“U nedelju 10. o. mj. umro je umirovljeni Reis-ulema Mustafa Hilmi ef. Omerović. U petak 8. o. m. bijaše prije podne u pisarni advokata Jusuf bega Filipovića od 9 do 10 sahata prije podne. U deset sahata moradoše Jusuf beg nekamo po službenom poslu. Oprosti se sa pokojnikom i naredi, da ga sluge isprate do saona. Tako i bi. Na rastanku reče begovom slugi: Selam ćeš od mene Jusuf begu. Neka on meni halali, a ja njemu halalim. Izišav do saonica, koja ga čekahu kod careve ćuprije, onesvjesti se. Odnesoše ga njegovoj kući, gdje je i umro a da se više osvjestio nije.”

Tako je list Bošnjak 14. februara 1895. godine izvijestio o smrti prvog reisa u historiji Bosne i Hercegovine. “Pokojnog Reis-ulemu štovaše i ljubljaše svatko, tko ga je poznavo. Njime se ponosiše muhamedanci po svoj Bosni i Hercegovini. Njegovo Veličanstvo naš car i kralj odlikova ga velikim nišanom ordena Franje Josipa. Na sprovodu, u kojom sudjelovaše bezbroj općinstva, bijahu i Njihove preuzvišenosti glavar zemlje general konjaništva barun Appel i civilni doglavnik barun Kučera, Reis-ulema H. Mehmed Teofik ef. Azabagić sa medžlis ulemom, gradonačelnik Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, podnačelnik Petro T. Petrović, direktor Financija Krausz, vakufski povjerenik barun Fluck itd. Gjenaze bijaše pred Begovom džamijom.

Toliko je navrvilo svijeta, da se toliko u šeher Sarajevu ovakom zgodom još vidjelo nije. Pošto je gjenaze klanjana i prenesena grebu, koji se kopao pram Bakijama na Grličića brdu, nije mogao nitko od džamije do kaštela koračiti, nego je sve išlo s ruke na ruku. Napred jašiše tri stražara konjanika. Premda vrijeme bijaše nepovoljno, išlo je toliko gragjanstva za gjenazom, ko još nikada niti u naljepše vrijeme...”, izvijestio je Bošnjak u svom tekstu objavljenom nakon dženaze.

Prema službenim podacima Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović rođen je u Kulen-Vakufu 1816. godine. Osnovno vjersko i opće obrazovanje stekao je u rodnom mjestu, kraće vrijeme učio je u medresi u Prijedoru, a onda je došao u Sarajevo u Gazi Husrev-begov hanikah 1833. godine. U hanikahu i u Kuršumliji medresi učio je pred Mehmed-efendijom Kučukom, znamenitim muderisom, pred kojim je učio i jedini šejhul-islam, što ga je Bosna dala, Mehmed Refik-efendija Hadžiabdić.

Godine 1837. otišao je u Istanbul u Hekim-Čelebi medresu kako bi nastavio školovanje, a nakon deceniju i po vratio se u Bosnu s bosanskim hadžijama koje su se u to vrijeme vraćale iz Meke. Hadžije iz Bosanskog Novog nagovore ga da prihvati mjesto muderisa u Novom. U Sarajevo su stigli kada je bilo upražnjeno i mjesto muderisa u Kuršumliji medresi, nakon smrti Mehmed-efendije Kučuka. Znanci i prijatelji, naročito hadži Muhamed-aga Hamamdžić, stadoše nagovarati Hadžiomerovića da primi ovo mjesto, ali on ne htjede dok mu to ne odobre Novljani. Nakon sporazuma s njima, prihvatio je ovu dužnost 1852. godine. Godinu dana kasnije imenovan je i imamom Arebi-atik džamije.

Kao muderis Kuršumlije medrese, Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović bio je član Prosvjetne komisije formirane 1869. godine sa zadatkom da provodi reforme u prosvjeti, vrši nadzor nad školama i bibliotekama, planira potrebna finansijska sredstva za prosvjetu, upravlja tim sredstvima i kontrolira njihovo namjensko trošenje.

Kada je 1856. godine smijenjen sarajevski muftija Muhamed Šakir-efendija Muidović, na njegovo mjesto postavljen je Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović, koji se već istakao svojim sposobnostima, posebno dobrim poznavanjem šerijatskog prava. Šejhul-islam svojim dekretom od 9. februara 1882. ovlašćuje Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića “da sve vjerske stvari i sve šerijatske poslove izviđa i vrši i da za okružja i kotare sposobne kadije postavlja i imenuje” ujedno mu povjerivši i Vrhovni šerijatski sud, a rumelijski kadi-asker ga imenuje za sarajevskog kadiju s pravom da imenuje kadije po okruzima i kotarevima, da im izdaje murasele i da se trudi da šerijatske zaključke pravedno izvodi i da među ehalijom ahkami-šer´ijju potpuno vrši. Ovakav položaj Mustafe Hilmi-efendije Hadžiomerovića bio je analogan položaju muftije na području Bugarske i Rumelije.

