Malo je ko mogao predvidjeti da će se politički odnosi na Bliskom istoku toliko dramatično promijeniti u proteklih nekoliko mjeseci na štetu hegemonističke politike Washingtona i regionalnih planova i hegemonističkih aspiracija Izraela, nakon kineske diplomatske inicijative, koja je bila ključni faktor u pomirenju i uspostavljanju diplomatskih odnosa dvije najznačajnije islamske države i najmoćnije zemlje regije Zapadne Azije. Pokušaji glavnog američkog klijenta, cionističke tvorevine i naseljeničke militarističke kolonije Izraela, državne tvorevine koja je uspostavljena etničkim čišćenjem, progonima, zločinima, ubijanjem, zastrašivanjem i protjerivanjem autohtonog palestinskog naroda, koji je stoljećima i milenijima živio na prostoru Palestine, nisu uspjeli poremetiti ili sabotirati približavanje Teherana i Rijada.
Ozbiljni analitičari vjeruju da najnovija američka obavještajno-diplomatska ofanziva šefa Centralne obavještajne agencije (CIA) Williama Burnesa Rijadu neće uroditi očekivanim rezultatima vraćanja Saudijske Arabije pod komandu Washingtona. Burnesova posjeta popraćena je silom, preciznije, slanjem nuklearne podmornice iz klase Ohio, USS Florida, koja ima kapacitet skladištenja i lansiranja više od 150 krstarećih raketa, iako nije navedeno da li onih s konvencionalnim ili nuklearnim bojevim glavama, koje su, očigledno, predviđene kao prijetnja Iranu, državi koju Amerika smatra tzv. egzistencijalnom prijetnjom Izraelu i arapskim susjedima. Iskusni analitičari vjeruju da je to samo još jedan u nizu očajničkih pokušaja Washingtona da se nametne kao najrelevantniji faktor u regiji Zapadne Azije, i to u političkom, ekonomskom, diplomatskom i vojnom pogledu. Ali, više malo ko ozbiljan obraća pažnju na poteze Washingtona, posebno nakon iznenadnog geopolitičkog cunamija koji je proizvela Kina.
Uloga Kine u prekidu neprijateljstava
Kineska inicijativa pokrenula je pravi cunami značajnih lančanih događaja. Pored pomirenja Rijada i Teherana, ovih dana se ozbiljno radi na postizanju dogovora o prekidu neprijateljstava i pregovorima u uspostavi trajnog mira među zaraćenim stranama u Jemenu, između Saudijske Arabije i vlade koju podržava Rijad i snaga jemenskih Husija, pobunjenika koji se bore za ravnopravan položaj u Jemenu, a koje podržava Islamska Republika Iran. Unatoč retorici i propagandi Washingtona i njegovih zapadnih saveznika o tome kako je Amerika faktor stabilnosti, mira i reda u Zapadnoj Aziji, te kako je ova zemlja i vodeća supersila opredijeljena ka borbi protiv ekstremističkih snaga i terorizma, ozbiljne analize američke politike i strategije u ovom dijelu svijeta, regije koja predstavlja jednu od tri najznačajnije neuralgične tačke u svijetu, pored Evrope i Istočne Azije, tvrde da ponašanje Washingtona potvrđuje da Amerikancima ne odgovaraju mir, stabilnost, ekonomski prosperitet i društvena emancipacija arapskih i dugih naroda regije.
