Već mjesecima dominantnom pitanju turske unutrašnje politike, a to je pitanje ko će biti predsjednički kandidat (jedva ujedinjene) opozicije, prve nedjelje ove, 2023. godine pridružilo se još jedno koje će neko vrijeme dominirati TV pričaonicama – kada će se izbori održati.

Na prvo pitanje ni ta (jedva ujedinjena) opozicija ne zna odgovor, ali tome, po mom mišljenju, ne treba pridavati previše značaja, jer ako se sjetimo prošlih izbora (24. juni 2018), kandidati su potvrdili svoje kandidature krajem aprila i početkom maja. Pišem potvrdili, ali to važi za one koje se s velikom vjerovatnoćom znalo, kao što su liderka Dobre partije (İP) Meral Akşener ili tadašnji kopredsjednik Demokratske partije naroda (HDP) Selahattin Demirtaş. Kandidata najveće opozicione stranke Republikanske narodne partije (CHP) Muharrema İncea lider partije Kemal Kılıçdaroğlu izvukao je poput zeca iz šešira 4. maja 2018. godine.

Sada, kada se sjedeoci “stola za šestoro”, koji je okupio prosto prošireni Nacionalni savez –  CHP, İP i Saadet partija (SP) plus Demokratska partija (DP) i mikropartije renegata vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP): Partija budućnosti (GP) i Partija demokratije i napretka (DEVA), cakaju, čepaju i gaze ispod tog poprilično raspadajućeg stola, upravo oko pitanja zajedničkog kandidata, ne treba očekivati da će se ta misterija razriješiti uskoro.

Ideja da se izbori pomjere malo unaprijed dolazi od vlade, jer kraj juna s jedne strane već je početak ljetnih odmora i putovanja, a s druge strane prijemnih ispita za univerzitete. No, definitivna odluka o tome još nije donesena. Prema izbornoj simulaciji koju je pripremila vlada povodom izbora, najraniji izbori u Türkiye mogu se održati u nedjelju, 9. aprila 2023. Da bi izmjena izbornog zakona stupila na snagu, izbori moraju biti održani nakon 6. aprila. Da bi izbori bili održani na ovaj datum, odluka se mora donijeti između 30. januara i 3. februara. Izbori se moraju održati 60 dana nakon donošenja odluke. Rok od 60 dana se računa nakon tri dana, uzimajući u obzir dan donošenja odluke i vrijeme kada je objavljena u Službenom glasniku (48 sati). U skladu s tim, najkasniji datum bio bi 11. juni. Ako se izborna odluka donese 7. aprila, izbori se mogu pomjeriti samo jednu sedmicu unaprijed od uobičajenog vremena, odnosno 11. juna. Zakonski nije moguće donijeti odluku nakon ovog datuma.

Dakle, praktično svaka nedjelja počev od 9. aprila do 11. juna mogla bi biti datum izbora, u zavisnosti od toga kada će odluka biti donesena. Da li će to ponukati opoziciju da poradi brže na zajedničkom kandidatu? Teško. Doajen turskog novinarstva Mehmet Barlas u kolumni u Sabahu sarkastično savjetuje: “Imam savjet za njih: Neka odaberu tajnog kandidata među njima. Niko ne zna ko je ovaj kandidat. Dakle, nema problema s habanjem. Ako niko od njih ne porekne da je predsjednički kandidat, slagat će se kao ruža do izbora.” Završivši rečenicom “Sljedeće je već jasno”, koja implicira pobjedu predsjednika Erdoğana.

Prve nedjelje ove godine objavljeni su rezultati ankete agencije za istraživanje javnog mnijenja Optimar. S jedne strane je malo nezahvalno praviti anketu kada je samo jedan predsjednički kandidat poznat, ali Optimar je jedna od rijetkih agencija (mada nije bila jedina) koja je tačno pročitala javno mnijenje uoči prošlih izbora “predviđajući” pobjedu Erdoğana u prvom krugu (zakinuli su ga za jedan procenat). Ovo istraživanje obavljeno je između 27. decembra i 1. januara.

Na pitanje za koga biste glasali da su predsjednički izbori danas, 42,1 posto dalo je glas Recepu Tayyipu Erdoğanu. Kılıçdaroğlu, koji se prvi put popeo na drugo mjesto, dobio je 10,5 posto, slijedi Mansur Yavaş (gradonačelnik Ankare, koga, pored Ekrema  İmamoğlua rođenog Mudafa, gura Meral Akşener) s 8,4 posto, dok je Selahattin Demirtaş četvrti s 5,1 posto. Podrška Ekremu İmamoğluu je na čitavih 4,8 posto, a Meral Akşener zauzima šesto mjesto s 4,6 posto.

