Kako se proteklih dana i sedmica intenzivirala rasprava o imenovanju Ivana Turudića, u dijelu javnosti (desnom) isticalo se kao jedna od njegovih velikih zasluga činjenicu da je ukinuo presudu nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. i time stavio njegov slučaj ad acta, a on sam da je “pokazao privrženost poštovanju načela pravde i poštenja”.

Presudu Stepincu trebalo je poništiti, ali nipošto time njegov slučaj nije stavljen ad acta. Turudićeva je presuda zapravo samo jedna od slijepih ulica u rješavanju slučaja Stepinac. Turudić je odradio zadatak koji mu je njegova Partija dala (koja, inače, parazitira na Crkvi).

Ni s čim izazvan, prošle subote javio se premijer Andrej Plenković koji je ustvrdio da su “moje društvo radnici, Matica hrvatska, oni kojima je drago što je Turudić rehabilitirao blaženog Alojzija Stepinca”. Dirljivo je bilo čitati te misli kao objekcije jednog novokomponiranog katolika i kao još jednu kockicu u povijesti HDZ-ovskog beščašća. Dakle, imamo i premijera koji zna sve o Stepincu. Pa da vidimo ko je i što je bio taj Stepinac. I koga on i čega on može biti simbol (u ovom tekstu bavim se isključivo Drugim svjetskim ratom, razdoblje prije i poslije njega ostavljam po strani), piše Goldstein na početku članka u Expressu.

Na kraju rata u svibnju 1945. godine, iako je postojao višedesetljetni antagonizam (u najmanju ruku od Oktobarske revolucije!) između Katoličke crkve i komunista, obje su strane imale volju podvući crtu, okrenuti stranicu i surađivati. Tito je Katoličkoj crkvi, kao i drugim vjerskim zajednicama, barem načelno “pružao ruku pomirnicu”. U biti, želio je Crkvu kontrolirati. No nadbiskup Stepinac je 17. svibnja uhićen, ali se ubrzo Tito u Zagrebu sastao s delegacijom Crkve pod vodstvom dvojice biskupa (Salis-seewis i Lach). Iznio im je “svoje mišljenje o pitanju odnosa crkve i države te odnosa između naroda i Crkve” pokušavajući ih “urazumiti da ne budu slijepo oruđe Vatikana na Balkanu, nego da stvore nezavisnu Crkvu, koja će u prvom redu služiti interesima svoga naroda”.

Kako bi stvorio što prisniju atmosferu, istaknuo je da je “Hrvat i katolik”, ustvrdio je kako “nije bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima”, ali je naglasio kako nisu svi članovi Crkve krivi te obećao pregovore i dogovor.

Dan nakon tog sastanka nadbiskup Stepinac je pušten iz zatvora, a potom su se sutradan sastali Tito i Stepinac. Razmatrane su manje-više iste teme kao i na sastanku s biskupima. Iako su stavovi i argumenti dviju strana ostali isti i nije bilo pozitivnog pomaka, u tim se trenucima činilo da se napetosti u odnosima države i Crkve stišavaju te da se situacija stabilizira - dakle, nove vlasti tad nisu planirale suditi Stepincu.

Početkom srpnja održan je u crkvi sv. Marka svečani Te Deum za pobjedu Narodnooslobodilačkog pokreta i “junačke Jugoslavenske armije”, pa je potom Stepinac nazočio Četvrtom zasjedanju ZAVNOH-A, da bi on i Tito nešto kasnije razmijenili pisma u vezi s budućom agrarnom reformom. Tito je isticao da se “agrarna reforma mora odnositi i na crkvena imanja, jer je to rezultat raspoloženja širokih seljačkih masa, a ne samo narodnih poslanika” koji će zakon donijeti.

Pošto je u kolovozu izglasan Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, Tito se 1. rujna pomirljivim pismom obratio vrhu Crkve: “...i ovaj put podvlačim mogućnost sporazumijevanja po izvjesnim pitanjima između Crkve i Države, jer smatram da je to u interesu lakše unutrašnje konsolidacije”. Stepinac i biskupi oglušili su se na Titov poziv i ubrzo napisali pastirsko pismo u kojem su žestoko kritizirali i odbacili agrarnu reformu, a usput su podsjetili i na ubijanja svećenika, zabranu katoličkih tiskovina i zatvaranje škola, o čemu su dotad šutjeli. Pismo su ubrzo javno napali, među ostalima, Vladimir Bakarić i Boris Kidrič.

