U organizaciji Elektrotehničkog fakulteta (ETF) Univerziteta u Sarajevu održana je Međunarodna konferencija o informacionim, komunikacionim i automatizacijskim tehnologijama – ICAT 2023, u čijem je fokusu bila primjena umjetne inteligencije. Gosti konferencije bili su vrhunski predavači, između ostalih Karl H. Johansson s KTH univerziteta u Švedskoj i David Abbink s Delft University of Technology. 

U vremenu složenih društvenih izazova u vezi sa starenjem stanovništva i sve većim nedostatkom radne snage, moramo pronaći nove načine života, potrošnje i rada. Tehnološki razvoj može pomoći u rješavanju ovih izazova, ali fizički rad, koji obavljaju ljudi, ostat će važan za vitalne sektore kao što su fleksibilna proizvodnja, zdravstvo i logistika. 
David Abbink tokom svog izlaganja istaknuo je da nova generacija robota predstavlja priliku da se na smislen način oblikuje budućnost fizičkog rada. Kognitivni roboti, sa svojim sposobnostima učenja za kretanje i manipulaciju, reagirat će na radnike i učiti od njih, dok će radnici učiti od ovih novih robota na radnom mjestu i prilagođavati se njima stvarajući nove mogućnosti za inovacije na radnom mjestu, uz povećanje rizika od neusklađenosti. 

“Razumijevanje kako se ovo recipročno učenje razvija zahtijeva novu relacionu perspektivu koja zajedno razmatra procese promjene i učenja između robota, radnika, organizacija i drugih dionika. Ovi novi odnosi između radnika i robota (WRR) imaju potencijal bez presedana za društveni utjecaj. Do sada je razvoj WRR-a bio prepušten tržištu i tehnološkom napretku, a neželjene posljedice za rad i dobrobit radnika ostavljene su da se naknadno identificiraju”, kaže on. 

David Abbink i njegov tim koji broji desetke stručnjaka iz raznih polja – robotičari, HRI stručnjaci, dizajneri, psiholozi, organizacijski stručnjaci i etičari – istražuju nove odnose kako bi ponudili novu perspektivu o budućnosti rada. Zajedno imaju za cilj da maksimiziraju potencijal povećanja sposobnosti kognitivnih robota za smislenu, pravednu i održivu budućnost rada. 

DOBROBIT DRUŠTVA 

“Ja se iskreno nadam da će moji radovi imati dobrobit za društvo, za efikasnost privrede, da štedimo vrijeme, energiju i novac. Šta možemo uraditi u robotici a da bude u skladu s održivim razvojem, da bude sigurno, da maskimiziramo efikasnost. Ja sam inženjer, ja ne mogu spasiti svijet, ali mogu pokušati zajedno s drugim naučnicima shvatiti kako će promjene koje nam dolaze, a to su kognitivna robotika, utjecati na društvo, na radna mjesta, na socijalnu sigurnost. Umjetna inteligencija nije čarobni štapić koji će obaviti sav posao za nas, nego nam može pomoći i olakšati procese, posebno u fizičkim poslovima u kojima su ljudi nezamjenjivi. Kad kažem fizičkim, mislim na poslove tipa medicinska sestra, majstor za elektroinstalacije i sl. U tim poslovima ne možemo zamijeniti ljude. Većina poslova koje radimo u svijetu jesu fizički poslovi, poslovi koji ne mogu bez ljudi. I ti ljudi su u problemu jer misle da će ih zamijeniti roboti. Kako mi njima možemo pomoći, možemo napraviti tehnologiju, robote koji će im pomoći, biti njihovi asistenti”, kaže Abbink.  

Prema njegovim riječima, tehnološki vođen pristup trudi se automatizirati sve što može, a ljudi neka budu iza toga, neka upravljaju, nadziru...  

“Moj pristup je – ljudi mogu bolje, mašine mogu bolje, jedni od drugih mogu učiti radeći zajedno. Zato pokušavamo dizajnirati sisteme koji će pomoći ljudima u njihovom radu. To je human friendly robotics. Da bismo napravili neki sistem, moramo uvažiti zahtjeve i strahove brojnih zainteresiranih strana, moramo stvari sagledati iz svih uglova. Robotika nije jednosmjerna, ona treba da stvara interakcije”, kaže Abbink. 