Baš kada se sreća nasmiješila napaćenim narodima Zapadne Azije, koji već više od deceniju, trpe posljedice regionalnih proxy oružanih sukoba u Jemenu i Siriji, koje je izazvala zapadna neoimperijalna politika, uključujući i kontinuirane posljedice izraelske okupacije dijelova Palestine i tragediju Palestinaca koji su podvrgnuti poniženju, zlostavljanju, represiji i ubijanju, tri su indikativna događaja koji su se desili prethodne sedmice koji bi mogli poremetiti nade i očekivanja naroda regije da će se možda njihovo podneblje stabilizirati i krenuti ka mirnijoj budućnosti. Naime, premijer Izraela Benjamin Netanyahu, u čijoj novoj vladi tri ključna ministarstva danas zauzimaju najveći izraelski ekstremisti i fašisti (jedan od njih Bezalel Smotrich, ministar finansija koji je također zadužen za okupiranu Zapadnu obalu, prema vlastitom priznanju), sljedbenici rasističkih ideja Meira Kahane, jednog od najvećih ekstremista među Jevrejima u Izraelu, čiji su sljedbenici izvršili ubistvo laburističkog premijera Izraela Yitzaka Rabina, prošle je sedmice razgovarao s predsjednikom Ujedinjenih Arapskih Emirata Mohamedom bin Zayedom al-Nahyanom (MbZ). Premijer do danas najekstremnije desničarske vlade u Tel Avivu očigledno je očajan u namjeri da se sporazum postignut s ovom zemljom pod okriljem projekta Abraham (Abraham Accords) što prije pokrene s mrtve tačke kako bi Izrael mogao početi ostvarivati svoje ciljeve, a koji su posebno usmjereni na sabotiranju iranskog nuklearnog programa i širenju nereda u Iranu posredstvom mahinacija izraelskih obavještajnih službi i njenih klijenata i spavača u regiji, uključujući i onim unutar Irana koje Izrael koristi za destabilizaciju ove velike i značajne države u Zapadnoj Aziji, koja se jedina na adekvatan način već više decenija suprotstavlja izraelskoj okupaciji Palestine i mahinacijama u regiji, posebno u Siriji, državi čija je trećina teritorije još pod američkom vojnom okupacijom, a čiji se režim uspio odbraniti od pokušaja svrgavanja i svakim danom pridobija sve veću podršku među arapskim državama regije. UAE i Saudijska Arabija, kao i većina ostalih članica Zaljevskog vijeća za saradnju, već su normalizirali svoje odnose s Damaskom, koji se nalazio u izolaciji više od deceniju.
Iznenadna posjeta direktora CIA-e Saudijskoj Arabiji
Drugi važan događaj koji bi mogao imati negativan impakt na stanje odnosa u regiji jeste iznenadna i nenajavljena, ili makar nepublicirana, posjeta Saudijskoj Arabiji od direktora CIA-a Williama Burnsa, koji se sastao sa saudijskim prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom (MbS), i to baš u trenutku kad kineska diplomatija pokazuje izuzetno značajne i pozitivne rezultate. Treći važan događaj jeste iznenadno uplovljavanje američke podmornice na nuklearni pogon u vode Perzijskog zaljeva. Sva tri ova događaja ukazuju na važnu pojavu i fenomen kojeg nisu svjesni ili to ne žele priznati mnogi, posebno u našem podneblju. Riječ je o izrastanju Irana kao najozbiljnije regionalne sile, a ovim činom i Amerikanci priznaju da Iran postaje najznačajnija država u geopolitici Zapadne Azije, posebno nakon historijskog sporazuma o miru i normalizaciji diplomatskih odnosa Rijada i Teherana. Nova geopolitička paradigma stvorena je uprkos nastojanju Amerikanaca da to spriječi. Drugi razlog američke zabrinutosti jeste uloga Kine u novonastalim geopolitičkim odnosima, ali i činjenica da tu novu paradigmu i budući geopolitički poredak čije su konture već vidljive, u potpunosti podržava i Rusija, s kojom se Washington već više od godinu nalazi u ratnom proxy sukobu u Ukrajini. Sinhronizirana, ali ipak panična združena reakcija Washingtona i Tel Aviva desila se neposredno nakon susreta šefova diplomacije Irana i Saudijske Arabije u Pekingu krajem prošle sedmice. Amerikanci, slanjem nuklearne podmornice koja dolazi kao podrška američkoj petoj floti stacioniranoj u Bahreinu, čiji teatar djelovanja je Perzijski zaljev, Crveno more i rubovi Indijskog okeana, želi pokazati da ipak nije odsutna iz regije i da se bez učešća i volje Washingtona ne mogu donositi ključne odluke bitne za budućnost ove strateški značajne regije, posebno u sferi energenata.
