Evropska unija već godinama ponavlja da je vrijeme da se "nauči govoriti jezikom moći", da želi biti mnogo "geopolitičnija" nego ikad prije te da strateška autonomija nije hir, već potreba. Probudila se, narasla i sazrela od ruske invazije kao nikada prije, probila je gotovo sve svoje crvene linije i poduzela korake, poput masovne nabave i isporuke oružja, koji su se činili nemogućima. Ali kad dođe do napora, još je daleko od mjesta kojem teži. Za razliku od 1970-ih, divovi poput SAD-a sada imaju jasniju predodžbu koji broj treba birati, no posljednje sedmice su pokazale da, unatoč svemu, telefon ne zvoni uvijek, počinje današnji komentar dopisnik El Munda iz Bruxellesa.
Ono što se dogodilo na granici Gaze pokazuje kako Unija ne uspijeva oblikovati svijet kakvom svjedočimo. Ona reagira, ona je važan akter, ali ne i glavni. Ima malo ili ništa za reći u izraelsko-palestinskom sukobu, jer je niti jedna strana ne poštuje dovoljno. Bitno je, ali ne može ispuniti prazninu koju bi SAD ostavio ako odluči prestati podržavati Ukrajinu.
Prošle sedmice, u Granadi, nova omalovažavanja. Evropska politička zajednica, izumljena da okupi 27 članova, kandidate za članstvo i druge strateški važne susjede u istoj prostoriji, težila je poslužiti kao posrednički okvir za ukorijenjene sukobe, poput onoga u Nagorno-Karabahu ili na Kosovu. Ali niti se azerbajdžanski predsjednik udostojio pojaviti, niti su Srbi prihvatili posredovanje za smanjenje napetosti.
Bruxelles je svjestan svih tih ograničenja, ali gleda s mješavinom bespomoćnosti i optimizma, jer danas imamo veću težinu i prisutnost više nego ikada prije. Evropa ima ekonomsku moć, sjedi u najvažnijim forumima s vlastitom stolicom (G7, G20, NATO), ali svijet odnosa ostaje duboko hobbesovski, čvrste moći. Godine 2016. Evropsko vijeće definiralo je stratešku autonomiju kao "sposobnost autonomnog djelovanja kada i gdje je to potrebno i, u mjeri u kojoj je to moguće, s partnerskim zemljama. No evropski način djelovanja uvijek je bio suprotan: uvijek i pod svaku cijenu tražiti koordinirano djelovanje i poduzimati oprezne korake sami kada stvarno nema drugog izbora, tražeći dopuštenje umjesto oprosta.
Alternativna definicija strateške autonomije u 21. stoljeću je, jednostavno, ljutnja. Cijelom svijetu. Rusija je već ljuta zbog podrške EU Kijevu i ta autonomija podrazumijeva volju dopustiti da se to dogodi s Kinom, Iranom, zemljama Zaljeva ili čak Sjedinjenim Državama. A EU još nije spremna za to.
Godine 2021., kada su masovna raketna lansiranja Hamasa izazvala još jedan val međunarodnih reakcija, Josep Borrell bio je iskren i priznao da je njegova pozicija bila vrlo slaba. Izrael nikada nije smatrao EU vrijednom povjerenja, a palestinska strana vidi Bruxelles kao nešto više od bankomata. Jako su zahvalni, ali mu nikada nisu dopustili ni stolicu za stolom. “Realno, mi nemamo kapaciteta za medijaciju. Samo SAD to mogu učiniti, pod pretpostavkom da su to željele”, priznao je.
Danas je to još istinitije.
To je nešto sasvim razumljivo i gotovo neizbježno. Vanjska politika zahtijeva jednoglasnost, a čudesno je da postoji gotovo konsenzus. Prosijano, labavo, generičko, jer treba prevladati fobije 27 vlada sa historijom, institucijama, mržnjama i strahovima. To opterećuje svaki korak, sprječava okretnost, silovitost.
Evropa je poduzela važne korake, neke divovske, ali još je daleko. Nije amandman u cjelini, nije isti kao prije, ali bilo bi apsurdno negirati ga, kao što to mnogi rade u briselskom balonu. S balkanskim ratom u svom dvorištu, urotili su se da ne ovise o Sjedinjenim Državama. Isto su rekli s Irakom i Afganistanom, s Donaldom Trumpom, s invazijom na Ukrajinu. Mijenjanje desetljeća, ili stoljeća, tradicije, pasivnosti ili slijeđenja je komplicirano, sporo, ali ne može biti proces koji traje vječno, izgovor za odugovlačenje dok nas nova kriza (ponovno) ne osnaži.
EU, s gotovo 70 godina života i uspjeha na svim poljima, više nije projekt niti svoj legitimitet crpi iz utopije izgrađene na retorici. Ako stvarno želite govoriti jezikom moći, morate to početi činiti sada, glasno. Povjeriti sve sljedećoj katastrofi, mekoj moći, improvizacijama, garancija je fijaska. (El Mundo)
