Film Heroji Halijarda, reditelja Radoša Bajića, koji je kratkom najavom na Sarajevo Film Festivalu podigao buku i bijes u Sarajevu, samo je jedna laž u nizu propagandnih uradaka kojima nas zasipaju iz Srbije. Operacija “Halyard” bila je spašavanje preživjelih pilota oborenih iznad prostora bivše Jugoslavije.

Komandant četničkih jedinica đeneral Draža Mihailović nedavno je u Srbiji rehabilitiran, pa je i to dalo krila prekrajanju historije ovih prostora. Četnici su činili najgore zločine u toku čitavog Drugog svjetskog rata, a njihova velikosrpska ideologija to je nastavila i devedesetih godina prošlog stoljeća.

“Halyard” je historijski revizionizam izlobiran na najvišem nivou šezdeset godina nakon rata. Iza toga, nažalost, stoje i Sjedinjene Američke Države, najmoćnija saveznička sila, čije su žrtve bile presudne u pobjedi svijeta nad nacizmom.

Cijela se ta operacija pokušava pokazati kao nekakav četnički heroizam, premda su daleko veći dio operacije “Halyard” proveli jugoslavenski partizani: “Konzervativna procjena govori da su partizani spasili najmanje dvostruko više pilota od četnika”, piše poznati historičar Robert Donia. On primjećuje da su se radovi o ovoj temi uglavnom oslanjali na sjećanja pilota Richarda Felmana, iako čak ni sam Felman nije svoje djelo posmatrao kao djelo o historiji...


Richard Felman

“Također, neki od radova oslanjali su se na OSS oficire (Ogranak za specijalne operacije) koji su imali srpsko porijeklo i bili veliki pobornici Mihailovića. Svako od djela temeljenih na sjećanju daje žestoko promihailovićev prikaz spašavanja s četničkog teritorija, s rijetkim spominjanjem mnogo veće operacije čiji je “Halyard” bio samo mali dio. Ali posmatranjem “Halyarda” kao izolirane, samostalne operacije, autori su mogli podržati lažne tvrdnje da su spašavanja s četničke teritorije kvalificirana kao najveća spasilačka operacija tokom rata”, navodi se u tekstu Roberta Donie.

GDJE SU NESTALE STOTINE PILOTA

U jesen 1943. godine saveznici su oslobodili jug Italije i ondje dijelom prebacili svoje zrakoplovne snage iz Tunisa i Egipta.

Na jugu Italije, na jadranskoj obali i takozvanoj “peti od čizme”, bilo je nekoliko uzletnih staza na aerodromima od Leccea, Brindisija, Barija i Foggie. Iz tih je aviobaza 15. armijsko ratno zrakoplovstvo bombardiralo ciljeve u Njemačkoj, Mađarskoj, NDH, Srbiji, Bugarskoj i naročito u Rumuniji. Glavni cilj bila je rafinerija u Ploieștiju (Rumunija) koja je podmirivala četvrtinu potreba za gorivom Trećeg rajha. Svi letovi prema naftnim poljima i rafineriji u Ploieștiju, koja se nalazila sedamdeset kilometara sjeverno od Bukurešta, prelazili su preko Bosne, Crne Gore i Srbije. Za posade aviona bio je to najkraći mogući put za izvršenja zadatka na Balkanu i Mediteranu i povratak u sigurne italijanske luke.

Od oktobra 1943. do oktobra 1944. godine, 15. zrakoplovstvo izvršilo je približno 20.000 naleta s lovcima i bombarderima, izgubivši više od pedeset posto svojih aviona i oko deset posto svog osoblja. Za izvršavanje borbenih zadataka 15. ratno zrakoplovstvo raspolagalo je s 500 teških bombardera (B-17, poznat kao “Leteća tvrđava” i B-24, poznat kao “Liberator” (Oslobodilac)). Posada ovih bombardera imala je od osam do deset ljudi.