Burns nije krio zabrinutost pa čak i dozu frustracija Bidenove administracije razvojem događaja na Bliskom istoku koji sve više izmiče kontroli Washingtona, i Amerikancima sigurno nije drago da bi predsjednik Irana Ebrahim Raisi uskoro mogao posjetiti Rijad, na poziv kralja Salmana bin Abdulaziza. Iransko-saudijski odnosi su u uzlaznoj liniji i pokazuju pozitivne rezultate u smislu da se već govori o tome kakvu korist za obje zemlje bi mogla proizvesti suradnja na planu energenata, plinovoda i drugih ekonomskih i trgovačkih potencijala. Posebno je u međusobnim razgovorima istaknuta mogućnost za investiranje u Iran od saudijskih korporacija. Saudijski ministar finansija Mohammad Al Jadaan priznao je da Iran nudi brojne šanse za saudijske investitore, a u pripremi je i uspostava direktne aviolinije između dvije države. Iransko-saudijsko pomirenje ima šansu da doprinese uspostavljanju stabilnosti i sigurnosti regije u korist sviju zemalja zaljeva i šire. Upravo u ovom kontekstu treba posmatrati i pozitivan razvoj događaja na planu obustave rata u Jemenu. Diplomatski predstavnici Saudijske Arabije i Omana već su tokom proteklog vikenda stigli u Jemen radi pregovora o miru. Oman, najbliži susjed Jemena, pojavljuje se u posredničkoj ulozi pomiritelja zaraćenih strana. Postoje nade i očekivanja da bi trajni prekid vatre i uspostava mira mogli biti najavljeni već po završetku mjeseca posta ramazana. Sastanak šefova diplomacija Irana i Saudije u Pekingu jasno je nagovijestio da Rijad i Teheran teže ka širem obliku saradnje. Kina je dala do znanja da namjerava nastaviti igrati ključnu ulogu posrednika i facilitatora približavanja dva regionalna kolosa.
Neki zaista teže uspostave mir
Pored toga, neki kineski komentatori predviđaju da je Peking voljan djelovati i kao koordinator u rješavanju drugih sukoba u zapadnoazijskoj regiji budući da je Peking već izgradio povjerenje i prihvaćen je kao dobronamjeran akter koji teži uspostavi istinskog mira među državama u regiji. Kina je također uvjerena da Saudijska Arabija dodatno povećava svoju nezavisnost i stratešku autonomiju, posebno nakon odluka da diversificira svoju ekonomsku strategiju i oslobodi se dosadašnje ovisnosti o diktatu SAD-a. Upravo je odluka Rijada da se odupre kontroli Washingtona ono što zabrinjava američke dužnosnike. Rijad je to potvrdio odlukom o smanjenju proizvodnje nafte u dogovoru s grupacijom OPEC Plus. Kineski mediji bliski Komunističkoj partiji Kine govore o negativnom raspoloženju, pa čak i ogorčenosti prema SAD-u u Zapadnoj Aziji, koje je, kako navode, sveprisutno i to ne samo u Saudijskoj Arabiji već i u drugim državama regije koje više naprosto ne žele biti američki vazali. Nastojanje SAD-a da u potpunosti kontrolira globalne energetske tokove, posebno nakon izbijanja rusko-ukrajinskog sukoba, razljutilo je mnoge zemlje, jer Washington neprekidno insistira i traži od zemalja Bliskog istoka, ali i drugih država, kao neka vrsta globalnog policajca, da žrtvuju vlastite interese kako bi oslobodile poziciju Rusije i time doprinijeli njenom brzom porazu u Ukrajini.