 

Koji su to razlozi doveli do toga da se Austro-Ugarska odlučila ustanoviti instituciju reisa, istraživao je Osman Lavić. On u tekstu objavljenom u Preporodu piše kako se “Carigradskom konvencijom iz aprila 1879. godine Austrougarska obavezala da će uređivanje vjerskih poslova muslimana i dalje ostati u nadležnosti šejhu-l-islama. Austrougarska je na sve načine nastojala tu vezu prekinuti, te je putem generala Filipovića, komandanta jedinica koje su izvršile okupaciju Bosne i Hercegovine, i fra Grge Martića izdejstvovala predstavke i odlazak dviju delegacija muslimana koje su, tobože, samoinicijativno, i uz potpise 58 njihovih predstavnika priznali krunu Habsburga i izrazili spremnost odvajanja od Mešihata u Istanbulu, kao i želju da izborom vlastitog predstavnika sami uređuju svoje vjerske poslove.

Okupaciona vlast je otcjepljenje muslimana Bosne i Hercegovine od carigradskog Mešihata postavila kao ‘najveći željeni cilj’ s tim da se to izvede tako da 'dobrovoljnost' muslimana u tome dođe do punog izražaja. Kada je osmanska uprava imenovala Ahmeda Šukri-efendiju 18. juna 1880. godine za muftiju u Bosni, Austrougarska je poduzela sve potrebne radnje kako bi spriječila njegov dolazak, u čemu je i uspjela. Da bi preduhitrio namjere Austrougarske, šejhu-l-islam je 9. februara 1882. godine dekretom ovlastio Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića 'da sve vjerske stvari i sve šerijatske poslove izviđa i vrši, te da za okružja i kotare sposobne kadije postavlja i imenuje' ujedno mu povjerivši i Vrhovni šerijatski sud”, piše Lavić, dodajući:

“S druge strane, Austrougarska je učinila sve kako bi imenovanjem reisu-l-uleme prekinula duhovnu vezu Sarajeva sa Mešihatom u Istanbulu i tako pod svoju upravu stavila, prije svega, vakufske poslove. Mustafa Hilmi-ef. im se učinio najpogodnijom ličnošću za tu poziciju zbog njegovog obrazovanja, nespornog ugleda među muslimanskim masama, a i činjenice da je i od same Porte ovlašten za te poslove, te bi i otpor Istanbula bio manji. Imajući sve navedeno u vidu Austrougarska je carskom odlukom od 17. oktobra 1882. godine imenovala Mustafu Hilmi-efendiju Hadžiomerovića za prvog reisu-l-ulemu Bosne i Hercegovine i četvoricu članova Ulema medžlisa. Svečano ustoličenje prvog reisu-l-uleme obavljeno je 15. decembra 1882. godine u velikoj Sali u Konaku. Na ovaj način Bošnjaci su uspostavili vlastitu Islamsku zajednicu neovisnu od šejhu-l-islama u Istanbulu.”

O načinu na koji su Bošnjaci i Bosna i Hercegovina dobili svog prvog reisa u historiji pisala je Dževada Šuško, direktorica Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, u svom radu o životopisu prvog bh. reisa. “Pitanje pravnog položaja, unutrašnje organizacije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini te njene uloge, nameće se nakon austrougarske okupacije 1878. godine. U vrijeme Osmanskog carstva, u periodu od 400 godina, nije postojala potreba za zasebnim organiziranjem vjerske zajednice jer je osmanska država bila islamska. Stoga se govori o konceptu dīn ve devla (vjera i država). Vrhovna vlast pripadala je sultanu koji je imao funkciju halife – vjerskog poglavara svih muslimana svijeta. Međutim, osmanska država je bila poznata po tome što je njegovala hijerarhiju uleme (ilmijja) na čijem čelu je bio šejhu-l-islam, a što nije bilo uobičajeno za ranije muslimanske države. Tu su hijerarhiju činili obredoslovna ulema (imami i hatibi), edukativna ulema (muderrisi) te pravna ulema (kadije). Svi oni su primali dekrete za obavljanje svojih funkcija a unutar svih kategorija postojali su rangovi”, piše Šuško, nastavljajući:

“Austro-Ugarska je različitim mjerama nastojala udaljiti bosanske muslimane od šejhu-l-islama, sultana i Stambola radi učvršćivanja svog položaja u Bosni i Hercegovini. Jedna od tih mjera bila je uspostavljanje posebne islamske organizacione strukture. Jedan dio muslimana, pogotovo osmanska vlada, opirao se prekidu veza sa Stambolom. Za muslimane Bošnjake koji su stoljećima živjeli pod muslimanskom vlašću, nova austrougarska vlast, dominantno katolička, predstavljala je novitet. Muslimani nisu bili upoznati sa životom pod nemuslimanskom upravom; nisu znali hoće li biti prisiljeni da napuste svoju vjeru, nisu znali ni da li je uopće dozvoljeno živjeti i služiti kršćanskog cara.

Ta mnogostruka nesigurnost natjerala je veliki broj muslimana u bjekstvo prema osmanskoj državi. Carigradska konvencija, potpisana 21. aprila 1879., devet mjeseci nakon Berlinskog ugovora, zajamčila je bosanskim muslimanima pravo da održavaju veze sa šejhu-l-islamom u Stambolu i ovlastila ga da imenuje vjerske službenike u Bosni i Hercegovini iz reda Bošnjaka. Istovremeno je dio uleme smatrao da odvajanje od šejhu-l-islama i sultana te uspostava autonomne vjerske zajednice muslimana ne znači udaljavanje od islama, nego je, naprotiv, dokaz da su muslimani Bosne i Hercegovine sposobni staviti vjerske poslove pod svoju kontrolu.

Iz jednog dokumenta datiranog 18. oktobra 1881. saznajemo da su ugledni muslimani iz Sarajeva, na čelu sa sarajevskim muftijom Hadžiomerovićem, uputili molbu vlastima da 'islamsko stanovništvo Bosne' dobije sposobnog čovjeka s titulom reisu-l-uleme kao duhovnog poglavara, onako kako su i druge konfesije dobile duhovne poglavare, te da uz njega bude postavljen poseban savjet (medžlis) zadužen za ocjenjivanje sposobnosti naiba (zastupnik), dodjeljivanje kadijskih mjesta i za donošenje odluka o vjerskim pitanjima. Austro-Ugarska je usto pokrenula inicijativu ne samo da muslimani imaju svog poglavara nego i da se ulema obrazuje u Bosni i Hercegovini pa je 1887. osnovana Šerijatska sudačka škola. Na taj način utemeljena je institucija reisu-l-uleme, vrhovnog vjerskog poglavara u Bosni i Hercegovini. Tom titulom danas ga u svijetu determiniraju jedino Bošnjaci.

Uspostaviti Islamsku zajednicu nije bio lahak potez. Nakon niza diplomatskih intervencija, 22. marta 1882. sarajevski muftija hadži Mustafa Hilmi-ef. Omerović imenovan je za bosanskog muftiju. To je bilo prvo imenovanje za cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer su do tada muftije imenovane po gradovima, kako je to i danas uobičajeno. Omerović je time ovlašten da rješava sva vjerska i šerijatska pitanja koja se odnose na muslimane Bosne i Hercegovine, da imenuje vjerske službenike i šerijatske sudije, odnosno kadije, te da drži predavanja u Gazi Husrev-begovoj medresi. Na taj je način šejhu-l-islam zapravo dozvolio uspostavljanje Islamske zajednice

Pola godine kasnije, 17. oktobra 1882. godine, Mustafa Hilmi ef. Omerović, koji se vodi pod imenom Mustafa Hilmi Hadžiomerović, carskim dekretom je postavljen za prvog reisu-l-ulemu. Dekret je pisan latinicom na bosanskom jeziku. Tom prilikom su imenovana i četiri člana Ulema-medžlisa. Bili su to kadije: Hasan ef. Pozderac, Mehmed Nezir ef. Škaljić, Nuri ef. Hadžović i Husein ef. Ibrahimović.

Svi vjerski službenici primali su plaću od austrougarske vlade. Svečano ustoličenje obavljeno je u sarajevskom Konaku 15. decembra 1882. Reisu-l-ulema je od austrougarskih vlasti ocijenjen lojalnom, privrženom i pouzdanom osobom koju je čak šejhu-l-islam predložio za vjerskog poglavara Bosne i Hercegovine. Šejhu-l-islam je i dalje zahtijevao da se dekreti o imenovanju vjerskih službenika pošalju u Istanbul na potvrđivanje, što Austro-Ugarska nije dozvolila.