Kako je izgledao taj redovno traumatični i gotovo samoubilački let ovim bombarderima opisao je slavni književnik Joseph Heller u romanu Kvaka 22. Sudeći po tom gorkom iskustvu, u bombarderima se ginulo; počesto bi i njihovi tankovi s gorivom bili probušeni, pa je dolazilo do fatalnih obrušavanja. Heller opisuje povratak u baze s mrtvim članovima posade.

Prema statistikama, koje je sačinila spasilačka jedinica zračnih snaga Američkog ratnog zrakoplovstva, između 1. januara i 15. oktobra 1944. godine iz Jugoslavije je prebačeno ukupno 1.152 američkih avijatičara, 795 uz pomoć jugoslavenskih partizana i 356 uz pomoć srpskih četnika. Naravno, ovo su samo američki piloti, a bilo je i drugih savezničkih avijatičara. Pretpostavlja se da je oboreno približno 300 bombardera s nešto manje od tri hiljade članova posada. Ako ih je deset posto poginulo, onda je preživjelo približno 2.500 oborenih avijatičara.

Konačna četnička brojka je oko 500 spašenih članova posada, dok su partizani spasili, po nekim podacima, 1.272 avijatičara. Gdje je završilo još približno 700 preživjelih avijatičara?

Pisalo se da su zarobljene američke pilote četnici predavali Nijemcima za vreće graha i brašna.

Pranjani, aerodrom koji se najčešće spominje u operaciji “Halyard”, zapravo je polje poravnato tako da posluži kao pista. Nalazi se 17 kilometara sjeverno od Čačka, u Šumadiji.

Datumi početka operacije “Halyard” variraju. Aerodrom u Pranjanima je, prema tvrdnjama iz četničkog štaba, bio pripremljen početkom aprila 1944. godine. Glavni strateški cilj u Rumuniji bila su naftonosna polja i rafinerija u Ploieștiju. Ali Rusi su zauzeli rafineriju već početkom augusta, a nova vlada Rumunije formirana je 23. 8. 1994. Dakle, nema više njemačke rafinerije u Ploieștiju i nema razloga da se leti u Rumuniju. Isto je i s Bugarskom, koja je već u augustu bila pod kontrolom Rusa. Operacija “Halyard” je, dakle, trajala vrlo kratko. I, ključno pitanje: Ako je za manje od pola godine Draža Mihailović skupio 500 savezničkih avijatičara, šta je bilo s ostalim preživjelim savezničkim avijatičarima u više od dvije godine brojnih letova iz Egipta, Tunisa i letova s juga Italije? Gdje su završili srušeni a preživjeli avijatičari?

U nekim dokumentima govori se da je operacija “Halyard” pokrenuta tek u ljeto 1944. godine, kada su 2. augusta na aerodrom Pranjani sletjeli George Musulin i Michael Rajachic, dva čovjeka srpskog porijekla i pročetničkih stavova. Samo mjesec i po poslije operacija “Halyard” morala je biti nastavljena preseljenjem na novi aerodrom prema sjeveru zbog sve opasnijeg približavanja partizana, Rusa i Bugara, koji su nadirali s juga prema unutrašnjosti Srbije. Južni gradovi Srbije oslobođeni su već u augustu, a Valjevo je, recimo, oslobođeno polovinom septembra.

Opasnost je bila preblizu. Komanda Draže Mihailovića, zajedno s misijama “Halyard” i “Ranger”, napustila je Pranjane i prebacila se u Mačvu, stotinjak kilometara sjevernije. Izgrađena je improvizirana uzletna staza u Koceljevi. Pista je bila dugačka 400 metara. Izgrađena je između 15. i 17. septembra.

“Tokom operacije ‘Halyard’ nije bilo ometanja od strane Nijemaca. Štaviše, četnici su imali intenzivnu saradnju sa Vermahtom dok su američki avioni slijetali i polijetali”, piše Damjan Pavlica u knjizi Draža za početnike.