Raspoloženje u regiji je takvo da se iz promišljanja analitičara i političkih aktera može detektirati raspoloženje po kojem Washington konačno mora da shvati da o regionalnim pitanjima ubuduće žele i treba da odlučuju i da će o njima odlučivati relevantne zemlje na Bliskom istoku. Ali, i pored toga, SAD još živi u iluziji američke hegemonije i determinističkog unilateralizma. Upravo na ovom fonu američki mediji uporno odašiljaju panične poruke zbog smanjenja prisustva američkih snaga u zapadnoj Aziji. U Washingtonu postoji ozbiljan osjećaj frustracije zbog slabljenja američke moći i utjecaja na Bliskom istoku. Decenijama stara, američko-izraelska strategija „zavadi pa vladaj“, kako navodi jedan umirovljeni indijski diplomat, koja je kao centralnu okosnicu kultivirala laž da je Iran bauk i prijetnja miru i stabilnosti regiji Bliskog istoka, više ne pije vode. Tome svjedoči pomirenje Irana i Saudijske Arabije. Washington je svjestan, smatra Badrakumar, da je Iran danas, prvi put od Islamske revolucije u Iranu 1979. godine do danas, ozbiljno jača svoje odnose s arapskim susjedima, državama Zaljevskog vijeća za saradnju (GCC).
Washington se najviše boji da će bogate arapske petrodolarske monarhije u vlastitom nacionalnom interesu sve više željeti da trguju s Iranom i da Amerikanci neće uspjeti privoljeti ih da nametnu sankcije Iranu u budućnosti kao što je to bilo do sada. Treba istaknuti da Iran predstavlja enormni potencijal za investiranje, a tržište od više od 80 miliona u Iranu nije zanemarivo za arapske zemlje. Treba imati u vidu da je Iran u Iraku ostvario veliki utjecaj i da više nikad neće biti moguće okrenuti Irak protiv Irana, kao što je to Amerika uspjela postići za vrijeme diktature Saddama Husseina, kojeg je iskoristila kao pijuna u obračunu protiv islamske revolucije u Iranu, da bi ga potom deceniju i po kasnije brutalno svrgnula s vlasti okupiravši Irak.To samo pokazuje kako se brutalno Washington obračunava sa svojim slugama i pijunima, nakon što ih iskoristi za svoje strateške ciljeve u datom trenutku. Irak, iako se trenutno nalazi u teškoj krizi, također je jedna od država s najvećim zalihama nafte. U najmanju ruku zemlje GCC-a će pokušati krišom izbjegavati primjenu sankcija protiv Irana, koji na razočarenje njegovih neprijatelja postaje sve manje izolirana država uprkos drakonskim američkim sankcijama, posebno onim koje je nametnuo Trumpov režim nakon unilateralnog povlačenja SAD-a iz nuklearnog sporazuma (JCPOA).
Sužen manevarski prostor Izraelu u SAD-u
Dodatne frustracije u Washingtona proizvodi saznanje da iranski nuklearni program iz dana u dan napreduje unatoč pritiscima i ekonomskim sankcijama. Washington računa, a Izrael to pokušava eksploatirati što je više moguće, da bi se pitanje iranskog nuklearnog programa i dalje moglo vješto eksploatirati za zastrašivanje arapskih iranskih susjeda i u cilju produbljivanja nepovjerenja i podjela među zaljevskim državama, posebno kada je riječ o Saudijskoj Arabiji, koja je posebno na to osjetljiva. Ipak, prostor Americi i Izraelu za djelovanje na ovom planu sve više se sužava ulogom Kine kao nekom vrstom garantora mira i sigurnosti. Ta mogućnost za manipulaciju bit će sve manja, posebno ako se uspostavi povjerenje o strateškim odnosima Irana i Saudijske Arabije. Ne treba, pak, potcijeniti mogućnost da bi Washington u konačnici i očaju mogao posegnuti za izvještajem Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), koji je uočio čestice uranija u iranskom podzemnom pogonu Fordow, obogaćene do 83,7 posto čistoće, što se smatra vrlo blizu nivou obogaćivanja koji bi bio dovoljan za proizvodnju nuklearnog oružja, kao opravdanju za eventualnu