...tišina, vriska djece, lajanje pasa, potmuli ženski plač, pucnjava iz daljine i jedan bijeli zec u naručju dječaka.
“Ima takvih ljudi u kojima nikne nesalomljiv čovjek i oni ga prepoznaju.”
“Kakav je to čovjek, djede?”
“To je onaj istinski čovjek, onaj što leži sakriven u nama, što se samo jednom javi iz tog mulja u ljudima kojeg su vijekovi i vijekovi neštedemice nanosili. Ne prepoznamo li ga, vratit će se i nikad više neće doći.”
“A zašto je tako da se ne vraća?”
“On samo jednom krene. Ako nemamo hrabrosti i snage da ga porodimo, gotovo je, on umrije u nama i više nismo ličnost već mezar u kojem nam truhne lešina duše.”
“A hoće li ovdje, djede, danas, u ovim vojnicima okolo nići takav čovjek?”
“Ne znam. Možda je već nicao, a oni ga nisu prepoznali ili nisu imali dovoljno hrabrosti da ga oslobode. Teško je to. Treba za takvo što puno hrabrosti u čovjeku.”
“Morali bi. Iz Srbije su mnogi, kažeš. Ti si iz Bosne pa znaš za tog njemačkog vojnika, čuo si. I oni bi morali znati. Morali bi...”
“Ne znam. Kažem ti, teško je to i nije za svakog. Rat je. Vrijeme je u kovitlacu, brže i od misli i od uspomene. Ta, ko će se svega sjetiti...”
“Možda među njima ima i onih čiji su djedovi bili u toj grupi iz tvoje priče? Mora da ima takvih. Oni bi se morali dosjetiti. Morali bi, djede.”
“Smiri se, Aleme. Smiri se. Možda i ima. Ali, hajde znaj zašto je sve na svijetu takvo kakvo jeste.”
“A ovi drugi? Ovi s plavim šljemovima. Kažu za njih da su iz naroda pametnog i da je tamo Zapad i da nema tamo ovog ovakvog kao ovdje, da dođu drugi pa da moraš kuću svoju ostaviti. Hoće li u njima, djede, nići taj...”
“Ne znam! Ne dešava se to baš tako često.”
“Ali naša grupa je veća od one iz tvoje priče, mnogo veća...”
“Ne tražimo toliko od čovjeka, Aleme. Nemamo pravo. Previše je.”
“Zar nema, djede, u hiljadama vojnika oko nas nijedan...”
“Ima! Ne vjeruj da nema. Samo mu ne daju izaći.”
“Zašto?! Zašto, djede?!”
“Ti vojnici i nisu ljudi! Eto zašto! Nisu! To su sjene nekih prohujalih lica podavljenih u historijskom mulju! Postoje samo da bi jedan potrošeni čas vratili nazad! Ponavljaju se u ponovljenom! Životare ostatke nečijih prošlosti! Svojim mesom hrane mitove! Vjerni čuvari paganstva...”
Tri su vojnika pritrčala i preskočila žutu najlonsku traku. Jedan je uhvatio Alema da ga razdvoji od djeda, drugi je podigao pušku da puca, ali mu je treći u posljednjem momentu odgurnuo cijev uvis, ne metkom, kretenčino!, opsovao, uhvatio djeda za kosu, zategao mu vrat... i... Mrak je pao na cijeli svijet.
(Odlomak iz romana “Mreža”, “Bosanska riječ”, Tuzla, 2003)