Američki oficir George Musulin

Kad se George Musulin, kao vođa dijela operacije “Halyard”, vratio u Bari iz Pranjana, prijavio ga je britanski pilot da je u avion ukrcao političke saradnike Draže Mihailovića, čitavu delegaciju. Ubrzo je odstranjen iz akcije spašavanja. U neredu koji je dokazano vladao u savezničkoj bazi u Bariju, o čemu su izvještavali iz delegacije Titovog štaba, malo je ko znao je li riječ o ranjenim pilotima ili četnicima. Hiljade ranjenih u italijanske su bolnice stizale s Balkana, a problemi su se rješavali u hodu.

BRITANCI ČETNICIMA OKREĆU LEĐA

Stalne prevare Draže Mihailovića i zločinačko djelovanje otkriveni su i potvrđeni od britanskih ljudi koji su boraveći u Srbiji tome svjedočili.

Britanski premijer Winston Churchill, u pismu od 8. januara 1944. godine, koje je poslao iz Afrike, gdje je tada boravio u posjeti svojim jedinicama, obavijestio je partizanskog komandanta Tita: “Odlučio sam da britanska vlada ne daje više nikakvu pomoć Mihailoviću i jedino ću vama pružati pomoć.”

Uz sve izvještaje koje je s terena dobijala Vlada premijera Churchilla, svjedočenja britanskih oficira Villiama Deakina i Fitzroya MecLeana bilo je odlučujuće. Churchill 16. marta 1944. godine opet piše Titu: “Mi smo, kao što znate, iz Mihailovićevih snaga opozvali naše oficire za vezu i oni su sada na putu prema obali i prelaze kroz vašu teritoriju. Vjerujemo da ćete im pružiti svu pomoć.”

Naravno da je Mihailović svugdje imao svoje ljude, pa je odmah dobio informacije o promijenjenim Churchillovim stavovima iz januara 1944. godine. Od tog će trenutka Mihailović početi mijenjati svoj odnos prema Amerikancima. Nakon nekoliko razmjena poruka iz Washingtona mu je savjetovano da krene u spašavanje avijatičara kao moguće rješenje za svoju bezizglednu situaciju.

Napušten od dojučerašnjih saveznika Britanaca, Draža Mihailović bio je u očitoj nevolji. Ubrzo svojim kanalima o tome obavještava moćnu i odanu mrežu diplomatije Kraljevine Jugoslavije, prije svih ambasadora Konstantina Fotića u Sjedinjenim Američkim Državama. Vladimir Dedijer, Titov biograf, Fotića opisuje kao rođaka Dimitrija Ljotića i Milana Nedića, dvojice među Srbima najodanijih zločinačkih saradnika njemačkih nacista.


Sahrana američkog vojnika poginulog u okolini Čačka

Draža Mihailović uskoro izdaje naređenje da se svi saveznički piloti šalju u njegov štab i da se o njima brine na najbolji način. Srpski domaćini odmah su poslušno počeli ugošćavati savezničke avijatičare i brinuti o njima. Već je krenula igra dobro umreženih četničkih pristalica po Americi, navodno spontana, kojom će se pridobiti Amerikanci. Mediji su potpuno naklonjeni Fotiću i Mihailoviću. Pišu u slavu Draže Mihailovića. Čak i najčuveniji američki novinari pišu ode četniku Draži.

Navodno je Mirjana Vujnović, koja je radila u jugoslavenskoj ambasadi u Washingtonu, saznala za izvještaje o tome da su četnici pružili utočište savezničkim avijatičarima. Informacije je proslijedila svom suprugu Đorđu (Georgeu) Vujnoviću, koji je sastavio plan spašavanja. Poručnik Đorđe Vujnović, radio je za OSS (Ogranak za specijalne operacije) u Brindisiju, na jugu Italije. Dobio je pismo od svoje supruge u kojem se spominju američki piloti: “Postoje stotine... možete li učiniti nešto za njih? Bilo bi sjajno kad bi bili evakuirani.” Dakle, supruga preko okeana zna ono što njen suprug obavještajac ne zna preko Jadrana, odakle izbjegli i ranjeni stižu svakodnevno.