Njegov tim istraživača pokušava shvatiti kako će izgledati odnos radnik – robot, kako će sarađivati, učiti, kako će se taj odnos odraziti na ono što radnik osjeća, misli... Druga vrsta odnosa jeste onaj između organizacije, radnika i robota. Ovi su odnosi kompleksni i zahtijevaju da im se stručnjaci posvete, jer organizacija kaže radnicima “kupili smo robote da vama olakšamo”, a radnici kažu “zaista, oni će nas zamijeniti i mi ćemo na ulicu”. 

“Kada radimo ovo, moramo pristupiti iz različitih uglova – robotika, psihologija, nauka o organizaciji, dizajn, sociologija. Nema šablona kako raditi, moramo se prilagoditi. Naše istraživanje traje deset godina i želimo njime oblikovati budućnost robotike”, kaže Abbink.  

Profesor Johansson s KTH Royal Institute of Technology iz Švedske bavi se istraživanjem automatiziranih drumskih vozila. 

Prema njegovim riječima, dugoročne prednosti uvođenja povezanih i automatiziranih vozila u drumski saobraćaj široko se shvataju kao revolucionarne, a postoji mnogo debata o tome hoće li njihova početna faza uzrokovati povećanje zagušenja u saobraćaju i probleme u vezi s vozilima kojima upravljaju ljudi. Bez obzira na to, povezana vozila koja djeluju kao mobilni senzori mogu omogućiti predviđanje i kontrolu saobraćaja u razmjerima koji do sada nisu bili mogući, a time i mnogo efikasnije korištenje dostupne i buduće putne infrastrukture. 

Na ICAT konferenciji profesor Johansson govorio je o tome kako nova tehnologija transporta tereta, zasnovana na automatiziranim kamionskim kolonama, može biti okosnica novog sistema. Predstavio je neke fundamentalne teorijske i eksperimentalne rezultate upravljanja i koordinacije kamionskih kolona.  

U svojim istraživanjima ove teme profesor Johansson blisko sarađuju s dvije švedske automobilske kompanije “Scania” i “Volvo”. 

“Iako smo mala zemlja, sretni smo što imamo dva najveća proizvođača kamiona na svijetu, koji su zainteresirani za nove tehnologije i načine kako da transport i logistiku promijene već danas. Mislim da su tri stvari koje mijenjaju ovu industriju: jedna je elektrifikacija, zatim automatizacija i treća je povezanost. Ono na čemu radimo posljednjih dvadeset godina jeste automatizacija kamionskog saobraćaja i mašinsko učenje, te kako iskoristiti ovu tehnologiju u teretnom saobraćaju i kako koristiti vozila na cesti kao senzore i instrumente za mjerenje. U to su involvirani moji studenti i kolege s fakulteta”, kaže Johansson.  

On je istaknuo da su elektrifikacija i povećanje efikasnosti transporta tereta izuzetno važni u pogledu emisija stakleničkih plinova. Teretni saobraćaj među najvećim je zagađivačima. Elektrifikacija u sferi osobnih automobila u ubrzanoj je fazi razvoja, ali je mnogo izazovnije elektrificirati i automatizirati teretni saobraćaj. Johansson vjeruje da će u budućnosti biti mnogo razvijenija tehnologija u ovom segmentu nego što je to danas.  

“Ono na čemu mi radimo u posljednje vrijeme mogu vam predstaviti na jednoj karti. Ako pogledate, naprimjer, kartu Njemačke, vidjet ćete da se sav teretni saobraćaj između dva grada u Njemačkoj odvija jednim autoputom, dakle, dijele vrijeme i prostor. Ako pogledamo kretanje kamiona širom Evrope, možemo primijetiti da postoje određeni obrasci, stvari koje se mogu koordinirati, i to nas dovodi do automatizacije procesa u saobraćaju kroz proces platooning – kreiranje kolona kamiona”, kaže Johansson.  

