Razgovarala: Almedina ZUKO
Derviš Izet Riđanović rođen je u Mostaru 15. 7. 1928. godine, na Luci kod Šarića džamije, po za zanimanju je profesor engleskog i njemačkog jezika. Sa svojih 95 godina pripada grupi rijetkih preostalih živih „Mladih muslimana“ iz prve generacije. Živi na Kovačima.
„Član organizacija sam postao u ramazanu 1943. godine. Moj otac je '39 napravio divnu kuću, kupio baštu od 4-5 duluma koja je uvijek komunistima bila trn u oku. Prije nego što je rat započeo znali su oni šetati i govoriti 'kad dođe Rusija, ja ću u onoj sobi spavati'. To je bilo njihovo razmišljanje. Preko puta naše kuće stanovao je Omer Stupac, s kojim sam se sprijateljio. Bili smo veliki ahbabi. Jedne večeri vraćajući se s teravije Omer Stupac, Omer Drače i ja, naišao je rahmetli Salih Behmen i pozvao nas u Koskin Mehmed-pašinu džamiju, gdje su se 'Mladi muslimani' sastajali. To je bilo moje učlanjenje u 'Mlade muslimane'. U školi sam imao vrlo sposobnog nastavnika vjeronauke Ejuba Kabila, koji nije volio da ga zovu hodža. On se borio i zauzimao za naše đake kao što su radili fratri i popovi. On je počeo s osnivanjem 'Mladih muslimana' u školi. On je postavio mene za povjerenika u razredu“, prisjeća se Riđanović.
Mladomusliman, zatvorenik i žrtva komunističkog režima
Na pitanje koji su bili osnovni razlozi za njegovo pristupanju organizaciji, Riđanović ističe vjerske vrijednosti.
„Poslije teravija smo imali često predavanja. Bila je jedna knjiga koja je među nama kružila i koja nas je oduševljavala, a zvala se 'Zašto su drugi napredovali, a muslimani nazadovali' od Emira Šekiba Arslana. Ta knjiga je za nas bila odmah poslije Kur'ana. Nama je glavni fokus bio islam i da se stanje muslimana popravi, kako je objasnio Emir Šekib Arslan. Da nastojimo da se muslimani što više obrazuju, posebno o vjerskim pitanjima. Radili smo na tome da se osposobimo da možemo biti mujezini ili imami po potrebi u džematima. Cilj organizacije se može svesti u kur'anski ajet 'Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok on ne promijeni svoj odnos prema sebi.' To je bio naš glavni moto i toga smo se držali“, ističe Riđanović.
U njegovim sjećanjima na Omera Stupaca on ističe njegov moral, organizacijske sposobnosti i susrete s roditeljima:
„Porodica Omera Stupca se bavila poljoprivredom, bili su jako vrijedni. On je bio mujezin u džamiji, bio je jako rječit, brz i u razgovoru je bio je odrešit. Htio je svakom pomoći. Volio je nogomet i on je bio prvi koji je kupio loptu. Imao je organizatorske sposobnosti, znao je okupiti djecu oko sebe. Djeca su ga slušala i prihvatala. Kada se sam se oženio 1966. godine, otišao sam u Mostar i posjetio majku Omerovu. Rahmetli Mahmutaginica je sjedila na sećiji i kaže mi: 'Drago mi je što si mi došao, kao da mi je moj Omer došao'.“
Režim je oduzimao imovinu svim neistomišljenicima pa tako i pripadnicima pokreta koji su bili procesuirani. Na taj način porodica Riđanović je ostala bez skoro cjelokupne imovine.
„Moja majka je s troje malodobne djece izbačena na ulicu, a u našu kuću je uselio hercegovački komitet. Kasnije je Radovan Papić pozivao moju majku i nudio joj da ona pokloni kuću partiji, a da će joj ostaviti ostalu imovinu. Kažem često da sam bio protiv da pokloni tu imovinu, a sada kažem kamo sreće da je to uradila jer bi nam ostala ona druga imovina, a koja nije bila mala. Da smo imali tu imovinu, ne bismo se patili za vrijeme komunizma. Konfiskacija imovine je bila ustaljena praksa nove vlasti kroz zakon o ratnoj dobiti i verbalnim deliktom koji su omogućili da se zaplijeni imovina na početku švercera, a kasnije svih neistomišljenika.“
Članstvo u „Mladim muslimanima“ je bilo pitanje društvenog prestiža jer su članovi bili obrazovani i uspješni učenici.