Tu se, ustvari, iskazuje snažan srpski lobi involviran u američku armiju i državne institucije. Bit će podržani od politički već snažne hladnoratovske struje, koja je u okolini predsjednika Roosevelta, uz angažman brojnih službenika CIA. Kao činjenicu Dedijer u Dnevnicima spominje u dva navrata Georgha Krajgera, Slovenca, koji je bio lični pilot predsjednika Roosevelta. On ima određene simpatije za partizane, ali radi za četnike.

AMERIČKI OBAVJEŠTAJAC U ČETNIČKOM ŠTABU

Nakon što je srpski lobi u diplomatskoj i političkoj mreži SAD-a obavio neophodne pripreme, u Srbiju 26. augusta 1944. godine u Štab Draže Mihailovća dolazi Robert McDowell. Jermenskog je porijekla, opisan kao čovjek “nasilno pročetničkih predrasuda”. Bio je profesor historije, bez ikakvog čina, s nekakvom obavještajnom pozadinom. McDowell se iskrcao u Cavtatu s američkom šestočlanom misijom.

Svima McDowell daje do znanja da želi uspostaviti proameričku vlast u Srbiji nakon kapitulacije Njemačke. Njegova misija miriše na ono što ćemo poslije prepoznavati kao Hladni rat. Samo tri dana nakon McDowellovog dolaska, 29. augusta, kralj Petar II Karađorđević smijenio je Mihailovića s mjesta načelnika štaba Jugoslavenske vojske u otadžbini. Ali on nastavlja kao da ništa nije bilo i odbija odstupiti s pozicije prvog čovjeka Štaba. Već sutradan mu lično Hitler šalje kao poklon 11.000 pušaka i pet miliona metaka te nešto opreme.

Od svojih armijskih obavještajaca Tito 13. septembra traži izvještaj o ulozi McDowella u novoj američkoj misiji s odmetnutim đeneralom Mihailovićem.

Iz nekoliko prepiski Josipa Broza od 18. septembra saznajemo šta se događalo pet dana poslije: “McDowell, američki predstavnik kod Draže, stupio je u vezu sa Nijemcima. Nijemci su predložili da im Englezi i Amerikanci ne ometaju izvlačenje (iz Srbije), u kom slučaju bi se oni obavezali da trupe odavde ne upućuju prema zapadnim silama. McDowell je ovaj prijedlog poslao u Bari (američku bazu i komandu), ocjenjujući ga kao prihvatljiv.”


Robert McDowell, George Musulin i Nick Lalich s Dražom Mihailovićem

Naime, ti Nijemci s Balkana okrenuli bi se frontu prema Crvenoj armiji, koja je nadirala s istoka. Hladni rat rađao se u suton Drugog svjetskog rata. Kvisling Milan Nedić 20. augusta tvrdi Nijemcima da jedinice Draže Mihailovića neće ispaliti niti jedan metak prilikom povlačenja iz Srbije. Njemački specijalni izaslanik u Srbiji Hermann Neubacher, u knjizi Specijalni zadatak Balkan, objavljenoj 2004. godine u Beogradu, priznaje da je rekao Hitlerovom ministru vanjskih poslova Ribbentropu da je “Mihailović odan Nijemcima i da nema razloga za brigu”. Eto još jedne direktne potvrde laži o bajagi najvećem evropskom gerilcu i borcu protiv nacista, kako su Evropljani i Amerikanci pisali o Draži Mihailoviću.