Tito je pričekao više od mjesec dana - i onda reagirao žestoko: u dugom članku objavljenom u Borbi, izjavu da su biskupi “spremni na borbu, pa makar to platili svojim životima” shvatio je kao osobni izazov i uvredu. Ustvrdio je kako “pismo svojom sadržinom jasno potvrđuje da su njegovi inicijatori duboko neprijateljski raspoloženi prema novoj, federativnoj Jugoslaviji” i da je ono “potpuno u skladu s planskom hajkom i napadima svih neprijatelja nove preporođene Jugoslavije”. Istaknuo je da Crkva ne govori o “agrarnoj reformi”, nego o “oduzimanju imovine”, što svjedoči o dubini nesuglasica. Tito je dobro poentirao: “Kako to da gospoda biskupi nisu izdali i čitali takvu poslanicu za vrijeme Pavelića i Nijemaca protiv... tih strašnih ustaških zločina... protiv klanja i strijeljanja koja su vršili ustaše i Nijemci?”.

Optuživši de facto nadbiskupa Stepinca kao izvor svega zla, Tito ga je želio antagonizirati prema ostalima u Crkvi. Nije uspio, ali je potom suradnicima na jednom sastanku rekao: “Gonite Stepinca!”.

I tako je 18. rujna 1946. nadbiskup Alojzije Stepinac uhićen. Ubrzo mu je počelo suđenje, gotovo istovremeno kad se u Beogradu sudilo Draži Mihailoviću, a u Ljubljani slovenskom kolaboracionistu Leonu Rupniku. Pred sud je nadbiskup izveden u grupi s ustaškim pukovnikom Erihom Lisakom, kojega bi zbog počinjenih zločina svaki sud osudio na najtežu kaznu. U novinama se govorilo o “suđenju Lisaku, Stepincu i družini”.

Nadbiskup Stepinac optužen je “za djelovanje protiv naroda i države”, odnosno da je surađivao s vlastima NDH tijekom rata i pomagao ustašama i po uspostavi nove vlasti: način na koji je optužnica bila postavljena, kako se u njoj Stepinca pokušalo bezrezervno prikazati kao ratnog zločinca, duhovnog podstrekača genocidnih progona srpskog stanovništva u NDH, činilo je taj proces čisto političkim. Osuđen je već 11. listopada na 16 godina zatvora i prisilnoga rada te na petogodišnji gubitak građanskih prava. Tako je zaslugom komunista stvoren kamen smutnje između Crkve i države za duga vremena, a krugovi u Hrvatskoj bliski Crkvi dobili su nacionalnog junaka i mučenika.

U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća te su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je sve naravno bila propagandistička laž. Istovremeno se u krilu Crkve stvarao narativ suprotnog predznaka - isticalo se kako je nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac putokaz i primjer kako treba djelovati.

Riječ je o višedesetljetnoj mitologizaciji Stepinčeve osobe i uloge koja je vjerojatno svoj ključni element dobila opsežnom biografijom “Alojzije Stepinac - hrvatski kardinal” Alekse Benigara, koji je veći dio života proživio u Rimu. Knjiga je objavljena 1974. te je postala, barem za crkvene krugove, temeljna informacija o Stepinčevu životu, ali i o širim aspektima hrvatske povijesti. Knjiga se nije smjela unositi u Jugoslaviju, ali su primjerci stizali ilegalno.

Pisana je apologetski (da ne kažemo hagiografski), ali ima i skandaloznih ocjena o NDH: “Državna uprava je učinila mnogo dobra jer se usmjerila na unutrašnje uređenje države u duhu ‘Načela ustaškog pokreta’, koja nisu u sebi sadržavala ništa što bi se protivilo vjerskoj i ćudorednoj nauci”, smrtna kazna za počinjenje pobačaja proglašena je tek “oštrom mjerom” te se konstatira kako je “Država davala slobodu za osnivanje vjerskih škola”, što je, dakako, vrijedilo samo za Katoličku crkvu, dočim su Srpska pravoslavna crkva i druge kršćanske denominacije, kao i židovska zajednica, bile sustavno uništavane.

Benigar je spominjao i “manjkavosti u upravi”, pod čime je podrazumijevao rasne zakone. Benigar i drugi autori isticali su Stepinčeve zasluge za spašavanje progonjenih, za njegovo oponiranje ustašama, ali sve te činjenice treba staviti u pravi kontekst. Tad one dobiju relativnu vrijednost.

Raspadom Jugoslavije i uspostavom samostalne Hrvatske već spomenuti antistepinčevski je narativ ostao oruđe Miloševićeve propagande, a Benigarove su misli pretočene u Hrvatskoj u mnogobrojne novokomponirane radove o Stepincu. To je manje-više postao i službeni hrvatski državni narativ, a Stepinčevo proglašenje blaženim i očekivanja da će uskoro postati svetac nadjačale su bilo kakve kritičke opaske o njemu. Kritički tekstovi skrupuloznih historičara, poput Joze Tomasevicha, jedva da su stigli do šire javnosti.

