Mjesecima Leila jedva da je vidjela sunčevu svjetlost.

˝Nedostaje mi da budem na otvorenom, na zraku... Nedostaje mi da slobodno hodam. Nedostaje mi moja porodica, moja soba˝, izjavila je na početku razgovora za CNN.

Njen je život sada uglavnom ograničen na četiri zida, u kući koja nije njena, među ljudima koje do prije nekoliko sedmica nikada nije vidjela.

Leila je godinama bila na nišanu iranske vlade zbog svog rada kao aktivistica za građanska prava i lokalna aktivistica. Bila je primorana da se sakrije u septembru, kada je izdat nalog za njeno hapšenje nakon izbijanja protesta širom zemlje zbog smrti Mahse Amini, mlade žene optužene za kršenje zakona o obaveznom hidžabu u zemlji.

Od tada, dok snage sigurnosti vrebaju njenu kuću i porodicu, Leila je našla utočište u domovima stranaca. Anonimna mreža zabrinutih građana “običnih ljudi” povezanih zajedničkom misijom zaštite demonstranata, koji tiho podržavaju pokret izdaleka, ponudili su svoje domove aktivistima u nevolji.

Nemoguće je tačno znati koliko se demonstranata nalazi u skloništu unutar Irana, ali CNN je razgovarao s nekoliko ljudi koji su, poput Leile, napustili svoje domove i porodice kako bi izbjegli ono što je postalo sve nasilniji državni udar.

Leila kaže da njena priča, kao i priče onih koji je hrabro skrivaju, pokazuju da se, kao i prikazi javnog gnjeva koji se razvijaju na iranskim ulicama, ˝borba protiv režima nastavlja u različitim oblicima˝.

˝Došla sam ovdje usred noći. Bio je mrak. Ne znam ni gdje sam, a ni moja porodica ne zna˝, rekla je o svojoj trenutnoj lokaciji.

Leila, koja je provela vrijeme u nekim od najozloglašenijih iranskih zatvora zbog svog aktivizma u prošlosti, dugo je davala glas ljudima za koje bi režim želio da šute, zagovarajući u ime političkih zatvorenika i demonstrante koji se suočavaju s pogubljenjem.

CNN je provjerio dokumente, videozapise, iskaze svjedoka i izjave iz unutrašnjosti zemlje koje sugeriraju da bi se najmanje 43 osobe mogle suočiti s neminovnim pogubljenjem u Iranu u vezi s trenutnim protestima.

Koristeći samo mobilni telefon i VPN, Leila nastavlja svoj posao danas, komunicirajući sa demonstrantima u zatvoru, kao i porodicama sa voljenima koji su osuđeni na smrt, dijeleći svoje priče na društvenim mrežama, u nastojanju da im pomogne da budu sigurni i živi.

˝Komentari i poruke koje dobijam su veoma ohrabrujući. Ljudi se osjećaju dobro kada vide da sam sada aktivna i da sam uz njih [tokom ovog ustanka]˝.

Ali kako vrijeme prolazi, čini se da Korpus iranske revolucionarne garde udvostručuje svoj lov na Leilu.

˝Svakoga dana ispred moje porodične kuće stalno stoji automobil sa dva putnika... Više puta su hapsili nekoliko članova moje porodice i prijatelja. U svojim ispitivanjima pitaju: Gdje je Leila? Gdje se krije?˝

Da bi razgovarala sa svojim voljenima, Leila se oslanja na treće strane da prosljeđuju bilješke putem šifriranih servisa za razmjenu poruka, koristeći kodne riječi u slučaju da iranske sigurnosne snage nadziru njihove razgovore.

˝U našoj kući postoje prislušni uređaji i više nikad ne telefoniram svojoj porodici˝.

“Prijatelj od povjerenja” i nepoznata lokacija

Godinama je Lejlin život bio u pauzi - prekinut periodima zatvora i dugim ispitivanjem - sve u rukama ozloglašenog sigurnosnog aparata Islamske Republike.

“Psihički sam mučena, držana u samici. Svaki dan su mi prijetili i ponižavali su me”.

U posljednjih pet godina Iran su zahvatili talasi demonstracija koje se tiču pitanja koja se protežu od ekonomskog lošeg upravljanja i korupcije do građanskih prava. Jedan od najvidljivijih prikaza bijesa javnosti bio je 2019. godine, kada su rastuće cijene plina dovele do velike pobune koja je brzo naišla na smrtonosnu silu.

Prije nedavnih protesta izazvanih smrću Aminije, koju mnogi vide kao najvažniju prijetnju s kojom se režim do sada suočio, Leila je pokušavala obnoviti svoj život.

“Kada sam izašla iz zatvora, život mi je bio veoma težak, ali nisam se predavala˝.

Osnovala je lokalni biznis, upisala univerzitetski kurs i radila sa terapeutom kako bi se vratila na normalan život i suočila se s traumom koju su joj donijele godine zatvora.

Sve se to promijenilo u roku od nekoliko dana nakon Mahsine smrti, kada je Leila znala da još jednom treba da preuzme aktivnu ulogu u protestima koji su punili ulice širom zemlje skandiranjem „Žene, život, sloboda“.

Zajedno sa svojom porodicom, počela je da se pridružuje marševima, dijeleći imena i priče privedenih demonstranata na svojim društvenim mrežama.

Gotovo odmah, ponovo su počele prijetnje iranskih vlasti da će Lejlu vratiti u zatvor, a onda je stigao nalog.

˝Htjeli su da me ućutkaju čim se pobuna dogodila nakon što je Mahsa Amini ubijena… Znala sam da ako želim da ostanem i nastavim svoje aktivnosti, moram se sakriti od njihovog pogleda˝.

˝Samo dišem i radim. Ne bojim se zatvora. Možda mnogi misle da smo se uplašili i da smo se sakrili, ali nije tako. Jedina stvar čega se bojim je da ću, ako me uhvate i vrate u zatvor, postati bezlično ime... nesposobna da pomognem cilju i pokretu, kao bezbroj drugih koji su poslani u zatvor i nikada više nismo čuli za njih˝.

San o slobodnom Iranu

Za sada, Leila kaže da je jedina stvar koja je drži dok se sedmice skrivanja pretvaraju u mjesece, daleka nada da bi jednog dana mogla živjeti u slobodnom Iranu.

˝Odgovor Islamske Republike je uvijek bila represija i nasilje... Nadam se čudu i da će se ova situacija završiti što je prije moguće za dobrobit naroda. Baš kao kada sam bila u zatvoru i samici, usavršavam se u nadi u slobodu˝, kazala je za CNN.