“Četnici u Pranjanima, naoružani njemačkim oružjem, simulirali su ilegalu, spavali po štalama, tobože se krili od nekoga”, piše srpski publicista Damjan Pavlica. O Mihailovićevoj dvoličnoj igri svjedoči američki oficir Thomas Matteson u svojoj Analizi okolnosti spašavanja i evakuacije Savezničkih avijatičara iz Jugoslavije 1941–1945: “Nekima je možda teško razumjeti kako četnici mogu spašavati američke avijatičare od Nijemaca, kao što su učinili najmanje u jednom slučaju. A istovremeno da sarađuju s tim istim snagama. Odgovor leži u četničkoj percepciji ko je stvarno neprijatelj. Četnici smatraju partizanski komunistički pokret daleko većom prijetnjom po Jugoslaviju nego njemačke okupacione snage. Obnovljena američka podrška bila je Mihailoviću jedino sredstvo suprotstavljanja partizanskoj prevlasti... Učiniti bilo šta osim spašavanja i zaštite američkih avijatičara značilo bi im gubitak posljednjeg izvora podrške i spasa.”

SAVEZNIČKO ORDENJE NA ČETNIČKIM PRSIMA

U selu Pranjani se pored četničkog aerodroma nalazio i štab Draže Mihailovića. U selo su dovođeni uhapšeni partizani i pripadnici pokreta otpora i tu su predavani specijalnoj policiji iz Beograda.

Neubacher u memoarima naglašava koliko je u to vrijeme bila bitna uloga Mihailovićevih četnika u pacifikaciji Srbije.

“Ništa bolje ne može da opiše stanje u Srbiji od činjenice da je krajem augusta 1944. godine bila stacionirana samo jedna njemačka borbena jedinica i to policijski bataljon, koji nije bio ni kompletan u odnosu na brojno stanje.”

U četničkom štabu u Pranjanima, gdje se nalazio improvizirani aerodrom, održan je 4. septembra 1944. godine sastanak između odmetnutog četničkog komandanta Mihailovića, njemačkog majora Sterkera i američkog obavještajca McDowella. Nijemci su bili veoma zainteresirani za dogovor sa SAD-om, jer im se Crvena armija opasno približavala. Tražili su separatni sporazum s Angloamerikancima kako bi se njihove snage s Balkana povukle sjeverno, za borbu protiv Rusa. McDowel im je tražio da ostave dio naoružanja generalu Mihailoviću, koji će nastaviti borbu protiv komunizma.

Sve vrijeme đeneral Mihailović i njegova četnička bratija tražili su od sukobljenih sila Nijemaca, Italijana i Engleza pomoć u uniformama, oružju i hrani – kao vješti prevaranti dobijaju ogromnu pomoć sa sve tri strane. Radilo se o desetinama hiljada pušaka i mitraljeza te o artiljeriji i municiji. Jednom prilikom tražili su, i odmah dobili, trideset hiljada uniformi od Italijana. Mihailović je naredio da se uniforme preboje i na njih stave četničke oznake. O kakvim se prevarantima radi govori činjenica da su “muzli tri tuđe krave”, dvije sukobljene strane, manje-više, gotovo do jeseni 1944. godine.

Radio London je, zahvaljujući stalnim lažnim vijestima koje je plasirala Kraljevska vlada u egzilu, govorio o “veličanstvenoj borbi četnika protiv Nijemaca”. Prvi britanski oficiri, koji su dolazili u Srbiju među četnike, imali su priliku vidjeti nešto sasvim suprotno. Mihailovićevi četnici ratovali su zajedno s njemačkim i, posebno odano, s italijanskim jedinicama protiv partizana te, kao usput, klali i etnički čistili sela i gradove s bošnjačkim stanovništvom po istočnoj Bosni.