Kad smo moj otac Slavko i ja 2001. u knjizi “Holokaust u Zagrebu” kritički opisali Stepinčevu djelatnost tijekom NDH, uz superlativne ocjene i kasniju američku verziju knjige u izdanju prestižnih izdavača, na nas se sručila huškačka bujica - “neomarksistička histerija”, “duhovni antraks”, “Goldsteini ponovno osuđuju Stepinca”, “otac i sin Goldstein ponovo montirali proces kardinalu Stepincu” (iako smo jasno rekli da se Stepincu nije trebalo suditi!), “Goldsteini nastavljaju sa svojom tezom o genocidnosti hrvatskog naroda”...

Bilo je jasno da Hrvatska tad, prije više od 20 godina, a ni danas, nije spremna suočiti se s istinom o Alojziju Stepincu. Nadbiskup Stepinac je u više navrata pokazao da ne razumije u čemu bi mogla biti njegova odgovornost i odgovornost Crkve zbog bliskosti sa zločinačkom i izdajničkom vlašću NDH. Nadalje, nije osjetio ni najmanju odgovornost zbog snažnog antisemitizma i antisrpstva koji su emanirali iz različitih crkvenih tiskovina i postupaka prije i tijekom rata. U svibnju 1945. na pitanje “da li za političku situaciju u NDH snosi odgovornost Crkva” odgovorio je: “Službena Crkva nikako, barem u mojoj biskupiji, za ostale ne mogu točno reći jer nismo imali kontakta”.

Međutim, nadbiskup Stepinac nikad nije u potpunosti osudio ustašku ideologiju ni režim niti se distancirao od NDH, nego ju je podržavao do kraja. Razlozi su višestruki: ustaše su se cijelo vrijeme deklarirali kao gorljivi katolici i nadbiskup Stepinac ih je, unatoč svim “pogrješkama i grijehovima”, smatrao dijelom svoje pastve, katolicima i Hrvatima, koje je kao takve možda ipak moguće uvjeriti da prestanu činiti zlo.

Dugo im je tražio barem nekakve dobre strane, pa ih je našao u činjenici da su zabranili “pornografiju” i psovanje te da su pod prijetnjom smrtne kazne zabranili abortus. Nije im prestao pripisivati u dobro ni uspostavu NDH, koju je nadbiskup kao ideju do kraja zagovarao. Kad su se pojavili i ojačali partizani koje su predvodili komunisti, nadbiskup Stepinac ih je beskompromisno ocjenjivao kao glavne neprijatelje. U osudama komunizma i komunističkih nedjela bio je uvijek puno otvoreniji i energičniji nego u osudi ustaških nedjela i ustaštva. Između antipatije prema komunizmu i antipatije prema zlodjelima ustaške NDH, antipatija prema komunizmu uvijek je imala prevagu jer ustašku NDH bilo je, po nadbiskupovu mišljenju, moguće popraviti, a komunizam ne.

Sve što sam ovdje naveo pokazuje da Stepinac nije trebao biti krivično gonjen i osuđen. Međutim, njegova odgovornost u kompliciranim ratnim događajima bila je moralna i politička. Pojedinačni slučajevi koje smo mnogi moji kolege, pa i ja, detaljno analizirali u raznim tekstovima i knjigama proteklih desetljeća jasno pokazuju da je nadbiskup Stepinac u mnogim situacijama poklekao u moralnom pogledu.

Alojzije Stepinac je bio čovjek s mnogo dilema u jednom mučnom vremenu, u kojem nije bilo lako naći jasne odgovore, pa ih ni on često nije nalazio. Kad bi takvu ili sličnu rečenicu izrekao ili napisao netko iz vrha Katoličke crkve ili iz vrha današnje političke nomenklature, slučaj Stepinac umnogome bi bio na pravom putu da bude pravično riješen.

Sljedeći bi korak trebao biti - umjesto nekritičkog slavljenja - postavljanje pitanja je li Stepinac napravio sve kako je trebao, nije li negdje pogriješio? Ne bi li se nekome i nekima Crkva zbog svega toga trebala ispričati (kao što je to, recimo, učinila Katolička crkva u Njemačkoj)? To se neće dogoditi (barem ne u dogledno vrijeme), jer mi imamo premijera koji nam tumači hrvatsku povijest i suce koji sude po njegovoj volji. Mislim da u ovom pogledu ne treba polagati previše nade ni u nadbiskupa Kutlešu, pa se ni u Crkvi neće dogoditi nikakva promjena.