Prema njegovim riječima, tehnologija koju danas posjeduju omogućava kamionima da putuju u kolonama i da se automatski regulira razmak između kamiona, vozač u svakom od kamiona nema potrebu da regulira razmak između svoga kamiona i onoga ispred sebe nego je to automatizirano. Ako se nešto dešava na cesti, ako koči prvi kamion, koče i svi ostali kamioni u koloni. To je ono što danas možemo raditi, ali to nije dovoljno da se kamioni u kolonama kreću autoputevima, posebno ne da se umnožavaju kolone kamiona. Ono na čemu sada radimo jeste komunikacija između vozila koja se kreću autoputom s kontrolnim centrom iz kojeg se upravlja kolonama kamiona kako bi se omogućilo da putuju bez zaustavljanja, da izbjegavaju saobraćajne gužve i bez problema primaju nove kamione u kolonu. Na ovaj način teretni saobraćaj postaje efikasniji. Ovo će revolucionirati tehnologiju i efikasnost transporta.  

KOMUNIKACIJA IZMEĐU MAŠINA 

“Kako funkcionira ovaj sistem – u nekoliko slojeva, operativni nivo, odnosno kontrola vozila i komunikacija između kamiona, odnosno automatizacija na nivou kamiona, zatim nivo upravljanje kolonom kamiona. U većini slučajeva u Evropi vlasnici kamiona su male kompanije s pet do deset kamiona, a mi moramo naučiti da koordiniramo između tih kompanija kako bi njihovi kamioni činili jednu kolonu, iako ti kamioni dolaze iz različitih destinacija i putuju na različite destinacije. Na višem nivou je menadžment flote, interakcija sa skladištima i korisnicima, i na kraju logistički nivo”, kaže profesor Johansson. 

Dodaje kako je 2018. godine kroz jedan projekt nekoliko kompanija proizvođača kamiona pokazalo da je ovaj način rada moguć. 

“‘Volvo’ i ‘Scania’ počeli su se zanimati za ovu tehnologiju ne jer žele sve automatizirati nego zato što ova tehnologija omogućava veću efikasnost. Zaključili smo, a to su naprosto zakoni fizike, ako kamioni putuju u koloni, na optimalnom razmaku, da je najveći pritisak zraka samo na prvom kamionu, dok je na ostalim kamionima mnogo manji pritisak. Veoma je značajna redukcija pritiska zraka. To donosi smanjenje potrošnje goriva između pet i dvadeset posto. To je veliki benefit za kompanije. Zamislite kakva je to ušteda za nekoga ko kamionom prelazi cijelu Evropu”, kaže Johansson.  

Što se tiče kontrole kolone, važne su dvije vrste informacija – jedna je šta se dešava na cesti, i druga, kako upravljati kolonom kamiona i dodavati nove kamiona u kolonu. Jedan od problema saobraćaja općenito jeste stalno ubrzavanje i usporavanje i kao posljedica toga stvaranje saobraćajnih gužvi. Sada se radi na tome kako kontrolirati kolonu iz baznog centra i koje su to informacije koje treba prikupljati kako bi se mogle izbjegavati gužve i zaustavljanja kolone.  

“U budućnosti ćemo svugdje imati automatizirane kolone kamiona. Ali moramo razmišljati kako regulirati putnički saobraćaj tako da ne smeta teretnom saobraćaju. Rješenje je u komunikaciji između vozila. Njihovoj povezanosti. Dakle, ako imamo slučaj sudara na cesti, da vozila daju signal kontrolnoj sobi i da se prema tome usklađuje brzina kretanja kolone kako ne bi zaustavila svoje kretanje i zapala u saobraćajnu gužvu. Automatizacija teretnog saobraćaja zaista može donijeti mnogo dobra kako kompanijama, tako i okolini”, zaključuje Johansson. 

Automatizacija, robotizacija, komunikacija između mašina i mašinsko učenje već danas mijenjaju naš svijet, a promjene o kojima danas govorimo za vrlo kratko vrijeme bit će stvarnost koliko god izgledale ili zvučale kao fikcija.