Trebalo je dugo da Britanci dođu do istine. U prvim godinama rata Mihailović je za savezničke medije bio vođa četničke gerile, a u Holiwoodu je početkom 1943. godine snimljen propagandni film Chetniks! The Fighting Guerrillas (Četnici! Borbena gerila). Francuski vođa otpora general Charles de Gaulle odlikovao je Dražu Mihailovića Ratnim krstom, a njegova naredba pročitana je pred francuskim jedinicama 2. februara 1943. godine. De Gaulle naziva Mihailovića “legendarnim junakom, simbolom najčistijeg rodoljublja, nosiocem vojničkih vrlina” u vrijeme dok đeneralova vojska pravi teška genocidna klanja bošnjačkog golorukog življa, i to po Dražinim naređenjima.

Mnogo prije ovog De Gaullovog totalnog promašaja britanski oficiri šalju u London izvještaje pune sumnji u ovog notornog đenerala lažova. Kapetan Bill Duane Hudson javio je komandi u Kairo: “Ja znam da stvarno jedino partizani vode borbu s Nijemcima i Italijanima, a da četnici sarađuju s okupatorima... U trenutku kad je Mihailović igrao u velikom stepenu kvislinga, bio je nagrađen najjačom britanskom propagandom.”

Dražu Mihailovića odlikovao je i američki predsjednik Harry Truman 19. marta 1948. godine Odrenom legije zasluga zbog spašavanja američkih pilota u Drugom svjetskom ratu. Odlikovanje je svečano uručeno njegovoj kćerki Gordani u maju 2005. godine u Američkoj ambasadu u Beogradu.

Jednako tako, Medaljom za zasluge odlikovani su, kao članovi operacije “Halyard”, George Musulin, Michael Rajachic, Nik Lalich, dok je radiovezista Arthur Jibilian odlikovan Srebrenom zvijezdom. Propaganda ne prestaje pa su mediji javili da Teslino Memorijalno društvo iz New Yorka podržava nominaciju Arthura Jibiliana za najviše vojno odlikovanje, Medalju časti, tražeći da to učini tadašnji predsjednik Barack Obama.

Kako rekosmo, bila je to promocija historijskog revizionizma na najvišem nivou.

KAKO SU PREDAVANI NACISTIMA I UBIJANI SAVEZNIČKI OFICIRI

Bill Hudson bio je visoki oficir SOE (Britanska tajna služba za specijalne operacije), među četnicima poznat pod pseudonimom “Marko”. Bio je prvi šef savezničke vojne misije u Jugoslaviji. Ovaj rudarski inžinjer iz Južne Afrike, nakon kratkog boravka u Crnoj Gori s partizanima, odmah je razumio ko pruža stvarni otpor silama Osovine.

Hudson je boravio nakratko u Užičkoj republici i tu upoznao Tita. Nakon pada Užica on priznaje da se odvojio od partizana i vratio u Srbiju u “poplavu Nijemaca i kvislinga”.

Hudsonu je bilo jasno kakav je zločinac i kvisling đeneral Mihailović. U drugoj polovini 1942. godine javio je komandi u Kairo da “Mihailović još sarađuje s Nijemcima i Italijanima u Crnoj Gori i Sandžaku a miruje u Srbiji”. Hudson se sjećao jednog momenta: “Kada je ta moja saznanja uvidio đeneral Mihailović, otjerao me je od radio stanice, a ja sam izgubio svaku vezu s mojom komandom i sada prelazim iz ruke u ruku pojedinih odreda koji me smatraju zarobljenikom.”


Bill Hudson

Na dužnosti šefa savezničke misije u Jugoslaviji naslijedio ga je 1942. godine britanski pukovnik William Bailey, također član britanskih specijalnih operacija (SOE). On je odmah, kao i Hudson, uočio o kakvoj se prevari radi. No, vjerovao je da može uvjeriti Mihailovića da se prebaci na savezničku stranu. Bailey je zbog toga sve vrijeme bio u sukobu s Mihailovićem i onda, očajan i nemoćan, poslao Churchillu pravu istinu o Mihailovićevoj lažnoj borbi i stvarnoj saradnji s njemačkim nacistima i italijanskim fašistima.