„Nakon tzv. oslobođenja mi smo više bili društvo nego organizacija. Mogao se učlaniti ko je god htio, mogao je otići kad je htio. To je bila jedna vrsta mode, pogotovo u Sarajevu, jer 'Mladi muslimani' su bili obrazovani ljudi, dobri đaci u školi, pa su drugi htjeli da se istaknu uz njih. U isto vrijeme djelovala je i 'Trezvenost', ali ona nikad nije bila ono što su bili 'Mladi muslimani'. Zabrana komunističkog režima je učinila jedan filter među nama. Ko je bio odlučan, bio je 'Mladi musliman'. Poslije rata se naglo povećao broj članova, ali to je bio ilegalan rad. Dovoljno je da neko ide često u džamiju, da se za njega kaže da je 'Mladi musliman'. Za mene su govorili da sam 'Mladi musliman' kad sam bio na izgradnji pruge Brčko – Banovići jer nisam jeo svinjetinu.“
Na pitanje koliko je bio moguć rad u ilegali, Riđanović odgovara da su okolnosti bile vrlo teške, a metode mučenja strašne.
„Pod komunističkim režimom bilo je teško i gotovo nemoguće raditi. Kad su nas pohapsili, to je bio užas kakve su primjenjivali metode. Pričali su mi jedan slučaj čovjeka kojeg su zvali Mali Hodža. Milicioneri su ga obložili snijegom i čovjek se smrznuo.“
Riđanović je uhapšen 1947. godine još dok je bio srednjoškolac, kad je imao samo 18 godina.
„Došli su po mene u školu, iz školske klupe su me uhapsili. Bio je 5. maj. Došao je podvornik u učionicu i kaže: 'Đaka Riđanovića treba direktor.' Ja pođem za njim, a u holu me čeka direktor Hamdija Kapidžić s jednim u mantilu i kaže mi: 'Uzet ćeš svoje stvari i poći ćeš s drugom.' Ja kažem: 'Gdje', a ovaj šuti. Ja opet ponovim 'Druže, gdje?' A onda direktor povišenim glasom kaže: 'Javnu bezbjednost.' Ja ga pitam da li ima napismeno odluku i on mi pokaže nalog za hapšenje i pretres stana. Oni su prvo došli kod mene kući misleći da sam imao nastavu prije podne. Onda sam se vratio u učionicu da uzmem stvari i mantil. Munir Gavrankapetanović je bio u učionici. Uhapšen sam 14 dana prije kraja školske godine. Imao sam sve ocjene zaključene, trebao sam proći s vrlo dobrim, ali to svjedočanstvo mi nikad nisu dali. Poslije su me poslali u vojsku dvije godine, a da sam imao maturu, išao bih u vojsku jednu godinu. Kad sam izašao iz zatvora, slao sam molbe da polažem završni razred, ali mi nisu dali. Kad sam se vratio iz vojske, upisao sam redovno osmi razred i završio ga jedva s dovoljnim jer sam bio toliko isprepadan da ću opet biti uhapšen.“
Kad su ga odveli iz škole, pritvorili su ga u Belediju na prvo saslušanje.
„Kiša je pljuštila, a oni su s kolima došli pred školu. Dok sam bio u hodniku Beledije, oficir s kojim sam došao lupao je nogama u vrata, od čega je cijela zgrada ječala. To je bio način da me pripremi za ispitivanje, da me što više isprepada, u čemu je i uspio. Bojao sam se, tjeralo me da mokrim. Onda su me sproveli u jednu ćeliju gdje je bio doktor Rerner, britanski špijun, a s njim je bio jedan četnički kapetan-pravnik. Prvo saslušanje je radio major Bude iz Čapljine Fazlagić. Svaka druga riječ mu je bila 'da ti mamicu'. Prvi dan na hodniku me Bude pita što sam u zatvoru, a ja kažem da ne znam. 'Kako ne znaš?' To mi trebaju reći oni koji su me uhapsili. Mi smo učili u školi Ustav i ja njemu kažem 'po Ustavu', a on me prekida i kaže mi: 'Šta ti znaš šta je Ustav?! Mi smo ga pisali za sebe, a ne za tebe.'“