vojnu konfrontaciju s Iranom. Posjeta američkog šefa obavještajne službe, između ostalog, imala je za cilj i jačanje obavještajne saradnje Washingtona i Rijada i ne treba se iznenaditi ako Washington pokuša sabotirati uzlazni put pozitivnog približavanja dvije regionalne sile kako bi ih vratio na trajektoriju animoziteta i nepovjerenja, ili pak novog sukoba. Ali, nade Amerikanaca u tom pogledu teško da će se ostvariti, barem ako je suditi po opredjeljenju Rijada koji se okreće prema Istoku kao svom najvećem tržištu i Kini kao potencijalno iskrenijem i pouzdanijem garantoru mira i stabilnosti u Zapadnoj Aziji, koji će biti zasnovan na politici uvažavanja razlika i poštivanju strateške neovisnosti zemalja regije, a ne na principima nametanja vlastitih vrijednosti, diktata i uređivanja stvari u tuđoj kući. Sastanci na visokom nivou između visokih zvaničnika iz Rijada i Teherana i ozbiljnost koju tim sastancima posvećuje
Peking kao domaćin i posrednik u postizanju mira pruža nadu da Rijad više neće pristati na zahtjeve Izraela ili Washingtona da bude iskorišten kao poligon za lansiranje bilo koje vrste agresije protiv Irana. Svjestan novonastalih okolnosti i odsustva volje u zaljevskim državama da budu poligon za neprijateljstvo prema Iranu, Washington očigledno želi demonstrirati da mu uopće nije potreban teritorij Saudijske Arabije za uspješnu agresiju na Iran, te je stoga i publicirao lokaciju svoje ubitačne nuklearne podmornice. Americi ne odgovara ni atmosfera otopljavanja arapskih relacija s vladom u Damasku i njena administracija je frustrirana činjenicom da Sirija postepeno izlazi iz izolacije. Unatoč tome, Amerikanci se još uvijek žele povući iz Sirije gdje kontroliraju energetska polja i žitnice ove napaćene i razorene zemlje kako bi izvršili pritisak na Damask da se povinuje američkim interesima. Amerikanci koji kontroliraju skoro trećinu Sirije na sjeveroistoku koriste okupaciju Sirije kao poligon za osmatranje Turske i Irana kako bi mogli djelovati protiv ove dvije zemlje putem svojih posrednika, kurdskih milicija, a u pričuvi drže i ostatke poraženog ISIL-a koji uvijek mogu rehabilitirati i upotrijebiti protiv svojih posrednika. Izrael, pak, svjestan činjenice da Abrahamski sporazum neće polučiti očekivane rezultate, a osnovni cilj normalizacije odnosa s arapskim državama jeste nametanje Tel Aviva kao zaštitnika Arapima od Irana i osiguranje prisustva u blizini Irana, odakle mogu izvoditi svoje remetilačke aktivnosti, nakon američkog povlačenja, na što arapske monarhije ne žele pristati, u novije vrijeme pokušava sve više unaprijediti saradnju s Azerbejdžanom kako bi pogodnost ove zemlje mogao iskoristiti za obračun s Iranom.
Ova tema zaslužuje posebnu analizu. Američka nuklearna pozornica želi upozoriti zemlje regije da, iako Kina postepeno na velika vrata ulazi u prostor Zapadne Azije koji Amerikanci drže kao svoje predvorje, moraju računati da je stari gazda još tu i da ga se ne smije mimoilaziti, a kamoli ignorirati. Stoga, ne treba isključiti opasnost od izbijanja novog sukoba, jer Amerikanci se ponašaju kao ranjena zvijer i nagla promjena tektonskih geopolitičkih silnica i otkazivanje apsolutne poslušnosti Washingtonu zemalja regije i njihovo pomirenje s Iranom moglo bi izazvati ozbiljan gnjev Washingtona, koji nije navikao na egzistiranje u miru. Amerika nikad nije prežalila činjenicu da je izgubila Iran kao saveznika i poslušnika. Uspon Irana u regiji kao najeminentnije sile, koju danas uvažavaju i susjedi a što priznaju i Kina i Rusija, nije olahko prihvaćeno u koridorima moći u Washingtonu. Stoga treba biti suzdržano optimističan u pogledu onog što slijedi na Bliskom istoku.