U noći, 27. maja 1943. godine u jeku operacije “Schwartz” (ofanziva na Sutjesci), Britanci su padobranima spustili svoju prvu misiju u Titov partizanski štab. Britanski tim predvodio je pukovnik William Deakin. Čuveni Fitzroy MacLean to je ovako opisao: “Stigao je pravo od kancelarijskog stola iz Kaira i naletio na petu njemačku ofanzivu u punom jeku.” I Deakin i Tito ranjeni su istom bombom tokom krvavih borbi na Sutjesci.

Četnička izdaja počinje se odražavati i na britanske oficire koji rade pri četničkim štabovima. Mihailović je svoju planetarnu prevaru krio likvidacijama britanskih oficira. Mnoge će uskoro progutati mrak. Britanski major komandos Neil Selby pokušao je sam prekinuti njemačke željezničke i putne komunikacije preko Srbije, koje su bile netaknute jer su ih četnici godinama čuvali za Nijemce. Ubrzo su ga četnici predali Gestapou.

William Bailey poslao je u jednom izvještaju šablon po kojem četnici lažu Britance. On predloži akciju, a onda četnički oficiri traže saglasnost od Mihailovića. Onda đeneral lažov tvrdi da je saglasnost data. Kad bi se Bailey vratio do nižeg oficira, ovaj bi rekao da instrukcije od đenerala nisu stigle. Tako se od akcija odustajalo.

Britanski oficiri bacani su u četničko grotlo i naivno stradavali zbog političkih predrasuda Londona i povjerenja Britanaca u četnike. Stvaran je teško popravljiv haos zbog te naivnosti. U dolini Neretve, kod Jablanice, partizani su 1. marta 1943. godine zarobili neke četničke oficire i kod njih pronašli dokument od 27. februara, kojeg su nazvali jednim od najvažnijih. U tom je dokumentu pisalo da je četnicima “London odobrio saradnju sa 33”. Ovo 33 bila je šifra za ustaše. Dakle, London je “odobrio” saradnju četnika i ustaša.

Mihailović i u svojim pismima potčinjenima potvrđuje kako je riječ o običnom prevarantu ili, kako ga drugi zovu, đeneralu trgovcu. On 23. novembra 1943. godine daje instrukcije četničkom majoru Predragu Rakoviću kako komandanta britanske misije pri četničkom štabu Charlesa Armstronga praviti budalom. O tome piše Damjan Pavlica: “Taj dripac ne zaslužuje nikakvu pratnju. Zato ćete ga vi lično kao kufer voditi, jer je to bezobrazan tip kojeg treba voditi majstor kao vi.”


Charles Armstrong i četnički vojvoda Predrag Raković

Ubrzo će general Armstrong izraziti razočaranje i to pred đeneralom Mihailovićem. Za vrijeme njegovog dvogodišnjeg boravka među četnicima Britanija im je poslala 87 velikih pošiljki pomoći u oružju, municiji, hrani i opremi. Ali ništa u tom periodu oni nisu uradili protiv Nijemaca i Italijana.

Mihailović sutradan, 24. novembra 1943. godine, šalje pismo majoru Đuriću i kaže mu da “nema ništa od bilo kakvih diverzija na putnim i željezničkim komunikacijama sve dok Englezi ne plate”. Tada naređuje likvidaciju Kanađanina Charlesa Robertsona. “Robertsona ako uhvatite, odmah ga likvidirajte”, stoji u Mihailovićevoj depeši.

Đeneral Draža kreće u brutalne likvidacije britanskih oficira kojima je odmah bila jasna njegova lažna borba. Naređuje protjerivanje majora Ericka Geenwooda s njegovom pratnjom. “Najurite majora Grinvuda kao kučku zajedno sa pratnjom. Ponavljam, najurite ga kao kučku i izvestite.”