Hadžiomerović je imao 66 godina kada je postavljen za reisu-l-ulemu. Na toj funkciji ostaje 11 godina. Sa 77 godina daje ostavku a na bolji je svijet preselio godinu kasnije, 10. februara 1895. godine, u Sarajevu. Reisu-l-ulema Hadžiomerović izdao je nekoliko fetvi koje su značajne i danas. Jedna od njih je fetva o korištenju mezarja a glasi da se nakon izvjesnog vremena mezarja smiju iznova kopati i koristiti. Izdao je i fetvu o služenju austrougarske vojske a tiče se vojnog zakona iz 1881. Hadžiomerović govori da muslimani moraju poštovati zakon o služenju vojske i da nema smetnje da muslimani služe nemuslimansku vojsku.

On je pitanje nemuslimanske vlasti pokušao postaviti u okvire zdravog razuma te zaključio da muslimani trebaju poštovati zakone države u kojoj žive, makar to bila nemuslimanska država i makar njome vladao nemuslimanski vladar, pod uvjetom da je vladar pravedan i da dozvoljava da vjerski službenici i učenjaci obavljaju svoje poslove.

U to vrijeme se među ulemom vodila rasprava o tome je li muslimanima dozvoljeno da žive pod nemuslimanskom vlašću, je li do tada dominantno kršćansko-evropska kultura prihvatljiva za muslimane, može li se Austro-Ugarska smatrati kućom mira (daru-l-islam) ili je to pak kuća nevjerstva (daru-l-kufr/daru-l-harb). Inače je podjela svijeta na ove dvije krajnosti postala upitna, pogotovo tokom 20. stoljeća kad se uzme u obzir da je velik broj muslimanskih društava postao kolonija zapadnih nemuslimanskih sila a nakon njihovog povlačenja postavljeni su nepravedni vladari – muslimani.

Sve veći broj muslimana selio se prema zapadnim državama zbog ugnjetavanja njihovih vjerskih i političkih sloboda u dominantno muslimanskoj sredini pod navodno muslimanskom vlašću. Bilo je i onih koji su napuštali svoje domove iz ekonomskih razloga. Daru-l-islam je postala teritorija koja podrazumijeva vjerske slobode, gdje muslimani mogu živjeti vjeru slobodno, a ne teritorija u kojoj vlada muslimanski vladar. Austro-Ugarska je postala primjer države u kojoj su muslimani uživali slobodu vjere, pogotovo uzimajući u obzir tadašnje stanje muslimana u susjednoj Srbiji i Crnoj Gori. Ipak, ostalo je mnogo općih pitanja na koje je reisu-l-ulemi valjalo davati odgovore: Kako sačuvati islam izvan islamske države? Kako sačuvati veze s muslimanima svijeta?

Jedan od razloga zašto je reisu-l-ulema Hadžiomerović zagovarao život pod austrougarskom vlašću je, kako se pretpostavlja, njegov pragmatizam i reformistička misao, jer se ogroman broj muslimana vodio pojmom hidžre pa su napuštali domovinu, ostavljali sve iza sebe i odlazili u neizvjesnost. Tako je i Bosna i Hercegovina gubila muslimansko stanovništvo. Stoga su reisu-l-ulema Hadžiomerović i drugi ustvrdili da je u većoj opasnosti vatan (domovina), nego din islam“, zaključuje Šuško.

Hadžiomerović je medu savremenicima bio na glasu ,“s temeljnog poznavanja islamske nauke”, a posebno se isticao u šerijatskom pravu i hadisu. Nije mu bilo premca u poznavanju biografija ashaba i drugih ravija. U životu bijaše skroman, slobodno vrijeme provodio je baveći se poljoprivredom na svom imanju u Lješevu kod Sarajeva.

Za njegovog nasljednika imenovan je dotadašnji direktor šerijatske sudijske škole i predsjednik zemaljske vakufske komisije hadži Mehmed Teofik ef. Azabagić, o čemu je 22. novembra 1893. godine izvijestio Sarajevski list. Ceremoniji imenovanja u sarajevskom “Konaku” prisustvovali su svi tadašnji državni i vjerski dužnosnici, poput poglavara zemlje, barona Appela, koji je otvorio svečanost svojim govorom, a baron Kutschera je pročitao carsku povelju. Dok je čitao carsko pismo kako je izvijestio list, čula se počasna paljba iz topova. “Iza pročitane carske povelje stupio je naprijed imam i hatib Careve džamije Hadži Hafiz Ibrahim ef. Rašidović i izgovorio svečanu molitvu za zdravlje i dug život Njeg. Veličanstva Cara i kralja Franje Josipa i vas carski dom, koju su molitvu svi prisutni Muhamedovci propratili glasnim aminanjem.”