Ako se saberu postoci svih potencijalnih opozicionih predsjedničkih kandidata, to iznosi 33,4, drugim riječima: Erdoğan je za 8,7 posto bolji od ukupno pet.

Jedna, možda i najveća zanimljivost ovih rezultata jeste da se cirkus pretvaranja Ekrema  İmamoğlua u “žrtvu” reflektovala padom podrške, kako njemu, tako Akşenerovoj. Naime, Ekrem İmamoğlu (rođen Mudafa) je u novembru uživao podršku od devet posto, a Meral Akşener 5,6. “Društvo nije kupilo napore İmamoğlua i Akşenera da stvore viktimizaciju”, piše Abdulkadir Selvi u Hürriyetu. Kao što sam tada pisao, to su mogli progutati samo glupi i/ili neobaviješteni i/ili pak ideološki zaslijepljeni (i neki sarajevski fiškali). Zanimljivo je i to da pad Akşenerovog postotka nije doveo do gubitka šestog mjesta na rang-listi, ali jeste zbacio Ekrema s četvrtog na peto mjesto.

Lista se nastavlja, ali preskočit ćemo jedan dio da bi na njenom dnu s 1 posto podrške našli Ahmeta Davutoğlua (Partija budućnosti, GP) i Alija Babacana (Partija demokratije i napretka, DEVA).

Na pitanje “Za koju stranku biste glasali da se danas održavaju opći izbori?” AK Partija je dobila podršku 41,1 posto onih koji su učestvovali u anketi. CHP, s druge strane, zauzima drugo mjesto s 23,6 posto. HDP je na 9,8 posto. Podrška Dobroj partiji je u anketi izmjerena na 8,1 posto. Drugi član Narodnog saveza (pored AKP) Partija nacionalističke akcije (MHP) je na 7,4 posto.

Zanimljivo, ali zdravorazumski objašnjivo, Kılıçdaroğluova putovanja u SAD, Englesku i Njemačku, te izbor (američkog) savjetnika Jeremyja Rifkina smanjio je podršku CHP-u.

Naravno, i ova lista nastavlja se i opet ću preskočiti (recimo) sredinu da bismo na dnu našli DEVA partiju s 1,1 posto i Partiju budućnosti s čitavih 0,9 posto.

Da, vrlo tendenciozno podvlačim (ne)popularnost Davutoğlua i Babacana i njihovih respektabilnih partija. Međutim, to ima za cilj da ilustruje veličinu apsurda, može se reći, skandaloznih nastupa ove dvojice prošle nedjelje. Objašnjavajući “tekovine” devetosatnog vunovlačarenja u zadnjoj sesiji stola za šestoro 5. januara, odnosno šta se šestorka “dogovorila”, a u osnovi to je kako će lideri stola za šestoro biti glavni faktor ograničenja djelovanja predsjednika republike, nosioci podrške na nivou statističke greške malo su se zanijeli. Nijedna odluka neće moći da se donese bez njihovog potpisa i sve u tom stilu.

Mehmet Barlas piše: “Najeksplozivniju izjavu sa sastanka stola za šestoro izgovorio je bivši premijer Davutoğlu. Davutoğlu, čiji je najveći podvig sirijski građanski rat, u izjavi nakon sastanka je rekao: 'Predsjednički kandidat neće moći promijeniti pravila, predsjednički kandidat neće moći provoditi vlastito mišljenje bez našeg odobrenja.' Drugim riječima, predsjednik koji je dobio najmanje 50 posto glasova neće poduzeti nikakve korake bez odobrenja i instrukcija Davutoğlua, čijih je čak 0,5 posto glasova upitno. Davutoğluove riječi postale su predmet političkih šala na društvenim mrežama.”

Ova (bolesna) ideja nije nova i već sam je pominjao. Međutim, sada je potpuno jasno vidljivo da je cilj zapravo ponovo uvođenje tutorskog sistema iz koga se Türkiye izvlačila posljednjih dvadeset godina. Ovog puta bi tutori da budu propali političari s podrškom, kao što već rekoh, na nivou statističke greške. Zanimljivo je da su se baš oni isturili da obavijeste javnost o tome šta sve predsjednik republike neće moći. Nedim Şener, novinar Hürriyeta, zapitao se na Twitteru “da li će smjeti da diše?”.

Dok se može reći da je svaka izborna godina uzbudljiva, uzbudljivost ove neće biti ograničena samo na izbore, odnosno na unutrašnju politiku. Vanjska će biti podjednako interesantna. Moguć raprošman sa Sirijom već je razjario mnoge u Washingtonu. Zapadna žurnalistička anti-Erdoğan i anti-Türkiye “teška artiljerija” već je počela da ispaljuje nove salve. Do sada je to bilo kontraproduktivno te nema razloga da ne bude i u buduće.

Naprotiv.