Mitterrand. Ne treba zanemariti i ulogu Margaret Thatcher, koja nije imala vlast, ali joj je ugled u Velikoj Britaniji bio nesporan i u pogledu agresije na BiH uvijek je bila određena i pamtimo neke od njenih izjava: “Embargo je ne samo nemoralan već sasvim moguće nelegalan, jer sprečava Bosance da se brane od genocida. Ili zaustavite Srbe. Odmah. Zauvijek.” (The New York Times, 4. maj 1994)

Jednostavno, Clinton i Chirac nisu htjeli slušati podle floskule kako je Balkan prostor stalnih sukoba, da su svi isti, da do dogovora trebaju sami doći... i da je politika nemiješanja jedini pravi odgovor. Pomenuti su jasno imenovali ko je agresor, a ko je izložen zločinu i u skladu s tim tražili rješenja koja herojsku odbranu Bosne i Hercegovine ne bi učinila besmislenom. Chirac je za jednog Francuza bio direktan u tolikoj mjeri da mu tu iskrenost Srbi nikad nisu oprostili: “Srbi su narod bez zakona i vjere, to je narod razbojnika i terorista.”

Jacques René Chirac rođen je 9. novembra 1932, a umro je 26. septembra 2019. Bio je francuski političar i predsjednik Francuske od 1995. do 2007. godine. Chirac je ranije bio premijer Francuske od 1974. do 1976. i od 1986. do 1988. godine te gradonačelnik Pariza od 1977. do 1995. godine.

Nakon što je pohađao École nationale d'administration , Chirac je započeo svoju karijeru kao državni službenik na visokom nivou, a nedugo nakon toga ušao je u politiku. Chirac je zauzimao različite visoke položaje, uključujući ministra poljoprivrede i ministra unutrašnjih poslova. Za predsjednika Francuske izabran je 1995. godine.

Bio je poznat i po svom stavu protiv američkog napada na Irak, priznao je kolaboracionizam Francuske vlade u deportaciji Jevreja. Smanjio je mandat predsjednika Francuske sa sedam na pet godine. Na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2002. osvojio je 82,2 posto glasova protiv kandidata krajnje desnice – Jean-Marie Le Pen.

Godine 1953, nakon što je diplomirao na Science Po, pohađao je Harvard, prije nego što je 1957. godine ušao u École nationale d'administration, koja školuje najviše državne službenike Francuske. U Sjedinjenim Državama Chirac je radio u Anheuser-Buschu. Školovao se za rezervnog vojnog oficira u oklopnoj konjici u Saumuru. Kao šef štaba Georgesa Pompidoua, zaradio je nadimak buldožer zbog njegove vještine u obavljanju poslova. Taj nadimak će ga pratiti tokom duge političke karijere. Kada su studentski i radnički nemiri potresli Francusku u maju 1968, Chirac je odigrao glavnu ulogu u pregovaranju o primirju. Zatim je, kao državni sekretar za ekonomiju (1968–1971), blisko sarađivao s Valéryjem Giscardom d'Estaingom, koji je vodio ministarstvo za ekonomiju i finansije.

Chiracovo prvo mjesto na visokom nivou bilo je 1972. godine, kada je postao ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja i brzo stekao reputaciju zagovornika interesa francuskih poljoprivrednika, sukobljavajući se s politikom SAD-a, Zapadne Njemačke i Evropske komisije kada je ova oblast u pitanju. Od 1974. bio je ministar unutrašnjih poslova. Kada je Giscard d'Estaing izabran za predsjednika 1974. godine, Chiracu je povjerio vođenje Vlade. Chirac je podnio ostavku na mjesto premijera 1976. godine. Giscardova odluka o stvaranju gradonačelničke kancelarije u Parizu, koja je bila u mirovanju od Komune 1871, Chiracu je bila od koristi jer je na izborima 1977. godine izabran za gradonačelnika Pariza. Na predsjedničkim izborima 1981. i 1988. nije imao uspjeha. Na izborima 1995. pobijedio je kandidata socijalista Lionela Jospina.

Izabran za predsjednika Republike, odbio je razgovarati o postojanju francuskih vojnih baza u Africi, uprkos zahtjevima Ministarstva odbrane i Ministarstva vanjskih poslova. Chirac je bio prvi predsjednik Francuske koji je preuzeo odgovornost za deportaciju Jevreja za vrijeme Vichyjeva režima. Na četvrtim predsjedničkim izborima 2002. godine za protivnika u drugom krugu imao je političara s krajnje desnice Jean-Marieja Le Pena i pobijedio s 82 posto glasova. Skratio je mandat predsjednika Francuske sa sedam na pet godina i time skratio svoje drugo predsjednikovanje.

