Kratki predsjednički mandat Ebrahima Raisíja, koji je počeo nakon izbora bez gotovo ikakvih konkurenata 2021. godine, mnogi će pamtiti po protestuima izazvanim smrću Mahse Aminija u policijskom pritvoru i po policijskoj represiji nad brojnim protestima koji su uslijedili.

Također ga se može pamtiti po tome što je gotovo isključio napredak s nuklearnim sporazumom koji su Sjedinjene Države prethodno napustile 2018. godina, čak i pod njegovim prethodnikom, Hassanom Rohanijem. No, u regiji će ga pamtiti po svom diplomatskom stilu kojim je, bez pompe, nizao niz uspjeha u iranskim vanjskim odnosima koji su dijelom pridonijeli smanjenju postojeće napetosti između Teherana i prijestolnica monarhija Perzijskog zaljeva.

Oslanjajući se na razne prethodne inicijative, Raisí je uspio iskoristiti normalizaciju Irana sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, nakon više od pet godina napetosti koje su gotovo završile direktnim sukobom 2019. i 2020. Također, Raisí i njegov ministar vanjskih poslova poslova, Hossein Amir Abdollahian, koji je također poginuo u helikopterskoj nesreći, uspio je izgladiti nesuglasice s Indijom, moćnim regionalnim akterom vrlo bliskim Sjedinjenim Državama, čime je zaslužio prihvaćanje ulaska Irana u organizaciju BRICS.

Čak i unatoč zastoju u nuklearnim pregovorima, prije samo nekoliko dana objavljeno je da vlade Irana i Sjedinjenih Država održavaju redovne pregovore u Omanu. I jedni i drugi pokušavali su izbjeći eskalaciju rata u Gazi, a postojanje ovih pregovora pokazalo je postojanje alternativnih komunikacijskih kanala kojima se to postiglo.

Naposljetku, prisutnost Raisíja i njegovog ministra vanjskih poslova u Azerbejdžanu prije nesreće također je pokazala poboljšanje odnosa s tom zemljom, nakon odmaka izazvanog iranskom podrškom Armeniji u njezinom sporu oko Nagorno-Karabaha tokom posljednjih desetljeća.

Iako nije bio harizmatičan političar i bez velike podrške naroda unutar i izvan Irana, Raisí je posljednjih mjeseci uspio popraviti imidž zemlje na "arapskoj ulici", upravo zbog pozicije Irana u ratu u Gazi. Njegov je imidž nadmašio same arapske vođe, koji su ponudili mnogo blaže odgovore na izraelsku invaziju na Pojas. Osim učinkovitosti i korisnosti direktne konfrontacije koju je Iran imao po prvi put, bez posrednika, i lansiranja sa svoje teritorije prvog napada na Izrael u iranskoj historiji, ova je akcija također pokazala da vanjska politika predsjednika Raisíja nije bila samo retorika već konkretna činjenica. Osim sporadičnih napada Husija i Hezbollaha, Iran je bio jedina država koja je to zaista i učinila.

Iako je istina da niti Raisi niti bilo koji drugi iranski predsjednik ne određuje glavne smjernice iranske vanjske politike, također je istina da je svaki ostavio svoj trag svojim različitim diplomatskim stilovima. Raisi, bez grandioznih govora i bez određene doktrine, jasno se razlikovao od svojih prethodnika: Rouhanija, Mahmuda Ahmadinedžada, Muhameda Hatamija i Hašemija Rafsandžanija.

Iako još nije poznato ko se može kandidovati za predsjednika na izborima zakazanim za slijedećih 50 dana, za očekivati je da će kontinuitet priželjkivati i lider Hamnei i većina konzervativne političke elite koja, unatoč frakcijskim nesuglasicama, općenito podržava diplomatsku orijentaciju Irana nakon Raisijevog izbora. Raisíjev više nego predvidiv reizbor 2025. značio je da do sada nije bilo govora o predsjedničkom kandidatu koji bi se takmičio slijedeće godine.

Morat ćemo pričekati sljedećih nekoliko sedmica da vidimo ko će, unutar konzervativne sfere, imati potrebnu podršku konzervativne elite, klerika u Qomu, Revolucionarne garde i samog vođe Hamneija da se kandiduje.

Luciano Zaccara je profesor u Centru za zaljevske studije na katarskom univerzitetu; ovaj je komentar napisao za El Pais.