Na isti je način s pratnjom odbačen od četnika britanski kapetan Edgar Hargreaves, koji šalje izvještaj da je “prepušten sebi, da luta okolo, kroz mećave i kišu, kroz Homolj, bez pratioca, nepoželjan gdje god dođe”. Već sutradan prokazan je Nijemcima pa je zarobljen, a njegov je saborac kapetan Nesh u borbi s Nijemcima ubijen.

Tako je samo nastavljen niz ubijanja i izdaje britanskih oficira od onih koje danas pretvaraju u heroje.

Tragična je sudbina i britanskog majora Terencea Athertona. Atherton je radio u Beogradu desetak godina prije rata kao slobodni novinar, a kasnije kao odgovorni urednik lista South Slav Herald (Južnoslovenski glasnik). Bio je oženjen Bošnjakinjom iz Sarajeva. Dokumentarni film Misija majora Athertona svojevremeno je napravio režiser Sava Mrmak i zasnovan je na stvarnim činjenicama i izjavama svjedoka. Atherton je imao zadatak da ujedini jugoslavenske narode u zajedničku borbu. Nije uzalud bio “sarajevski zet”. To je bio razlog zašto su ga četnici odmah likvidirali.

S Athertonom su u misiji bili i britanski telegrafista Patrick O’Donovan i general kraljeve vojske Ljubo Novaković. Athertonu i O’Donovanu ubrzo se izgubio svaki trag.

Notorni lažov general Mihailović je 27. maja 1942. godine javio u London da su Athertona ubili partizani. Svi svjetski mediji su to prenijeli. Tek na poticaj Billa Hudsona zatražena je istraga.

Pukovnik William Deakin u svojim je memoarima napisao: “Nakon nestanka Athertona i Donovana u četnički štab došao je četnički komandant Spasoje Dakić, noseći Athertonov dvogled i njegove čizme.”

Ovaj će podatak o čizmama i dvogledu, koje je s mrtvog čovjeka uzeo Dakić, u svojim memoarima potvrditi Fizroy MacLean.

Britanska bezuslovna podrška četnicima zbog ovih se zločina ugasila, a onda se notorni prevarant Mihailović okreće prema SAD-u i s njima uspostavlja direktnu vezu.

Kad se govori o operaciji “Halyard”, u medijima se spominje Mijajlova jama, kao mjesto gdje je ubijeno i bačeno približno 1.000 protivnika četnika Draže Mihailovića. Na ploči je napisano da su tu posmrtni ostaci i nekih savezničkih vojnika.

Kako su se proveli saveznički piloti do trenutka kad Britanci prekidaju saradnju, a preuzimaju je Amerikanci i na četničkom teritoriju kreće dio operacije “Halyard”, može se zaključiti po tragičnim sudbinama brojnih savezničkih oficira, koje je progutao mrak ili neka od jama u šumama Srbije.

Ključno je pitanje, koliko je uistinu oficira preživjelo pad bombardera nad Srbijom, koju su nadlijetali dvije pune godine? Kako su oni završili?

Kad su partizani krajem 1944. godine upali u Štab Draže Mihailovića na Ravnoj Gori, zaplijenili su i arhivu američke misije. Nakon uvida u dokumentaciju Vladimir Dedijer u Dnevnicima piše da je partizanski Vrhovni štab predao protestnu notu predstavnicima angloameričke misije. U toj se noti navodi da su Amerikanci slali pomoć Draži Mihailoviću, da su prevozili njegovu misiju u Bari i da su mu uputili svoju vojnu misiju. Ubrzo su dobili odgovor od generala Wilsona da postoje dvije američke misije kod Mihailovića: Jedna je za spašavanje američkih avijatičara, a druga obavještajna.

Ne zna se šta je radila ova druga nakon američkog odlikovanja Draže Mihailovića.