Ubrzo nakon što je napustio funkciju, pokrenuo je Fondaciju “Chirac” u junu 2008. Od tada radi na postizanju mira definiranom kroz pet programa: sprečavanje sukoba, pristup vodi i sanitarnim uslovima, pristup kvalitetnim lijekovima i zdravstvenoj zaštiti, pristup zemljišnim resursima i očuvanje kulturne raznolikosti. Anketa sprovedena 2010. pokazala je da je Chirac najpoštovanija politička ličnost u Francuskoj. Nosilac je brojnih domaćih nagrada i počasti: Grand master i Grand cross nacionalnog reda od Legije časti, Vitez Reda Crne Zvijezde, te najviših počasti 38 zemalja.

Za nas je najinteresantniji njegov odnos prema Agresiji na Bosnu i Hercegovinu po izboru za predsjednika Francuske u maju 1995. godine. Odmah je bilo jasno da neće biti podrška vrlo visokim francuskim političkim i vojnim liderima koji su podržavali srpske nacionaliste i njihove velikosrpske ideje. Otvorio je i širok front kako bi prodrmao uspavanu Evropu, šireći aktivnosti na UN i USA. Preko francuskog ambasadora u UN-u Jean-Bernarda Mériméa prenio je: “Kredibilitet UN-a ne ovisi samo o zračnim napadima. Postoje mnoge druge mjere koje se mogu poduzeti.” Poslije rušenja helikoptera u kojem je stradao ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Irfan Ljubijankić, Chirac je odlučio da ga Srbi više ne ponižavaju. Kada su Srbi preuzeli Vrbanja most od plavih šljemova, prvi put od početka mandata UN -a u Bosni, francuski plavi šljemovi masovno su uzvratili na srpske napade. Uspjeli su vratiti most i u jednosatnim borbama poginula su dva francuska i četiri srpska vojnika, a trojica Srba su zarobljeni. “Povratak mosta Vrbanja pod kontrolu ostat će u sjećanju naših vojski kao simbol povratka dostojanstva, odbacivanja svih poniženja”, izjavio Chirac i procijenio da je Evropa pokazala kako može osigurati sigurnost u regiji zaustavljajući barbarstvo na kontinentu.

Inicirao je međunarodnu zajednicu, koja je napokon reagirala slanjem u Sarajevo Snaga za brzo reagovanje (FRR). Od 900 pripadnika FRR-a, opremljenih teškim naoružanjem, 500 je bilo Francuza.

Na Londonskoj konferenciji o Bosni i Hercegovini upozorio je Majora da ne komplicira u ponudi rješenja, a na tlapnju grčkog premijera Andréasa Papandréoua, koji je štiteći Srbe govorio kako se oni bore za svoju vjeru, oštro je reagirao: “Ne govorite mi o vjerskom ratu. To su ljudi bez vjere i zakona, to su teroristi.”

Poslije okupljanja u Londonu Chirac je rekao: “Zaključci Londonske konferencije su zamašan i odlučan odgovor na srpsku agresiju u BiH. Odluke se moraju primijeniti bez odgode i bolećivosti. Srbi moraju shvatiti da nećemo popustiti ni u pogledu opstanka muslimanskog stanovništva Bosne, niti u pogledu dostojanstva i zaštite snaga UN u BiH.”

Po padu Srebrenice s Clintonom je razgovarao telefonom 13. jula 1995. godine: “Francuska je spremna sve svoje vojne potencijale staviti iza akcije za ponovno zaposjedanje Srebrenice. Još ne znam šta Britanci misle. Oni su direktno zainteresirani jer je Goražde, gdje su njihovi vojnici, blizu Srebrenice. Pitam se hoće li se i oni, kako su to Holanđani uradili u Srebrenici, samo spakovati i otići. Ne želim da Francuska bude saučesnik u takvoj situaciji”, rekao je Chirac Clintonu. Opet je bio jasan: “Srbi u istočnoj Bosni rade ono što su radili Hitlerovi fašisti.”

Da Goražde ne doživi sudbinu Srebrenice, dijelom je doprinio i sam Chirac. Bio je ispred Francuske jedan od svjedoka Dejtonskog sporazuma, koji je prekinuo rat u Bosni i Hercegovini. Na neki način, bio je domaćin službenom potpisivanju Sporazuma u Elizejskoj palati u Parizu 14. decembra 1995. godine. Tačno šest godina od početka opsade Sarajeva, 7. aprila 1998, Chirac je stigao u Sarajevo u zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini. Dosljednost je iskazao i 1999. godine, kada je stao iza bombardiranja Srbije kako bi se zaustavilo istrebljenje Albanaca na Kosovu.

Možda nevažno, ali nosi izvjesnu simboliku da je Fondacija “Chirac”, koju je osnovao po odlasku u penziju, sarajevskom horu Pontanima dodijelila nagradu “Kultura za mir”. Pri uručenju u Muzeju “Quai Branly – Jacques Chirac” u Parizu prisustvovao je predsjednik Francuske François Hollande.

U februaru 2011. je proglašen počasnim građaninom Sarajeva.